Piše: Redakcija Sandžak Danas
Na prostranstvima Pešterske visoravni, tamo gdje vjetar i danas nosi miris sijena i djetinjstva, smjestilo se selo Đerekare. Nekada puno života, dječije graje, pjesme i svadbenih kolona, danas ovo mjesto sve češće dočekuje putnike u tišini koja govori više od hiljadu riječi. Đerekare nisu samo selo. To je uspomena na jedno vrijeme kada su avlije bile pune ljudi, kada se znalo za svaki dim koji izlazi iz kuće i kada su komšije bile bliže od rođene braće. Danas, mnoge kuće stoje zaključane, a prozori iza kojih se nekada ašikovalo ostali su nijemi svjedoci prolaznosti vremena.
U razgovoru sa ljudima koji su ovdje odrasli, poput uspješnog privrednika Senada Mujovića, osjeća se posebna emocija. Iako je život odveo mnoge stanovnike Đerekara u velike evropske gradove, srce je ostalo vezano za pešterske livade na kojima su čuvali ovce, trčali od jutra do mraka i gradili najljepše uspomene svog života.
„To je bio najbolji dio života“, prisjeća se Senad dok iz daljine posmatra svoju rodnu kuću i kraj u kojem je odrastao. Takve riječi danas se često mogu čuti od ljudi koji su otišli. U Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji ili drugim zemljama pronašli su posao i sigurnost, ali ne i osjećaj pripadnosti kakav su imali u svom selu.
Svadbe koje je pamtila cijela Pešter
Nekada su Đerekare bile poznate po velikim svadbama. Kada bi se ženio mladoženja ili udavala djevojka, okupljalo se cijelo selo. Nije bilo kuće koja nije učestvovala u veselju. Dani su prolazili u pjesmi, razgovoru i običajima koji su se prenosili generacijama. Momci su pod okriljem noći dolazili pod pendžere djevojaka. Nije bilo mobilnih telefona, društvenih mreža ni brzih poruka. Ljubav se gradila pogledom, riječju i strpljenjem. Iz takvih ašikovanja nastajali su brakovi koji su trajali cijeli život.
Danas su svadbene kolone rijetkost. Sve je manje mladih ljudi, a sve više praznih kuća. Mnogi roditelji i djedovi ostali su sami da čuvaju ognjišta, čekajući da se njihova djeca makar tokom ljeta vrate iz dijaspore.
Odlazak koji nije prestao
Najveća rana Đerekara nije siromaštvo, niti surove zime po kojima je Pešter poznata. Najveća rana je odlazak ljudi. Godinama su stanovnici napuštali selo tražeći bolji život. Jedni su otišli u Novi Pazar, drugi u Sarajevo, treći u zemlje Zapadne Evrope. Za njima su ostale kuće, njive i uspomene. Ipak, zanimljivo je da gotovo svaki čovjek porijeklom iz Đerekara nosi isto osjećanje – nostalgiju. Kada zatvore oči, ne sanjaju evropske gradove, već pešterske pašnjake, miris pokošene trave i zvuk vjetra koji prolazi između starih kuća.
Selo koje još uvijek prkosi
Uprkos svemu, Đerekare nisu selo koje se predalo. Oni koji su ostali i dalje obrađuju zemlju, čuvaju stoku i održavaju običaje svojih predaka. Njihove ispucale ruke svjedoče o teškom životu, ali i o snazi koja je generacijama održavala ovaj kraj. Na Pešteri se još uvijek vjeruje da čovjek vrijedi onoliko koliko je spreman pomoći drugome. Zimi, kada snijeg odsiječe puteve, komšije i dalje postaju porodica. Upravo ta solidarnost ostala je najveće bogatstvo ovog kraja.
Možda danas u Đerekarama nema onoliko svadbi koliko ih je bilo nekada. Možda se dječija graja rjeđe čuje među starim avlijama. Ali jedno je sigurno – dok god postoji neko ko će se sjećati, pričati i vraćati ovom mjestu, Đerekare neće nestati. Jer neka sela žive od stanovnika, a neka od uspomena. Đerekare imaju oboje. Samo što su uspomene danas postale glasnije od ljudi.