Kada je kao mladi olimpijski pobjednik bacio svoju zlatnu medalju s mosta u svom rodnom Louisvilleu, pokazao je prkos. Prkos koji će ga kasnije isprofilirati u najvećeg sportistu svih vremena i najpoznatiju osobu druge polovine 20. stoljeća.
Piše: Edo Demirović | Stav.ba
Stariji su mi uvijek pričali o velikanima sporta njihove mladosti. Bilo je tu mnogo šampiona koji su osvajali najveća odličja i titule. Ipak, jedno ime posebno se izdvajalo, ime koje je zahtijevalo poštovanje u svakoj prostoriji u kojoj se spomene, čak i 42 godine nakon posljednje borbe.
Cassius Clay (kasnije Muhhamad Ali) bio je sve ono što je izazivalo gnjev rasističke i islamofobne većine u Sjedinjenim Američkim Državama. U njegovom Louisvilleu, čak i kao olimpijski šampion iz Rima 1960, svaki dan se nosio sa segregacijom. Kada mu je konobarica odbila poslužiti obrok u lokalnom restoranu, uz obrazloženje da ne služe one obojene, shvatio je da olimpijsko zlato njegovoj državi predstavlja puno manje nego boja kože onog koji je nosi.
Nekoliko godina kasnije, kada je dodao i svjetsku titulu šampiona u teškoj kategoriji svom rezimeu, javno je obznanio prelazak na islam. Promijenio je ime u Muhamed Ali. Prema vlastitom svjedočenju, kršćanstvo ga je izdalo. “Pogledajte oko sebe, anđeli su bijeli, Isus je bijeli, za stolom na posljednjoj večeri su svi bijeli. Islam nudi slobodu svim bojama kože.“
Često je kritikovao društvo i izazivao gnjev domaćeg stanovništva, čak su ga širom SAD-a novine i dalje nazivale Cassiusom Clayom, a njegovu pripadnost islamu sektaštvom i ispiranjem mozga.
U jeku protesta građana protiv Vijetnamskog rata Vlada SAD-a je odlučila povući očajnički potez u cilju rješavanja problema svjetskog šampiona koji zagovara islam i podstiče na mir. 1967. godine regrutovan je u oružane snage SAD-a. Bez imalo zadrške je odbio da ide u Vijetnam.
“Ne želim ubijati nedužnu djecu, dajte mi jedan razlog zašto bih to činio? Allah nije odobrio ovaj rat, Allah nije odobrio ubijanje nedužnih, prema tome mi je zabranjeno da u njemu sudjelujem”, govorio je Ali.
Osuđen je za izbjegavanje vojnih obaveza, oduzeta mu je bokserska licenca i svjetska titula. Zahvaljujući brojnim žalbama, izbjegao je odlazak u zatvor. Osuđujuća presuda je ukinuta 5 godina kasnije i Ali se ponovo mogao boriti.
Aliju su oduzeli bokserski period od njegove 24. do 29. godine, ali ono što je dobio time ne može se mjeriti sportskim uspjesima. Postao je narodni šampion, simbol slobodnog svijeta. I kao da mu to nije bilo dovoljno. Nakon što je porazio svog najvećeg rivala Joea Fraziera u revanšu, dobio je priliku za napad na pojas. Uprkos svim omjerima, povratio je svjetsku titulu porazivši Georga Foremana u Zairu. Meč je bio pandam Alijevom životu. Foreman je dominirao i zadavao udarce izazivaču u prvoj polovini borbe. Nakon što se umorio, Ali ga je jednom žestokom serijom poslao na pod i pokazao svijetu da je vrlo blizu da postane najveći bokser koji je kročio ring. Ako je i bilo neke dileme, Ali ih je otklonio u trećem meču s Frazierom. Porazio ga je i postavio međusobni omjer na 2:1 u korist Alija.
Sada već svugdje priznati GOAT (Greatest of all time) bio je preumoran za ponovne velike rezultate, povukao se nakon nekoliko prosječnih mečeva.
Nekoliko godina nakon karijere, u dobi od 42 godine, dijagnosticirana mu je Parkinsonova bolest. I ako u svijetu postoji mišljenje da je Muhamed Ali obolio zbog boksa i prekomjernih udaraca u glavu, njegov privatni doktor je često govorio kako ne postoji uporište u toj tvrdnji.
