Dok se širom Sandžaka gase ognjišta i zaključavaju kuće čiji vlasnici sreću traže u gradovima i evropskim zemljama, u selu Starčevići kod Tutina još uvijek žive ljudi koji ne odustaju od zemlje svojih predaka. Jedan od njih je i Zumber Rizvanović, domaćin čija životna priča oslikava sudbinu brojnih pešterskih sela. Starčevići su nekada bili puno življe mjesto. Danas, kaže Zumber, u selu ostaju uglavnom stariji ljudi, dok su mlađe generacije otišle za boljim životom.
„Selo se dosta oselilo. Mladi su otišli u Tutin, Novi Pazar, Njemačku, Dansku i druge zemlje. Ostali smo uglavnom mi stariji da čuvamo kuće, imanja i ono malo stoke što je preostalo“, priča ovaj pešterski domaćin.
Njegova porodica nije izuzetak. Kćerke su se udale, jedan sin živi u Danskoj, drugi u Njemačkoj. U kući su ostali on i supruga, koja se godinama bori sa zdravstvenim problemima.
„Žena mi je oboljela, koljena su je izdala. Držimo dvije-tri krave i koliko možemo obrađujemo zemlju. Nije lako, ali čovjek se navikne na borbu“, govori Zumber.
Nekada puna polja, danas šuma
Ono što ga posebno boli jeste činjenica da zemljište koje je nekada hranilo desetine porodica danas zarasta u korov i šumu.
„Nekad si sa svakog brda mogao vidjeti krave kako pasu, ljude kako rade njive i livade. Danas je sve zaraslo. Nema ko da radi. Nema mladih. Sve se zašumilo“, kaže on pokazujući prema nekadašnjim pašnjacima.
I dok se broj stanovnika smanjuje, problemi za one koji su ostali postaju sve veći. Divlje svinje uništavaju zasade krompira, a medvjedi voćnjake.
„Posijao sam skoro osamdeset kilograma krompira, a jedva da sam dvadesetak kilograma izvadio. Divlje svinje sve preoru. Šljive mi je medvjed polomio. Čuvaš, radiš, ulažeš, a na kraju ostaneš bez svega“, priča rezignirano.
Dok govori o prošlim vremenima, Zumber Rizvanović posebno se prisjeća nekadašnjih seoskih okupljanja, posjedaka i sijela koja su predstavljala srce društvenog života na Pešteri.
„Bolji je bio naš posjedak u Starčevićima nego današnja svadba koja se pravi po motelima. Danas ima više raskoši, više novca i više svega, ali nema one ljubavi među ljudima. Nema onog sijela, nema druženja, nema razgovora do kasno u noć. Džaba sve kad nema duše“, kaže Zumber.
Njegove riječi najbolje opisuju promjene koje su zahvatile pešterska sela. Nekada su se, priča on, komšije okupljale gotovo svake večeri. Na livadama, ispred kuća i u avlijama pričalo se, pjevalo i dijelilo ono što se imalo.
„Bolje ti je bilo da legneš na livadu nego danas u najskuplji krevet. Ljudi su bili sretniji, veseliji i bliži jedni drugima. Danas narod ima više nego što mu treba, ali nema vremena jedni za druge“, govori ovaj starina iz Starčevića.
Tri kilometra asfalta možda bi promijenila sudbinu sela
Zumber vjeruje da Starčevići još uvijek imaju šansu za opstanak. Kaže da bi završetak puta i bolja infrastruktura mogli vratiti dio ljudi koji su otišli.
„Još tri kilometra puta treba spojiti sa glavnim pravcem. Da se to uradi, vjerujem da bi mnogi iz dijaspore počeli graditi vikendice i vraćati se ljeti. Ljudi imaju zemlju, imaju uspomene, samo im treba razlog da se vrate“, smatra on.
Posebno naglašava da stariji ljudi teško opstaju bez dobre putne veze.
„Kad čovjek ostari i razboli se, mora biti blizu doktora, bolnice i puta. Zato mnogi odlaze.“
Život skromniji, ali ljudi bliži jedni drugima
Prisjećajući se prošlih vremena, Zumber govori o periodu kada su pešterske kuće bile pune djece, kada su komšije jedni drugima pomagale i kada su druženja trajala do kasno u noć.
„Nekad je u jednoj kući bilo po desetoro i više djece. Pekara ne bi mogla hljeba napraviti koliko se trošilo. Ljudi su bili siromašniji, ali sretniji. Imali su više ljubavi jedni prema drugima.“
Po njegovim riječima, današnji život donio je više materijalnog bogatstva, ali manje zajedništva.
„Danas narod ima više nego što mu treba, ali nema vremena jedni za druge. Nema one stare ljubavi i poštovanja među ljudima.“
Poruka za mlade
Na kraju razgovora, ovaj pešterski domaćin ne govori o sebi, već o mladima.
„Samo da Allah sačuva omladinu. Ne samo moju djecu, nego svu našu djecu. To mi je najveća želja.“
Dok vjetrovi Peštera prolaze kroz prazne avlije Starčevića, Zumber Rizvanović ostaje među posljednjim čuvarima jednog načina života koji polako nestaje. Njegova priča nije samo priča jednog sela kod Tutina, već i svjedočanstvo o sudbini brojnih pešterskih i sandžačkih sela koja čekaju da ih neko ponovo vrati na mapu života.