U selu Gradac, nadomak Pešterske visoravni, vrijeme se polako mijenja, ali uspomene ostaju. Vezira, starija žena iz ovog kraja, prisjeća se kako su nekada živjeli, radili i družili se. Njena priča oslikava tradicionalan način života, u kojem su se žene okupljale, tkale ćilime i staze, muzle ovce i krave, nosile vodu, spremale hranu i brinule o velikim porodicama.
- “Sve se radilo ručno, nije bilo mašina kao sada. Tkale smo ćilime, plele vunene čarape i izrađivale staze za kuću. Krave i ovce su se muzle tri puta dnevno. Sada se sve obavlja mašinski – moj sin sve tako radi, ali ja pamtim kako je bilo drugačije,” priča Vezira.
Nekada se dan započinjao prije svitanja. U četiri sata ujutro, stoka je već morala biti nahranjena i izvedena na pašu. Djeca su pješke išla u školu u susjednom selu Ljeskova, čak i po najhladnijem vremenu.
- “Zimi bi se pantalone zalijepile od leda, ali niko se nije žalio. Danas, čim dijete malo dobije temperaturu, odmah kod ljekara.”
Posebno pamti druženja s komšinicama i rođakama.
- “Uveče, kad se završe svi poslovi, okupljale smo se i tkale. Dođu sestre, komšinice, zajedno radimo i pričamo. Nije bilo televizije, nije bilo telefona, ali nije nam ni trebalo. Ljudi su se tada više družili, a danas svi gledaju u telefone.”
Vezira primjećuje da su nekada porodice bile velike, živjelo se u zajednicama, a danas su svi razdvojeni. “Moj sin i snaha otišli su u Njemačku, a nas dvoje starih ostali smo ovdje. Nekada su porodice bile brojne, danas svako za sebe.”
Ipak, ona ne zamjera mladima što žele bolji život. “Znaju oni koliko smo se mučili. Moji sinovi i kćerke me paze, snahama sam kao majka. Nikada nismo imale problema, sve su složne kao rođene sestre.”
- “Kad se sjetim koliko smo krava i ovaca imali! Po pedeset i više. Sve smo ručno obrađivali, pravili domaći hljeb, nosili vodu sa bunara. Danas je lakše, ali mislim da je nekad bilo ljepše. Ljudi su bili zdraviji, nisu se žalili na umor, a sada, čim neko malo radi, odmah kaže da je umoran.”
Vezira se i dalje trudi da sačuva dio tradicije.
- “Još uvijek pletem vunene čarape. Niko ih više ne nosi, ali ja ne mogu bez njih. Čuvam i svoj kirkit i radboj, nek ostane za uspomenu, kao što ja čuvam majčin.”
Na kraju, sa osmijehom zaključuje:
- “Život se mijenja, ali uspomene ostaju. Bilo je teško, ali lijepo. A najvažnije je da su djeca i unučad zdravi i sretni. To je sve što čovjek može poželjeti.”