BANOVICA – Na pola puta između Novog Pazara i Sjenice, na staroj sandžačkoj džadi koja vijuga preko visoravni i brežuljaka, smjestilo se selo Banovica. Nekada puno života, dječije graje, kosaca i stočara, danas je to mjesto u kojem se više čuje vjetar nego ljudski glas. Među rijetkima koji još čuvaju ognjište svojih predaka je osamdesetpetogodišnji Vehbija Orovčanin. Dok njegovo stado koza polako pase po zelenim padinama, iz džepa izvlači staru frulu i zasvira nekoliko tonova koji se gube u prostranstvu Pešteri.
„Zavičaj je naš život, najdragocjenije što čovjek ima. Odrasli smo kraj ognjišta, ko može to da zaboravi“, govori Vehbija, gledajući prema kućama koje su nekada bile pune ljudi.
Njegove riječi nose težinu jednog vremena koje polako nestaje. Banovica je nekada bila selo puno života. Danas su mnoge kuće zaključane, a dim iz odžaka rijetko se može vidjeti.
„Imalo je više naroda. Sad, Boga mi, nema ni ovdje. Oseliše ljudi. Prodadoše kuće, odoše za gradovima, za poslom. Ostale su samo uspomene“, priča Vehbija.
Njegov pogled često odluta prema praznim pašnjacima. „Nije teško sa kozama“, kaže, a onda zastane. Okrene se prema svom stadu, pa prema livadama koje su nekada bile pune ovaca i goveda.
„Nije to ništa… Teže mi je što su ovi pašnjaci ostali prazni.“
U toj jednoj rečenici stala je sudbina mnogih sandžačkih sela. Život Vehbije Orovčanina nije bio vezan samo za Banovicu. Godinama je radio širom bivše Jugoslavije kao građevinski radnik i brigadir.
„Gdje bih radio, to bih pozlatio“, kaže s ponosom.
Prisjeća se vremena kada je vodio ekipe od petnaest zidara i gradio vojne objekte, stanove i brojne građevine od Zagreba do Sarajeva.
„Komisije su dolazile da pregledaju radove i govorile da takav posao rijetko viđaju. Kad sam odlučio da se vratim kući, nisu htjeli ni da me odjave. Govorili su: sačekajmo godinu dana, možda će se vratiti.“
Ali Vehbija je znao gdje pripada.
„Sve što vidiš ovdje zaradio sam svojim rukama. Ovim dlanovima.“
Kao i mnogi stariji stanovnici Sandžaka, Vehbija često poredi nekadašnji život sa današnjim.
„Ljudi su se više poštovali. Radilo se i pošteno se zarađivalo. Danas čovjek radi mjesecima, a ne zna hoće li biti plaćen.“
Prisjeća se vremena kada su sela živjela kao jedna velika porodica.
„Kad se kopalo ili kosilo, dolazilo je cijelo selo. Danas kod mene, sutra kod komšije. Niko nije gledao samo sebe.“
Posebno mu nedostaju večeri ispunjene pjesmom i druženjem.
„Imali smo Fehu iz Spoljana. Svirao je harmoniku, a mi igrali i pjevali. Radili smo po cijeli dan i nismo osjećali umor. Danas toga više nema.“
Vehbija danas ima trinaest koza. Kaže da su mu one društvo, ali i razlog da svakog dana izađe među planinske pašnjake. Uz stado uvijek nosi dvije stvari – frulu i mali radio na baterije.
„Kad idem za stokom, zasviram malo. Lakše je čovjeku.“
Frule su mu donosili prijatelji iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, a jedna od najdražih stigla je iz Sarajeva. Radio, s druge strane, služi za vijesti.
„Slušam šta se dešava po svijetu. Samo vijesti. Volim da znam šta ima novo.“
I dok se savremeni svijet ubrzano mijenja, Vehbija ostaje vjeran navikama koje ga prate decenijama. Priča Vehbije Orovčanina nije samo priča jednog čovjeka. To je priča o stotinama sela koja polako ostaju bez stanovnika, o generacijama koje su gradile kuće, puteve i porodice, a danas gledaju kako se njihovi potomci sele u gradove i inostranstvo.
Dok posljednji tonovi njegove frule odzvanjaju Banovicom, Vehbija nastavlja da prati svoje koze preko planinskih pašnjaka. Možda upravo u toj jednostavnoj slici – starac, stado i frula na vjetru – leži ono najvrijednije što Sandžak još uvijek čuva: sjećanje na vrijeme kada su sela bila puna života, a komšije bliže nego rođena braća.