Pešter – Na uzbrdici, pored taraba, dedo nas ljubazno dočekuje. Pešterci, općenito, vole druženje i srdačno dočekuju putnike – namjernike. Najviše posla, kažu, imaju ljeti. Seno presušeno u otkosima, talasima ili naviljcima skuplja se u plastove… Tada se iz bijelog svijeta vraćaju djeca, rodbina, susjedi… “Postajem poznat”, reče uljudni dedo Ismet Fetahović. “A zatim, ako budem trebao razgovarati s vama.” “O, sigurna sam da hoćete?!” Dodaje Ismet.
Otac mi je živio 98 godina. Pešterska visoravan, šala nije! Niko ne zna razlog tom dugom životu koji se stalno produžuje… Imam priču koju biste možda mogli objaviti. Djeca su otišla gdje koji… Ismet ustaje, pogleda još jednom svoju rodnu Baćicu i pruži nam pošteno ruku.
Stanovnici Baćice odmah shvate što Pešterska visoravan želi reći. Ali… ali, novinarko, kaže Ismet. “Ne planirate valjda ovu netaknutu prirodu sada prepustiti zaboravu.” “U selima, pogotovo onim daleko od grada, žive uglavnom stari. Mladi su otišli po Europi i po bijelom svijetu. Stočarstvo ne treba nikom. Zarobili su sebe u tuđini. Kad izgubiš zdravlje, izgubio si sve, šta će ti pare… U mezar se ništa ne nosi”, kaže zanimljivi Ismet Fetahović.
Nekoliko trenutaka kasnije, njegova supruga izađe kroz vrata avlije da posmatra i sluša naš razgovor. Baćica stoji na proplanku i gleda kako se Pešter, Sandžak i Sandžaklije penju u sedla i kreću ka rodnoj grudi… Priroda je zgrabila tu mladost kad su mnogi stali iza nje. Fetahović je čovjek koji ne bježi od odgovornosti niti od zadataka koji mu se postave. Televizijska ekipa promatra prekrasno selo. Nada koja se u zraku osjeća daje mu zdrav sjaj… jednog dana se vratit će sandžačka mladost.
