Kreneš iz Sandžaka u potrazi za boljim životom. Ne ideš jer želiš, nego jer moraš. I da bi sebi olakšao taj odlazak, istreseš svu ljutinu na mjesto iz kojeg odlaziš – na ljude, na sistem, na nepravdu. Lakše je otići kad sebe ubijediš da nemaš šta da ostaviš. A onda – zapad.
Stan od 40–50 kvadrata. Posao 50 kilometara dalje. Alarm u 05:00. Povratak u 17:00. Plata dobra, ali život sveden na minimum. Ne trošiš, jer nisi tu da živiš – nego da zaradiš. Nema kafane, nema društva, nema onog našeg „svrati“. U krevet ideš u 21:00 jer sutra opet počinje isto.
I godine krenu da prolaze. Ne primijetiš ih. Gledaš samo stanje na računu i uvjeravaš sebe da si na pravom putu. Vidiš kako drugi u Sandžaku grade – u onoj zemlji na koju si bio ljut – pa kreneš i ti. Radiš tamo, gradiš ovdje. Zid po zid. Sprat po sprat.
Na zapadu radiš. U Sandžaku podižeš snove. Svaki godišnji odmor pretvara se u radnu akciju. Umjesto odmora – majstori, dogovori, računi. Uvijek nešto fali, uvijek treba još. I kad god gradiš – para je malo. Zato se radi i vikendom. Zato se ne staje.
Godine lete. Kuća u Sandžaku sve veća i ljepša. A tebe u njoj – sve manje. Djeca polako prestaju da dolaze. Nemaju društvo, nemaju vezu, nemaju razlog. Njihov život je tamo gdje su odrasli. Sandžak im postaje daleko mjesto iz priča. A kad umru baba i dedo – nestane i posljednja nit koja ih veže.
Jedne godine kažeš: „Nećemo ići, trošak je velik.“ I tu se nešto nepovratno promijeni. Ostaneš tamo. Navikneš se na 50 kvadrata. Na rutinu. Na tišinu. I onda – penzija.
Dođe brže nego što si ikad mislio. Vraćaš se konačno u svoju kuću. U vilu od 300–400 kvadrata. U ono zbog čega si proveo život radeći. Ali sada… nema više ni snage, ni zdravlja, ni vremena.
Srce preskače. Stepenice su teške. Sobe prazne. Kuća velika, a ti mali u njoj. Kažeš sebi, da se utješiš:
„Ako nisam ja uživao, uživaće djeca.“
Ali djeca ne dolaze. Njima ta kuća ništa ne znači. Nema uspomena, nema života, nema njih u tim zidovima. I kad te jednog dana isprate – oni urade jedino što mogu. Stave vilu na oglase. I prodaju je. Tu se završava priča o potrazi za boljim životom. Ne tamo negdje u Frankfurt, Berlin ili Brussels. Nego ovdje – u praznoj kući koja nikada nije bila dom. Jer na kraju, ne ostane ni zapad, ni novac, ni vila. Ostane samo pitanje koje dođe prekasno:
jesi li živio – ili si samo radio da bi jednog dana živio?