Na putu između Rasna i Kijevaca ekipa RTV NP sreli su Hasima Dacića iz sela Cetanoviće, čovjeka koji je veći dio svog radnog vijeka proveo u Švajcarskoj, ali koji ni nakon više od četiri decenije života u inostranstvu nije zaboravio miris rodnog kraja, pešterskih livada i uspomene iz djetinjstva. Hasim je u Švajcarsku otišao davne 1985. godine, kao i mnogi Sandžaklije koje su u potrazi za boljim životom napustile rodna ognjišta. Danas je penzioner, otac brojne porodice i ponosni djed, ali priznaje da ga srce uvijek vraća tamo gdje je napravio prve korake.
– U Švajcarskoj mi je lijepo, djeca su mi tamo, imam sve uslove za život, ali kad dođem ovdje, u svoj kraj, osjećaj je poseban. To se ne može opisati riječima. Rodni kraj je rodni kraj – kaže Hasim.
Govoreći o promjenama koje su se dogodile u njegovom selu i cijelom kraju, ističe da su mnoge stvari danas mnogo bolje nego nekada.
– Imamo asfalt, vodu, dobre puteve. Ljudi koji su otišli u inostranstvo ulagali su u svoje selo i kuće. Sve se promijenilo nabolje. Narod se lijepo slaže i to me raduje – priča Hasim.
Iako već godinama živi između dvije države, nije prekinuo vezu sa zemljom. Naprotiv, u rodnom kraju i dalje obrađuje imanje, posjeduje poljoprivrednu mehanizaciju i sa velikom ljubavlju govori o radu na zemlji.
– Imam njive, traktore, kosačice i mašine. Volim poljoprivredu i uvijek nešto radim kada dođem. To me odmara i ispunjava. Čovjek mora imati neku zanimaciju i vezu sa zemljom iz koje je potekao – kaže ovaj vrijedni domaćin.
Posebno je ponosan na svoju brojnu porodicu. Otac je šest kćerki i jednog sina, a danas uživa i u društvu brojnih unučadi.
– Hvala Bogu, imamo svega. Najvažnije je zdravlje. Djeca su poštena, vrijedna i rade svoj posao. To je najveće bogatstvo koje čovjek može imati – ističe Hasim.
Prisjećajući se mladosti, govori da život na selu nekada nije bio lagan, ali da je imao sreću da odrasta u poštenoj i čestitoj porodici.
– Držali smo stoku, radili od jutra do mraka. Nije bilo luksuza, ali nikada nismo bili gladni. Moj otac i majka bili su ljudi velikog srca. Majka je znala nahraniti svakoga ko bi došao na vrata. Takve vrijednosti se danas rijetko viđaju – prisjeća se sa emocijama.
Na kraju razgovora, Hasim bez mnogo razmišljanja šalje poruku koja najbolje oslikava njegov odnos prema zavičaju.
– Nema ljepšeg mjesta od Sandžaka. Prošao sam mnogo toga u životu, živio u bogatoj i uređenoj zemlji, ali ovo je moj kraj, moja zemlja i moja uspomena. Ovdje sam rođen i ovdje se osjećam najljepše. Sandžak je nešto što čovjek nosi u srcu gdje god da ode – poručuje Hasim Dacić.
Njegova priča podsjeća na sudbine hiljada Sandžaklija širom Evrope koji su izgradili život daleko od domovine, ali nikada nisu prekinuli nevidljivu nit koja ih veže za rodni kraj. Jer, kako kaže Hasim, čovjek može otići iz Sandžaka, ali Sandžak nikada ne odlazi iz čovjeka.