Naši stariji čitatelji vjerovatno se sjećaju Miloša Markovića, poznatog kao “mučenika s Golije”, koji je prije deset godina, boreći se s teškom bolešću i oskudicom, dobio pomoć u zabitom selu Pavlje, smještenom na padinama ove planine, zahvaljujući humanitarnim ljudima iz Novog Pazara.
Tada je Miloš nekako uspio da preživi i oporavi se. Ljudi su ga kasnije viđali kako biciklom dolazi 25 kilometara udaljeni Novi Pazar po hljeb i lijekove. Povremeno bi posjetio i Centar za socijalni rad tražeći pomoć. Međutim, nakon toga, izgubio se trag o Milošu i njegovoj sudbini.
Prošle godine, u augustu, jedan telefonski poziv nas je potakao da posjetimo Miloša, a molbu da mu ponovo pomognemo uputila nam je njegova komšinica iz susjednog sela, dobra duša, dobro upućena u sve Miloševe muke. Obradovali smo ga kad nas je vidio, a još više kada ga je, nakon naše posjete, obišao poznati humanitarac Hido Muratović i pružio mu “prvu pomoć” u namirnicama, odjeći i nešto novca. Od tada je prošla godina dana, Miloš je dobio još nekoliko donacija, uglavnom od dobrih ljudi iz Australije. Nije gladovao, povremeno je imao novca za lijekove, ali i dalje živi teško, u uvjetima koji ne odgovaraju dostojanstvu čovjeka i u gotovo svemu oskudijeva.
Miloš dijeli svoj život s dvije mačke i mačićima, s kojima “razgovara” i koji mu donose malo radosti i bezbrižnosti.
Deset godina, u muci i siromaštvu, brinuo je o pokojnoj majci, a nakon njenog odlaska, duže od decenije, ostao je sam u ovom svijetu. Nesposoban je za rad, nema nikakvu socijalnu pomoć, ni snage za popraviti krov na oronuloj kući, ni nadu da će biti bolje. Molim svevišnjeg da se ne razbolim teže, ne padnem na postelju i ne raspadnem u ovom nepristupačnom kraju – kaže Miloš.
Najveća mu je muka nabaviti ogrijev, i boji se da će umrijeti od studeni jer nema novca za drva. Jedva je preživio prošlu zimu, a već strahuje kako će biti naredne. Pita se gdje je solidarnost i briga države za nas siromašne, bolesne i usamljene. Miloš ističe da nije jedini, puno nas je u ovom kraju, ali niko nam ne pomaže.
Jedina njegova nada su naši čitaoci i dobri ljudi širom svijeta, koji su mu u protekloj godini nekoliko puta bili posljednja slamka spasa. Njemu ne treba puno da bude sretan, a radost mu donosi svaka pomoć koju dobije.
Volio bi pripremiti nekoliko džakova brašna, kupiti paket namirnica, osigurati bar pet metara drva za grijanje, izmiriti dug za struju, nabaviti potrebne lijekove i kupiti televizor, i šporet mu je potpuno dotrajan. Nada se i da će uspjeti popraviti oronuli krov i utopli sobu u kojoj živi.
Apelujemo na sve naše čitatelje i dobrotvore da pomognu Milošu. On se boji da će biti zaboravljen, da će ga ljudi zanemariti, kao što su ga zanemarile općina i država. Zahvalan je svima koji su mu, nakon prethodnih apela, slali pomoć, bila ona i skromna, ali njemu značajna.
Jedan telefonski poziv prije godinu dana ponovno ga je povezao s dobrotvorima iz svijeta, a sada ga, putem “Vesti”, pozivamo da se pridruže i dalje pomažu ovog starca s Golije.
