Aleksinac, mali grad sa bogatom historijom, nosi u sebi tragove različitih epoha i kultura koje su oblikovale njegovu prošlost. Dok su se neki spomenici sačuvali kao podsjetnik na prošle vjekove, džamije Aleksinca nisu imale istu sreću. Za razliku od susjednog Niša, gdje su džamije preživjele vjekove, Aleksinac je izgubio sve svoje džamije, a pitanje koje se postavlja jeste – kako?
Usmeno predanje prenosi priču o posljednjoj džamiji u Aleksincu, srušenoj neposredno nakon povlačenja osmanske vlasti 1834. godine. Zanimljivo je da je jedina džamija u gradu srušena ne od strane stranih osvajača, već od strane samih građana i vlasti. Motiv za ovo razaranje nije bio vojni, već potreba za materijalom za gradnju crkve.
Prva džamija u Aleksincu se nalazila u selu Spahikoi, poznatom i kao Spahijino selo. Ova džamija, sa svojim olovnim krovom, prvi put se pominje 1516. godine. Nažalost, danas gotovo da nema tragova ovog vjerskog objekta.
Veliki turski han, ili karavansaraj, također je stajao na istoj lokaciji sve do 1848. godine, kada je srušen. Materijal iz ovog hana, uključujući opeke i kamenje, korišten je za izgradnju Okružnog načelstva, odnosno sudnice.
Druga džamija se nalazila unutar turske tvrđave duž Carigradskog druma, iznad današnje Kosovske ulice. Treća, nazvana po Gazi Hasan-paši, nalazila se izvan utvrđenja, okrenuta prema Beogradu. Ova džamija je bila dio zadužbine temišvarskog beglerbega, koji je također dao ime još jednoj zgradi u Aleksincu.
Četvrta džamija se prostirala tamo gdje danas stoji internat i dvorište Gimnazije. Pored nje se nalazilo muslimansko groblje. Ovaj prostor je kasnije promijenio svoju namjenu, a danas se na njemu nalaze drugi objekti.
Prije nego što je Aleksinac postao dio Kneževine Srbije, prostor današnje škole “Vožd Karađorđe” i Gimnazije bio je dom muslimanske mahale. Džamija je bila centar vjerskog i društvenog života, a ezan je odzvanjao pozivajući vjernike na molitvu.
Iako su neki tragovi sačuvani u usmenom predanju, kao i nekoliko opeka u žbunju uz put prema Sokobanji, većina džamija i povezanih objekata je nestala. Materijal iz njih je korišten za izgradnju novih kuća i infrastrukture, ostavljajući nas samo sa pričama koje prenose sjećanja na prošle vjekove.
Ostajući bez fizičkih spomenika, Aleksinac nas podsjeća na važnost čuvanja kulturnog naslijeđa i historijskih tragova. Iako su džamije nestale, priče o njima ostaju da svjedoče o bogatoj i složenoj prošlosti ovog malog grada.
Esko Rahić
