SJENICA – Muamer Dacić, jedan od najpoznatijih ovčara iz ovog kraja, priprema svoje stado za šišanje. Iako su kišni dani usporili poljske radove, u njegovom domaćinstvu nema mjesta dokolici – svaki trenutak je ispunjen poslom, jer, kako sam kaže, besposlen ne može biti nikako. “Ko hoće da radi, uvijek nađe posla. Ko neće, taj ni ne traži – oni što ne žele raditi, traže izgovore na ulici ili lutaju, a dobar domaćin radi svoj posao i od toga živi”, iskren je Muamer. Na njegovim pašnjacima danas pase oko 550 ovaca, uz veliki broj jagnjadi, od kojih je većinu već prodao zahvaljujući dugogodišnjoj saradnji sa poznatim beogradskim marketom. Njegovo gazdinstvo prepoznato je kao pouzdan dobavljač, posebno za praznične dane, dok se većina ostalih proizvođača još uvijek bori s neizvjesnošću i naplatom.
Priča Muamera Dacića ne bi bila potpuna bez spomena njegovog povratka na selo. Godine 2014, nakon što je država povećala premije za ovčarstvo, Dacić se vratio iz grada i odlučio okušati sreću na rodnom ognjištu. “Seo sam, uzeo hemijsku i papir, proračunao i vidio da se od ovčarstva može živjeti. Naravno, inflacija je pojela dobar dio tih para, ali opet moramo biti zahvalni na subvencijama i premijama koje nam daje država.” Ipak, život na selu nije nimalo lak. “Radimo 24 sata, sedam dana u sedmici, nema vikenda, nema odmora – jedino što se prespava, i to zavisi od sezone.” Tokom zime i perioda jagnjenja, dešava se, kaže, da ni noći ne prospava kod kuće, već uz stado.
Ovčarstvo u ovom kraju donosi i ozbiljne izazove. Najveći problem ove godine je nedostatak sijena zbog loše sezone, ali i vode za napajanje stada. “Vode ima dovoljno na izvorima, ali nema ko da je održava, a kada dođemo da napojimo ovce, vode često nema. Zimi cisterne zalede pred štalom, pa nema pomoći. Tu bi mnogo značila podrška općine – ne mora država sve, dovoljno bi bilo da lokalna samouprava izdvoji dio sredstava i povede računa o seljaku.” Muamer naglašava da je za moderan rad na selu potrebna ozbiljna mehanizacija: traktori, balirke, grabulje, obrtači – sve su to morali kupiti. Ipak, neke stvari, poput bacanja bala, još uvijek se rade ručno, jer je teško pronaći radnu snagu spremnu na takav posao.
Ljeto je period kada selo oživi dolaskom dijaspore, ali Dacić ističe da je to kratkog daha. “Većina je odselila, dođu možda na vikend tokom godine, ali da ostanu i iskoriste godišnji odmor na selu – to se rijetko dešava. Ko je okrenuo leđa selu, taj se teško vraća.” Ipak, Muamer je sa porodicom ostao. “Imam četvero djece, najstarija studira medicinu, dvoje su još u školi, a najmlađi tek treba da pođe. Najljepše ovdje je čist zrak – prava vazdušna banja. Još uvijek ovdje nije došla hemija.”
Priča Muamera Dacića svjedoči o istrajnosti, ljubavi prema rodnom kraju i vjeri u bolje sutra. Dok drugi odlaze, on i slični njemu dokazuju da je najveće bogatstvo Sandžaka upravo u vrijednim ljudima koji ne odustaju od sela, tradicije i poštenog rada. Pogledajte tv prilog ispod teksta.