Daleko u pešterskom bespuću, uz granicu Srbije i Crne Gore, u totalno oronuloj brvnari bez vode, struje i igdje ičega žive i pate se bolesni otac i sin Vukola (88) i Vučeta (62) Bradić, dvojica od ukupno deset preostalih i ostarelih žitelja zabitog sela Blato koje teritorijalno pripada mkesnoj zajednici Bare i opštini Sjenica od koje je udaljeno oko 50 kilometara.
Da ih posketimo, vidimo njihovu muku, tugu i bedu i pokušamo da im, uz pomoć humanih ljudi pomognemo, pozvale su nas njihove dobre i malobrojne komšije koje im godinama pomažu da prežive u surovim pešterskim uslovima i nemaštini.
Vesti
Nekad je u Blatu živelo mnogo ljudi, naša kuća bila je domaćinska, bio sam mlad i zdrav, imali smo puno stoke, mogao sam da radim i ni u čemu nismo oskudijevali, a onda je sve krenulo nizbrdo, smrt supruge, moja bolest, godine, pa Vučetina bolest doveli su nas na ove užasne grane, od imovine posjedujemo samo dvije kokoške – priča drhtavim glasom starina Vukola i dodaje:
– Iz godine u godinu tonuli smo u sve veću bijedu i nemaštinu, nemamo nikakve prihode, čak ni socijalnu pomoć, u poslednje dvije tri-godine ni dinar nije ušao u našu kuću (ako se ova straćara uopšte može nazvati kućom) da nije komšija iz našeg i susjednih sela koji nam povremeno doture hleba i druge hrane, pocrkali bi od gladi, ponekad pokušamo da uberemo neku kleku, pečurku ili šipurak, ali nam bolest i godine ni to ne dozvoljavaju – naglašava starina i ističe da su za izostanak bar najminimalnije socijalne pomoći djelimično i sami krivi.
Vučeta skoro dvije decenije nema ličnu kartu, stara mu je odavno istekla, a novu nije dobio, jer nije mogao da ode u Sjenicu i to završi.
– Kad nemaš ličnu kartu nemaš ni zdravstvenu knjižicu, pa ne možeš ni kod ljekara, iako smo obojica bolesni mi ljekaru i ne idemo, niti lijekove koristimo, od čega da ih kupimo – pita se Vukola.
Otac i sin spavaju na dotrajalom kauču i od posteljine imaju samo dva stara ćebeta, godinama pokušavaju da kupe posteljinu i jorgan, ali ne uspijevaju, jer jednostavno za to nemaju novca. I šporet im je davno dotrajao, pa im je zimi strahovito hladno, kako preživljavaju pešterske mrazeve, kada živa u termometru pada i do četrdesetog podeoka ispod nule, znaju samo njihove duše, kad napadaju veliki snijegovi danima su odsječeni i od najbližih komšija.
Trudimo se da im pomognemo koliko možemo, da im olakšamo bijedu i nemaštinu, da ih bar prehranimo, nažalost sve nam je teže, jer su i u zabitim selima uz granicu sa Crnom Gorom uglavnom ostali stari i nemoćni, omladina je otišla za poslom i boljim životom. Zato pozivam sve dobre ljude širom svijeta i sve čitaoce Vesti da pošalju pomoć Vukoli i Vučeti, učiniće dobro djelo, svaki dinar njima je zlata vrijedan, produžiće im i olakšati život .Nadamo se da će, iako Vučeta nema ni ličnu kartu, niti druga dokumenta, nešto preduzeti i Centar za socijalni rad u Sjenici, obratili smo se i poznatom humanitarcu iz Novog Pazara Hidu Muratoviću, očekujemo i njegovu pomoć – ističe Diko Barać iz susjednog sela Bare, jedan od komšija koji nas je zvao da dođemo u Blato.
Granica im otežala život
Nakon što je Crna Gora postala suverena država, granica je otežala život stanovnicima brojnih sela u sjeničkoj opštini, pa i žiteljima sela Blato. Ranije su do prodavnice stizali za deset minuta, sada su potrebni sati, ljekar im je bio na dohvat ruke, sada kilometrima udaljen, za svaki prelazak državne granice mimo zvaničnog graničnog prelaza, udaljenog i po 30 kilometara, čekaju ih drakonske kazne.
Sanjaju kupatilo
– Voljeli bi da se toplo obučemo i obujemo, da imamo dovoljno hrane i lijekova, da kupimo jorgane i posteljinu, da obojica imamo po kauč i da nabavimo televizor koji bi nam, posebno zimi, bio jedina veza sa svijetom, toliko smo željeli televizor, a nikako nismo uspjeli da ga kupimo, o nekom udobnijem životu, sa kupatilom na primjer, nećemo ni da razmišljamo, umrećemo i otići na onaj svijet sa tom željom – priča Vukolin sin Vučeta.
(Vesti)
