Nekada davno, prije nego što su mehanizacija i savremeni alati olakšali poljoprivredne poslove, zemlja se obrađivala isključivo ručno. Svi poslovi na njivama, od sjetve do žetve, zahtijevali su ogroman trud, ali i međusobnu podršku i zajednički rad, čime su se gradili snažni društveni odnosi unutar sela.
Među najzahtjevnijim radovima, uz žetvu pšenice, svakako je bilo kopanje i okopavanje kukuruza i graha. Ove kulture bile su od životne važnosti, pa su se njive morale pažljivo održavati kako bi osigurale dobar rod. Okopavanje se nije obavljalo samo jednom – bilo je potrebno najmanje dvaput, a u zavisnosti od vremenskih uslova, ponekad i treći put. Svaka faza imala je svoje ime u narodnom žargonu: „okopavanje u prvu ruku“, „okopavanje u drugu ruku“, a ako godina nije bila povoljna, uslijedilo bi i „okopavanje u treću ruku“.
Prije nego što bi radnici izašli na njive, bilo je potrebno pripremiti alat. Domaćini su noć uoči okopavanja provodili klepajući, kalići i oštreći motike, te ih nasađivali na drvene držale, prilagođene rukama vrijednih kopača. Svaki alat morao je biti spreman, jer se znalo da će ih čekati sati mukotrpnog rada pod suncem.
Radni dan započinjao je zorom, čim bi prvi zraci sunca obasjali selo. Muškarci i žene okupljali su se i kretali prema njivama. Radilo se do podne, kada bi slijedio kratki odmor uz ručak koji su donosili mlađi članovi porodice. Nakon predaha, posao bi se nastavljao sve do predvečerja. Iako iscrpljujuće, zajedničko okopavanje imalo je i svoje vedre strane – u pauzama su se pričale šale, pjevale pjesme i dijelile priče koje su prenošene s koljena na koljeno.
Po završetku dana, umorni, ali zadovoljni, seljani su se vraćali kućama. Često bi se nakon napornog rada okupljali na sijelima, gdje bi se družili i veselili, slaveći još jedan uspješan dan na njivama. Ovi običaji svjedoče o vremenu kada se živjelo skromno, ali ispunjeno – kada je težak rad bio način života, a međusobna pomoć i zajedništvo najveće bogatstvo.