U vremenu kada su se kroz Bihor smjenjivali ratovi, bune i teška stradanja, u bjelopoljskoj Bistrici postojao je jedan čardak koji je nadživio gotovo sve istorijske oluje. Čardak porodice Hasanbegović, srušen sedamdesetih godina prošlog vijeka, i danas se među starijim mještanima spominje kao simbol zajedničkog života, tolerancije i ljudskosti.
Porodica Hasanbegović porijeklom je iz Hercegovine, odakle se kroz istoriju raseljavala prema Sandžaku i sjeveru Crne Gore. Najveći dio porodice nastanio se na području Bijelog Polja i Bihora, dok se manji broj Hasanbegovića kasnije naselio i u Novom Pazaru. Upravo su Hasanbegovići u Bistrici ostavili jedan od najprepoznatljivijih tragova svog postojanja – čuveni čardak koji je decenijama bio simbol ugleda, bogatstva, ali i međuljudskog sklada.
Ovaj impozantni trospratni objekat, star više od dva i po vijeka, važio je za jedan od najljepših i najdugovječnijih čardaka u bihorskom kraju. Smješten među posjedima Hasanbegovića, bio je građevina koja je plijenila pažnju ne samo izgledom, već i pričom koju je nosila.
Donji spratovi bili su sazidani od kamena, učvršćeni redovima hrastovih greda, dok je gornji dio bio izrađen od tesanog drveta i brvana. Krov prekriven šindrom davao je čardaku autentičan izgled starih bihorskih kuća.
Međutim, ono što ga je činilo posebnim nije bila samo arhitektura, već činjenica da su u njemu nakon odlaska Osmanlija zajedno živjele dvije porodice različitih vjera – Hasanbegovići i Đalovići. Nakon odlaska Hasanbegovića u Tursku, dio čardaka prodat je porodici Đalović, pa su od 1921. do 1971. godine pod istim krovom živjeli Avdo Hasanbegović i Tofil Đalović sa svojim porodicama.
Upravo to zajedništvo, kako pričaju Bistričani, spasilo je čardak tokom Drugog svjetskog rata. Dok su brojne kuće u Bistrici gorjele u međuetničkim sukobima, čardak Hasanbegovića ostao je netaknut. Bio je to jedini objekat koji nije spaljen, čak ni pomoćne prostorije u kojima se čuvala stoka nisu bile uništene.
Legenda o čardaku inspirisala je i poznatog pjesnika Junuza Međedovića, koji ga je ovjekovječio u pjesmi „Čardak na brijegu“:
„Sve izgore, čardak živi,
zajednički dim se vije,
prolaze ga ratne kivi,
čuvaju ga vjere dvije…“
Prema predanju, nakon oslobođenja Bistrice 1944. godine, partizanski funkcioner Sreten Vukoslavljević obratio se okupljenim mještanima riječima koje se i danas pamte:
„Ova zgarišta gdje su bili vaši domovi djelo su vašeg bezumlja… Pogledajte ovaj čardak. Njega je sačuvalo zajedništvo dvojice ljudi koji nijesu poklekli izazovu vremena.“
Nakon rata, porodica Đalović otkupila je i drugu polovinu čardaka, ali je zub vremena učinio svoje. Zbog dotrajalosti i propadanja, ovaj istorijski objekat porušen je sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Ipak, među Bistričanima i danas postoji ideja da se u centru mjesta podigne replika starog čardaka, koja bi služila kao „Bistrički muzej“ i čuvala uspomenu na vrijeme kada su zajedništvo i komšijski odnosi bili jači od podjela. Mnogi smatraju da bi upravo obnova čardaka Hasanbegovića bila mnogo više od graditeljskog projekta – bila bi poruka budućim generacijama da je moguće živjeti zajedno, čak i u najtežim vremenima.