Ovih dana značajan dio srpske štampe, kao i dio drugih medija liju krokodilske suze za ratnim zločincem Radovanom Karadžićem. Ovo su dani žalosti za velikosrpske nacionalističke krugove.
Koliko saosjećanja i podrške za teškog ratnog zločinca!? Ali nigdje niti mrvice sažaljenja za žrtve njegovih zločinačkih poduhvata. Do kada će kod dijela srpskog naroda zločinci biti nacionalni heroji i uzori, a žrtve drugih naroda poželjan efekat u svrsi ostvarenja teritorijalnih pretenzija prema Bosni?
Očigledno da je značajan dio srpskog stanovništva još uvijek kilometrima daleko od duhovne i nacionalne katarze. Mnogi još uvijek misle da će zločini biti manje grozni ako ih verbalnom kozmetikom uljepšaju.
Ljudi koji imaju razumjevanja, pa čak i simpatije za zločine i zločince imaju hronični poremećaj svijesti i savjesti i neizlječivu moralnu anemičnost.
Da li će ikada doći do realnog suočavanja sa vlastitim ratnim zločinima i iskrenog pokajanja i osude kolovođa krvoločnog ubilačkog pira.
Ako su i predsjednik i komandant vojske Republike Srpske osuđeni na doživotnu robiju zbog počinjenog genocida i drugih najtežih ratnih zločina od najvećeg međunarodnog suda koji djeluje pod okriljem Ujedinjenih nacija, nameće se pitanje: kakva je to tvorevina, taj ponos srpskog naroda – Republika Srpska?
Monstrum za kojeg je u presudi rečeno da “Kriv je za zločine neviđene brutalnosti, genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti…” je predmet žaljenja dijela njegovog naroda. Srpski Adolf Hitler ima i danas nezanemarljiv broj svojih poklonika i pristalica, koji bi bili spremni u pogodnoj situaciji da ga kanonizuju u pravednika, mučenika i svetitelja.
Ako najviša međunarodna sudska instanca u konačnoj presudi kaže da su u pitanju “zločini neviđenih razmjera i brutalnosti” i “kršenje zakona i običaja ratovanja”, odakle obraza i drskosti drugorazrednim novinarčićima i političarima da to negiraju.
Ali kada vidim da je u Narodnoj skupštini Republike Srbije glavna politička zvijezda osuđeni ratni zločinac, i da taj isti parlament nema snage, niti volje, da ono što se desilo u Srebrenici nazove genocidom, onda me više ništa ne čudi.
Lice koje je odgovorno za neviđene zločine u 20 bosanskih opština, od kojih najmanje sedam su po svojim razmjerama slični Srebrenici, čovjek koji je četiri godine terorisao civilno stanovništvo Sarajeva i koji je direktno odgovoran za masakar na pijaci Markale imao je obraza da podnese žalbu na prvostepenu presudu.
Kreator i realizator udruženog zločinačkog poduhvata koji je obuhvatao i masovna silovanja i ponižavanja civila još je u očima monstruma sličnih njemu Radovan nacionale.
Koliko je izgubio i poslednje atome razuma u svojoj razularenosti i divljačkom pohodu, pokazuje i akcija uzimanja talaca iz redova UN.
Ovaj izrod ljudske vrste kod svakog normalnog Srbina treba da izazove podozrenje, gnušanje i stid što je ikada takav zlotvor bio dio njegovog naroda.
Pokazivanje sažaljenja i saosjećanja za ovog masovnog ubicu je ravno saučešću u genocidu i najcrnjim zločinima za koje je ovaj nečovjek odgovoran.
Esad Rahić