Omer Kovač je bio učenik sedmog razreda Gazi-Husrev begove medrese. U aprilu 1949. Omer se prehladio. Ležao je u ambulanti medrese i čitao jedno od predavanja kojeg su štampali Mladi Muslimani a koje je, po običaju, tajno kružilo iz ruke u ruku po medresi.
Iznenada, u sobu je upao direktor medrese ‘Sulejman Kemura’ (kasnije “Reis-ul-ulema”) i zateče Omera kako čita tekst.
“Daj mi to, što čitaš!”, povikao je direktor koji je znao da “zabranjena” literatura kruži među medresantima.
“Ne dam!”, rekao je Omer.
‘Kemura’ je ljutit izašao iz sobe i odmah nazvao centralu UDBE. Došli su po Omera. Pri izlasku je stigao reći svom bolesnom kolegi u sobi: “Poruči mom babu, da će Omer umrijeti, ali neće progovoriti!”
Odveli su ga u zgradu UDBE u ulici Ćemaluša. Visoki oficir UDBE ušao je u Omerovu ćeliju.
“Omere, ti si divan mladić, ali ti ne valja ideja.”
“Ma šta ti znaš šta je ideja”, odgovori Omer.
Prije suđenja Omer je stisnuo ruku Nusretu Fazlibegoviću, Halidu Kajtazu i Hasanu Biberu koji su bili sa njim na optuženičkoj klupi.
“Nema više moga tijela! Postoji samo duša koja živi za islam”, reče im Omer.
UDBA se divila dječakovom herojstvu.
Strašno su ga mučili. Tučen je i mrcvaren. Vješali bi ga za kuke i tako ga puštali danima da visi.
Pošto nije htio ništa priznati, izmrcvarenog su ga iznijeli u sanitetska kola i odveli u bolnicu, gdje je i preselio.
Tijelo su predali njegovom ocu. Prije nego što će ga spustiti u mezar, otac je htio još jednom poljubiti Omera. Otkrio je ćefin sa Omerova lica. Cijela jedna strana bila je modra, polomljenih ruku i očiju koje samo što nisu ispale iz duplje. Sa suzama je vratio ćefin i spustio sina u kabur.
Omer Kovač je imao 17 godina. Ukopan je na Grličića Brdu. Sulejman Kemura danas leži ukopan u haremu Gazi-husrev begove džamije.
TITO, PARTIJA, UDBA… KEMURA!
“Kraj rešetki šutjele su
sjenice i leptiri…
Od Omera umrloga
bježali su ćafiri!”
