Na visoravni Gornja Pešter, u opštini Tutin, smješteno je selo Suhi Do – mjesto bogate prošlosti, ali i živopisne sadašnjosti. Iako danas broji svega sedamdesetak aktivnih domaćinstava, Suhi Do čuva duh nekadašnjeg kulturnog, obrazovnog i duhovnog centra ovog dijela Sandžaka.
Istoričar Dušan Popović, autor monografije „Kulturno naslijeđe Suhog Dola“, ističe da je ovo selo nekada bilo administrativno sjedište Suvodolske opštine, poznato po multikulturalnosti, pismenosti i susretu različitih kulturnih uticaja. Upravo zbog toga u narodu postoji i uzrečica: „Suhodola nema do Stambola.“
Suhi Do je 1904. godine dobio i prvu školu na Gornjoj Pešteri, čime je zauzeo posebno mjesto u obrazovnoj istoriji Sandžaka. Škola je nastala zahvaljujući svešteniku Milutinu Popoviću, a kroz nju su prošle generacije učenika, uključujući i kasnijeg velikog istoričara Ejupa Mušovića – prvog doktora nauka iz ovog kraja. Njegova rodna kuća i danas stoji u selu, a Bošnjačko nacionalno vijeće 2012. godine postavilo je na nju spomen-ploču.
U srcu sela nalazi se velelepna džamija, čiji su temelji postavljeni 1992. godine, a u potpunosti je završena 2007. godine. Zahvaljujući entuzijazmu mještana i donacijama iz dijaspore, džamija je proteklih godina u potpunosti rekonstruisana – promijenjen je krov, uvedeno moderno ozvučenje i osvjetljenje, obnovljen enterijer, uređen abdesthan, učionica mekteba i proširen harem.
„Na džumi petkom imamo 50 do 60 džematlija, što je za jedno selo izuzetan broj. Džamija je otvorena svima, a ovdje vlada sklad među ljudima, bez obzira na vjeru. Imamo i pravoslavnih komšija s kojima živimo u miru i poštovanju,“ kaže imam džamije.
Uprkos savremenim izazovima, pojedine porodice ostaju vjerne tradiciji stočarstva. Porodica Fajka Horta već dvanaestu godinu zaredom boravi na katunima Suhodolske planine, uz samu granicu s Crnom Gorom, čuvajući stado od 600 do 700 ovaca.
- „Bilo je tesno dole u selu, pa smo izašli na katune. Nas je više u zajednici, pomažemo jedni drugima. Imam tri sina, dvije snahe – svi rade. Da nije državne pomoći, teško bi se isplatilo, ali ovako, ako hoćeš da radiš, može se živjeti,“ kaže Fajko.
Ove porodice se bore s vremenskim neprilikama, divljim životinjama i izazovima tržišta, ali i dalje pokazuju da se upornošću i zajedništvom može održati stočarstvo kao način života.
U selu i danas žive ljudi koji se s nostalgijom prisjećaju teških, ali čestitih vremena. Bivši stočari, konjari, domaćice i zemljoradnici, prisjećaju se kako se živjelo bez puteva, struje i prevoza, ali uz više međusobnog poštovanja i rada.
- „Nismo imali ništa, ali smo imali mir, poštenje i zdravlje. Danas je sve, a nema duše,“ kaže jedan od starijih mještana.
Veliki broj mještana živi i radi u inostranstvu, ali svoju vezu sa rodnim krajem ne prekidaju. Jedan od njih je Eđevid Alibašić, koji živi u Minhenu, ali godišnje po tri do četiri mjeseca provodi u Suvom Dolu.
- „Ovdje sam rođen, ovdje su moji roditelji, ovdje sam sagradio kuću. Ne bih se mijenjao ni sa kim,“ kaže on.
Uprkos modernim izazovima i odlasku mladih, Suhi Do ostaje svjedok jednog posebnog načina života. Od prvih školskih klupa do najljepših pašnjaka, od skromnih štala do obnovljene džamije, od tišine katuna do šapata uspomena – ovo selo zrači duhom koji ne posustaje.
Zato Suhi Do nije samo geografska tačka na Pešteri. To je emocija, nasljeđe i podsjetnik da tradicija i zajedništvo još uvijek žive, i da – kako narod kaže – „Suhodola nema do Stambola“. POgledajte prelijep video prilog ispod teksta.