U Novom Pazaru kobne 1925. godine počelo je s premlaćivanjem, a onda su krenula ubistva

673

Jedna od najtragičnijih epizoda u historiji Novog Pazara vezana je za februarske izbore 1925. godine. Partija “Džemijet”, koja je okupljala muslimansko stanovništvo Sandžaka, Kosova i Makedonije, pod vodstvom energičnog sandžačkog Bošnjaka, rodom iz tutinskog sela Drage, Ferhad-bega Pepića Drage, koji je naslijedio na mjestu lidera ove stranke svog brata Nedžib-bega Pepića Dragu, napravila je zaokret u svojoj političkoj orijentaciji. “Džemijet” je napustio političko savezništvo s Radikalnom strankom i Nikolom Pašićem i polahko se približavao opozicionom bloku, naročito Hrvatskoj seljačkoj republikanskoj stranci.
ESAD RAHIĆ

Ovo je bila inicijalna kapisla za obračun s vodstvom “Džemijeta” i samom strankom, što je dovelo na kraju do zabrane ove stranke i do drakonskih zatvorskih presuda njenim liderima.

Pred same izbore vršen je strahovit politički i psihološki pritisak nad stanovništvom Novog Pazara, a sve u cilju da ne glasaju za kandidate “Džemijeta”. Čak je i veliki župan

ačanske oblasti pred izbore dolazio u Novi Pazar, razgovarao sa svim uglednijim građanima i čak u Arap džamiji punoj vjernika, koji su došli zbog molitve, ušao i održao politički govor, prijeteći i tražeći od prisutnih da ne glasaju za “Džemijet” i njihovog poslaničkog kandidata Novopazarca Aćif-efendiju Hadžiahmetovića.

Međutim, pritisci i prijetnje bile su kontraefektivne. Kod naroda se pojavio inat i revolt. Vlast je predosjetila šta će se dogoditi na regularnim izborima i odlučila je da primjenom fizičke sile i političkog terora spriječi pobjedu “Džemijeta” i njenog poslaničkog kandidata u Novom Pazaru i Deževskom srezu.

U takvoj situaciji 8. februara 1925. godine održani su poslanički izbori.

Po instrukcijama radikala i njihovog vodstva, organizirana je brojna grupa Srba iz samog grada, kao i oko 200 Srba iz sela Deževskog sreza koja će izvršiti izborni teror i fizički obračun s građanima i glasačima bošnjačke nacionalnosti, pristalicama “Džemijeta”. Brojnoj terorističkoj grupi pridružio se i izvjestan broj novopazarskih Jevreja. Bili su naoružani motikama, batinama i drugim hladnim oružjem, kao i vatrenim naoružanjem. Oni su dobili jasne i konkretne zadatke šta da rade tog i narednih dana. Iste zadatke i uputstva dobili su žandarmerija i policija, policijski pisari i drugi organi vlasti u gradu i seoskim općinama.

PREBIJANJA I UBIJANJA NOVOPAZARSKIH BOŠNJAKA

Uoči dana izbora na svim brdima oko Novog Pazara i u samom gradu počela je pucnjava iz pušaka i pištolja. Čule su se i eksplozije dinamita i bombi. Ovo je bilo prijeteće upozorenje Bošnjacima da ne izađu na izbore i glasanje.

Izbornom teroru bit će izložen cijeli Deževski srez, ali je sam grad Novi Pazar bio najviše na udaru. Na dan izbora, rano izjutra, sve je izgledalo normalno. Otvorena su biračka mjesta, okupili su se birački odbori i čuvari kutija. Izvršene su sve administrativne i tehničke pripreme. Sve je bilo spremno za početak izbora. Čak su na nekim biračkim mjestima Bošnjaci mirno glasali.

Ali ovo je bilo privremeno zatišje pred buru. Oko 10 časova sve se naglo promijenilo. U grad je sa sela pristigla masa Srba naoružana batinama i drugim oružjem, koji su odmah raspoređeni u grupe kao pojačanje pridodati žandarmerijskim patrolama. Njima su se pridružile i naoružane grupe Srba i Jevreja iz samog grada.

Ubrzo su se pred biračkim mjestima pojavili civili srpske i jevrejske nacionalnosti naoružani batinama i drugim hladnim i vatrenim naoružanjem zajedno sa žandarima i policajcima, kojima su se pridružili policijski pisari i drugi državni službenici. U prebijanju Bošnjaka glavnu ulogu imali su naoružani civili, kojima su pomagali i žandari i policajci i drugi državni službenici, naročito ukoliko bi neki Bošnjak pokušao pružiti otpor. Svi Bošnjaci koji bi došli da glasaju bili su fizički napadnuti i isprebijani, kao i oni Bošnjaci koji su službeno bili određeni da prate regularnost izbora.

Čuli su se udarci, vrisci i jauci bošnjačkih glasača na svim izbornim mjestima: u Medresi, Ruždiji, kući Mavrića na Paricama, kući Ćorovića pored džamije iznad današnjeg Gradskog parka… Prebijani su i oni koji su se zatekli i nekim drugim poslom na ulicama.

Ulicama Novog Pazara neprestano su kružile i krstarile ratoborne i naoružane grupe srpskih civila, Jevreja, policije i žandarmerije. Tog dana, što na biračkim mjestima, što na ulicama, prebijeno je više stotina Bošnjaka.

Premlaćeni su i mnogi ugledni Novopazarci: bivši predsjednik Novopazarske općine Ćamil-beg Ejupbegović, Emin Hadžiahmetović, otac poslaničkog kandidata i sekretara “Džemijeta” Aćif-efendije, Mušan-beg Poplata, mula Hilmo, imam iz Svojbora, Jakup Agušević, Medo Lukić i drugi.

Uprkos nezapamćenom izbornom teroru, mnogi ugledni Bošnjaci i dalje su pozivali građane da glasaju, ali svi oni koji bi to pokušali bili su prebijeni. Ako bi se neko suprotstavio i pružio otpor, žandari bi ga batinali, a potom i hapsili. Po gradu su traženi najistaknutiji ljudi i oni za koje se čulo da neće glasati za radikale i prebijani.

Oko 11 časova Novi Pazar bio je pust. Izuzev naoružanih srpskih i jevrejskih civila i policije i žandarmerije, nikog drugog na ulicama nije bilo. Biračka mjesta, nakon fizičkog maltretiranja, napustili su i čuvari kutija i članovi biračkih odbora, imenovani ispred liste “Džemijeta”, čiji je poslanički kandidat bio Aćif ef. Hadžiahmetović, koji je na dan glasanja bio u zatvoru.

Naravno, u takvim uvjetima “pobijedio je”poslanički kandidat Radikalne stranke Živko Šušić, za koga su glasali Srbi, Jevreji i minorni broj Bošnjaka, koji su to uradili iz straha.

“Džemijet” je zvanično “izgubio” izbore, ali se pokazalo da su Bošnjaci listom uz ovu stranku, ali su bili fizički onemogućeni da glasaju.

TEROR NAD NOVOPAZARSKIM BOŠNJACIMA NAKON IZBORA

Odmah poslije izbora neko od terorista gađao je iz pištolja Fehim-bega Nuribegovića, tadašnjeg predsjednika Općine Novi Pazar, pred njegovom kapijom. Nasreću, metak je promašio Fehim-bega i pogodio direk od kapije.

Nažalost, teror nad pazarskim Bošnjacima nije prestao ni nakon izbora. Istog dana, negdje između 22 i 24 časa, ubijen je Bedri-beg Eminbegović od strane žandara i naoružanih civila. On se vraćao sa svadbe. Ubice su ga sačekale u slijepom Kačaporskom sokačetu i ubile iz puške bez ikakvog razloga. To je bio miroljubiv i omiljen čovjek koji se nikom nije zamjerio. Njegovo ubistvo izazvalo je još veći strah kod Bošnjaka.

U Ulici Kraljevića Marka jednog utorka grupa Srba Kolašinaca sa žandarmerijskim narednikom Milošem Strizovićem ubila je braću Husa i Hasa Bajramovića, novopazarske opančare.

Tih dana zapaljeni su plastovi sijena i stogovi žita Ahmeta Hamzagića, zemljoradnika iz Osoja kod Novog Pazara. Žito je gorjelo nekoliko dana. Požar su izazvali novopazarski srpski civili u dogovoru s novopazarskim žandarima.

Zapaljena je štala Teufika Šerifovića, zemljoradnika iz Novog Pazara. U novopazarskim selima Požegi, Trnavi i drugim selima Deževskog sreza plamen je gutao tih dana stogove žita, plastove sijena, štale i kuće uglednijih Bošnjaka.

Terorističke grupe često su prakticirale da na kapije viđenijih i bogatijih Bošnjaka preko noći stavljaju metak od puške. To je bila jasna opomena da će biti uskoro ubijen. Porodice su nakon toga živjele u ogromnom strahu i neizvjesnosti.

Žandarmerijska patrola istukla je, uz obavezno psovanje “turske majke”, rukama, nogama i kundacima Šahin-bega Elmazbegovića, koji je zalijevao kukuruz na svom imanju, bez ikakvog razloga i povoda.

Žandarmerijski narednik Vidić ubio je imama Selima Jusufovića iz Duge Poljane. Naravno, ni za ovo ubistvo niko nije odgovarao. Grupa Srba terorista ubacila je bombu u kahvečajnicu Džema Šaranina za vrijeme ramazana. Poginuli su tom prilikom i Džemo i njegov sinovac koji mu je pomagao u kahvečajnici. Pritom je ranjeno više Bošnjaka koji su bili tu poslije teravija. Naravno, istraga nije našla ni ovaj put počinioce. Opet u toku ramazana 1925. godine grupa Srba zaklala je na novopazarskom Hadžetu Emina Pećanina. Istraga nije otkrila krivce ni ovog zločina.

Žandarmerijski narednik Miloš Strizović s drugim žandarima sačekivao je i bez razloga tukao novopazarske Bošnjake uvečer kada bi se vraćali iz Arap džamije s namaza. Pucali su šamari, pesnice i čizme po nedužnim ljudima.

U avliju Vehba Gicića teroristi su ubacili bombu. Čulo se da Gicić ima zlata pa je to bila priprema za ucjenu i podmićivanje.

Okružno i Sresko načelstvo u Novom Pazaru pozivalo je uglednije Bošnjake na, što bismo danas rekli, informativne razgovore. Izmišljali bi im neku krivicu, optuživali bi ih bez dokaza za saradnju s komitama i prijetili im. To je bila priprema za njihovo ucjenjivanje i materijalno iznuđivanje.

Da bi se opravdala maltretiranja i kamuflirala otvorena pljačka ljudi, povremeno su organizirani pretresi bogatijih bošnjačkih kuća u gradu, uz alibi da se traže bošnjački odmetnici. Tada bi se pretresalo svako ćoše kuće i ukućani su bezobzirno verbalno i fizički maltretirani. Psovanje turske majke bilo je obavezni i neizostavni dio žandarmerijskog i policijskog vokabulara.

U ovom razdoblju poseban vid pritiska bilo je zlostavljanje i pljačkanje bogatijih muslimana Deževskog sreza. Za tu aktivnost koristili su različite izgovore. Najčešće su imućne Bošnjake optuživali da štite bošnjačke odmetnike. Jedini način da se spašavaju bio je otkupljivanje dukatima, nakon čega bi odmah bila prekinuta istraga.

U teroru nad Bošnjacima Novog Pazara i Deževskog sreza koordinirano su učestvovali naoružani civili, žandari, policija, istražni i pravosudni organi, a sve na inicijativu prvaka Radikalne stranke. Cijela prva polovina 1925. godine bit će obilježena terorom nad Bošnjacima ovog područja. Tri mjeseca Bošnjaci nisu izlazili iz svojih kuća uvečer. To što su imali direka i balvana uzimali bi i podupirali vrata od avlije i kuće odmah nakon prvog mraka.

Sve se to radilo po planovima koje je pripremala grupa u kojoj su bili Živko Šušić, Mihailo Stanić, ljekar, Miloš Popović, sudija, i drugi članovi rukovodstva Radikalne stranke. Okružno i Sresko načelstvo, žandarmerija i policija bili su pokrovitelji, izvršitelji i saučesnici ovih direktiva i zlodjela.

SEOBA NOVOPAZARSKIH BOŠNJAKA U TURSKU

Najtragičnija posljedica terora nad Bošnjacima u Novom Pazaru i selima Deževskog sreza 1925. godine bila je seoba velikog broja Bošnjaka u Tursku. Ona je počela odmah nakon izbora. Tada se iz Novog Pazara iselilo preko 150, a sa seoskog područja Deževskog sreza oko 200 bošnjačkih porodica. Seoba je nastavljena u kontinuitetu sve do 1941. godine, ali kasnije se to svelo na pojedinačne porodice.

Koliko je tadašnja vlast bila zainteresirana za ovu seobu i pospješivala je, govori i činjenica da su sreski načelnici lično i noću popunjavali pasoše i druga dokumenta koja su bila neophodna za seobu, a sve u cilju da bi se ona odvijala brže i masovnije. Prije seobe su bošnjačke porodice u bescjenje prodavale i ostavljale svoju imovinu.

O tome u svojoj sjajnoj i obimnoj studiji Iseljavanje Bošnjaka u Tursku (Sarajevo, 2006) istaknuti bošnjački historičar dr. Safet Bandžović saopćava: “Mnogi špekulanti jeftino dolaze do bogatih imanja, kuća i dućana. Samuel Konforti, jevrejski trgovac, kupio je, uz pomoć Milana Jotovića, policijskog pisara, 24 dućana i 20 kuća. Kuće i dućani su prodavani samo za pribavljanje potrebne dokumentacije i troškove transporta. Srbi su u Novom Pazaru do 1912. godine živjeli isključivo u dijelu grada koji se nazivao Varoš Mahala. Kupovinom kuća od Bošnjaka koji su se selili, po povoljnim uslovima, razni službenici, žandari i finansi, doseljenici iz Crne Gore, sa Golije, Rogozne i drugih krajeva Srbije počeli su se naseljavati i po drugim dijelovima Novog Pazara. Državna vlast je željela da u sandžačkim krajevima biološki ojača srpski živalj uz istovremeno potiskivanje nesrpskog stanovništva koje je smatrala nepouzdanim i ‘stranim’ elementom na svojoj teritoriji. Pokušaji političkog organiziranja Bošnjaka nailazili su na snažan otpor pošto je vladalo zvanično mišljenje da se radi o isključivo srpskoj teritoriji na kojoj su mogle djelovati samo srpske političke stranke.”

Seoba Bošnjaka u Tursku privremeno je zaustavljena u drugom dijelu 1925. godine zbog reformi koje je u Turskoj sprovodio Kemal Atatürk. Te su reforme pogađale stara shvatanja, navike, običaje i vjerske slobode Bošnjaka iz novopazarskog kraja.

Drugi razlog za privremeni prestanak seoba u Tursku jeste što je nakon likvidacije partije “Džemijet” i hapšenja njenih vođa i nakon toga što je istina o ovom teroru prodrla širom zemlje, a i u inostranstvu, politički pritisak i fizičko zlostavljanje nad novopazarskim Bošnjacima izgubilo na intenzitetu.

Predsjednik Općine Novi Pazar Fehim Nuribegović podnio je zbog terora nad Bošnjacima ostavku i s porodicom se odselio u Tursku, zbog čega je došlo do vanrednih općinskih izbora, na kojima je za predsjednika Općine Novi Pazar izabran trgovac Petar Mirković, član Radikalne stranke, jer iz redova Bošnjaka nije ni imao protukandidata, što je i razumljivo jer Bošnjaci nisu ni smjeli istaći svog kandidata da ne bi opet bili izloženi teroru, a i “Džemijet” je odlukom vlade radikala zabranjen.

I sve do 1941. godine u gradu s uvjerljivo većinskim bošnjačkim življem predsjednici Općine bili su Srbi, što jasno govori o političkom i nacionalnom statusu novopazarskih Bošnjaka u ovom periodu.

Nakon izbora, govorilo se da Bošnjaci u Sandžaku mogu biti ili odmetnici ili radikali. Takva shvatanja našla su odraza i odjeka i u romanu sandžačkog književnika Zuvdije Hodžića Gusinjska godina, gdje se s tugom govori: “Ništa se bolje neće snaći ni naš porod. Jednom će ih nauku učiti škola, a drugom kod kuće… Ubjeđuju ih da su Turci, a uče ih da mrze Turke. Kad u čitanju dođu do te riječi, a dođu počesto, ona se jadna zagrcnu, obore oči od stida… Svoju djecu uče da mrze našu, a našu da mrze sami sebe… kao da mi nijesmo ništa imali: ni junaka, ni običaja, ni ljudi ni pjesama, ni učenjaka. Ako se neko njihov trnom ubo – sad ga pominju i turaju u knjige, slave i uče. A o nama ništa.”