Dok se film “Obraz” reditelja Nikola Vukčević mjesecima predstavljao kao djelo zasnovano na istinitim događajima i tragediji porodice akademika Zuvdija Hodžić, sve je manje onih koji mogu ignorisati ozbiljna pitanja koja je otvorio profesor Jahja Fehratović. Njegov opširan osvrt na način na koji su Bošnjaci i Novi Pazar predstavljeni u filmu izazvao je snažne reakcije javnosti, ali i razotkrio zabrinjavajuću šutnju velikog dijela bošnjačke intelektualne scene i institucija.
Fehratović u svom tekstu ne napada umjetnost niti pravo autora na imaginaciju. Naprotiv, jasno ističe da umjetnost ima pravo na simboliku i fikciju. Međutim, problem nastaje onda kada se, pod plaštom “umjetničke slobode”, kreiraju likovi koji nose jasno određeni identitetski okvir – i to kao simboli zla, silovanja, klanja i fašizma.
Upravo je takav slučaj sa likom Abida, kojeg je Vukčević predstavio kao Pazarca, Bošnjaka, čovjeka sa fesom i kukastim krstom, brutalnog zločinca i personifikaciju fašizma. Nakon što je film obišao festivale i svjetsku publiku, reditelj sada pokušava relativizirati sopstvene izjave tvrdeći da lik “nije predstavnik nijednog naroda”. Ali pitanje koje postavlja Fehratović odzvanja mnogo jače od svih naknadnih objašnjenja:
Ako identitet nije važan – zašto je onda negativac morao biti baš Bošnjak iz Novog Pazara?
Fehratović precizno ukazuje i na ozbiljne historijske nelogičnosti filma. U intervjuima koje je davao medijima, Vukčević je tvrdio da se radnja odvija 1941. godine, te da zločin čine pripadnici divizije Skenderbeg. Međutim, historijska činjenica je da je ta divizija formirana tek 1944. godine.nTo otvara pitanje: da li je riječ o umjetničkoj grešci ili svjesnom manipulisanju historijom zarad stvaranja dramatičnijeg narativa?
Još je problematičnije to što je centralni negativac ipak oblikovan kao Bošnjak iz Novog Pazara, iako sam reditelj tvrdi da su jedinicu dominantno činili Albanci. Time film ulazi u opasnu zonu kolektivnog etiketiranja jednog naroda kroz umjetničku konstrukciju.
Posebno zabrinjava činjenica da se veoma mali broj bošnjačkih intelektualaca, kulturnih radnika i institucija javno oglasio povodom ovog slučaja. Dok su se u drugim društvima mnogo manje stereotipizacije dočekivale snažnim reakcijama akademske i kulturne javnosti, ovdje je dominirala gotovo potpuna tišina.
Fehratovićev tekst tako nije samo kritika jednog filma, već i upozorenje koliko je opasno kada zajednica prešuti pokušaje kulturnog i identitetskog oblikovanja kroz umjetnost. Jer, kako ističe profesor, problem nije u prikazu zla – nego u tome što se zlu daje jasno prepoznatljiv identitetski okvir, a potom publika ubjeđuje da taj identitet “nije važan”.
U svom osvrtu Fehratović podsjeća i na činjenicu da region decenijama zanemaruje stvarne antifašističke heroje Sandžaka. Umjesto filmova o ljudima poput Rifat Burdžović Tršo ili Sreten Vukosavljević, publika dobija izmišljene likove zločinaca sa jasno bošnjačkim identitetom. To, smatra Fehratović, nije slučajnost nego ozbiljan problem reprezentacije jednog naroda u regionalnoj kinematografiji.
Sve više građana Sandžaka smatra da reakcija profesora Jahje Fehratovića predstavlja legitimnu odbranu dostojanstva zajednice koja ne želi biti predstavljena kroz stereotipe, historijske konstrukcije i etikete kolektivne krivice. Jer umjetnost jeste slobodna – ali nije oslobođena odgovornosti prema istini, historiji i narodima koje prikazuje. FB objavu pročitajte ispod teksta.