Piše:Suad K Zoranić
Postali smo društvo paradoksa — religioznih nevjernika. Društvo u kojem ljudi vjeruju da vjeruju, a zapravo ne znaju ni šta je vjera. Da znaju, da vjera uistinu postoji na sceni, ne bismo svjedočili svakodnevnim prizorima kriminala i korupcije (čak i u vjerskim institucijama). Jer, vjera je najprije — poštenje. Ona ne počinje u džamiji ili crkvi, nego u svakodnevnom činu dostojanstva i brige za drugog čovjeka.
U vremenu religioznih nevjernika, “drugi” više nije svetinja — on je meta. I upravo zato što smo svi, u svakom trenutku, nečiji “drugi”, svi smo stalno na udaru. U vremenu kad bi vjera trebala da nas spaja, postala je oružje razdvajanja. Kad bi nas trebala učiti skromnosti i ljubavi, postala je pozornica taštine i suda nad drugima. I najtragičnije — mnogi danas ne vjeruju u Boga, nego u svoju sliku o sebi kao vjerniku.
Sve svete knjige, od prve do posljednje, jasno kažu: samo Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Samo On zna ko jeste, a ko nije vjernik. I kad čovjek uzme sebi pravo da presuđuje drugome — da je ovaj “nevjernik”, a on “vjernik” — tada čini najveću izdaju Boga. To je blasfemija. Jer vjera nije u riječima, već u djelu. Nije u tome gdje si bio u petak, nedjelju ili subotu, nego kako si se ponašao u ponedjeljak, kad te niko nije gledao.
U ovom vremenu postalo je moderno petljati u tuđe živote. Privatnost je postala luksuz. Danas se ne pita čovjeka kako je, nego ko je. Jesi li Bošnjak, Srbin, Hrvat? Jesi li musliman, pravoslavac, katolik? Jesi li “njihov” ili “naš”? Kao da čovjek prestaje biti čovjek ako ne pripada “pravoj strani”. A sve što bi trebalo da bude mjerilo — jeste ljudskost. Jer, kako kaže stara sentenca: budi čovjek da bi drugi bili ljudi.
Danas se, međutim, vlastitom neljudskošću provocira neljudskost drugog. Umjesto da primjerom čovječnosti pozivamo druge da budu ljudi, mi ih silom i poniženjem tjeramo da budu ono što mi mislimo da trebaju biti. To je svijet u kojem ne smiješ biti ono što jesi. Ako pokušaš — već si kriv. Moraš biti ono što ti drugi kaže da jesi. To nije svijet vjere, to je svijet izopačenih vrijednosti — svijet nesvijeta.
U takvom svijetu, ljudi više ne spavaju. Ne zbog vjere, nego zbog brige, gladi, siromaštva i neizvjesnosti. Brinu se za sutra, za dijete koje možda neće moći upisati školu ili pronaći posao. Brinu se da li će ih neko prozvati, optužiti, isključiti. A sve to dok oni koji najviše pričaju o vjeri najmanje vjeruju — jer da vjeruju, ne bi nikoga ponižavali, ni u ime Boga, ni u ime čovjeka.
Vjera se ne mjeri prisustvom u bogomolji, već odsustvom zla u sebi. Nije pitanje u šta vjeruješ — već koliko poštuješ “drugog”. Jer kad drugi postane svetinja, tada i ti postaješ čovjek. Do tada, ostaćemo samo religiozni nevjernici — pobožni lažovi u vremenu izgubljenih duša.