Svih tih godina Osijek je ovisio o mostu, jer su tim putem prolazili i trgovci te je tako Osijek postao trgovački centar Slavonije, što je i danas. Pohodom Nikole Zrinskog, Osijek također je postao slavan u Evropi. Potpunim uništenjem, odnosno spaljivanjem 1686. godine, Osijek je izgubio to saobraćajno i geografsko obilježje.
Sulejmanov most naziv je za most koji se nalazi u blizini Osijeka na rijeci Dravi, a napravljen je u vrijeme vladavine osmanskog sultana Sulejmana I Veličanstvenog 1566. godine.
Sulejman je 1526. osvojio Osijek i znao je da, ako želi doći u Mađarsku, treba preći Dravu. Također je znao da je sam grad izuzetno važan strateški položaj, jer su Osmanlije mogle preko Osijeka i Bosne doći na Jadransku obalu.
Sama gradnja nije trebala predstavljati problem, jer je sličan teren i na Mohačkom polju gdje se odigrala važna bitka u kojoj su Osmanlije odnijele pobjedu. Jedini problemi na kojima su graditelji pronalazili, bilo je povećanje visine rijeke te nedostatak materijala za izgradnju takvog dugačkog mosta.
Most se počeo graditi, a Sulejman je onda prema Mađarskoj krenuo obilaznim putem. Veliku ulogu u gradnji imao je i pečuški sandžak-beg Hamza i požeški sandžak-beg Nesuh. Svaki od njih je počeo graditi most sa svoje strane Drave, a kako je Hamza-beg imao veći udio, on se često navodi kao graditelj mosta.
Godine 1566. Sulejman kreće u osvajanje Beča i htio je prijeći preko mosta što prije, te su radovi tada tekli ubrzanije pa je završen na današnji dan, 19. jula 1566., a dan kasnije je Sulejman prešao preko njega.
Most je bio dugačak čak šest kilometara (do Darde), a širok šest metara kako bi se dvije kočije mogle mirno mimoići. Stajao je na lancima povezanim čamcima na kojima su učvršćene daske. Sa svake strane imao je ograde, tako da je mogao sa strane ići i po jedan pješak. Svi su građani Carstva, osim vojnika i plemića, trebali plaćati mostarinu, a most se redovno i održavao.
Paljenje mosta
Godine 1663. veliki vezir Ahmed-paša Köprülü napušta bojište u Austriji kako bi otišao na zimovanje u Beograd. Hrvatski ban Nikola VII Zrinski je odlučio iskoristiti priliku dok vezir bio u Beogradu, te je odjurio na Dravu i spalio most. Tome u čast španski je car Filip IV Zrinskog uvrstio u red Vitezova zlatnog runa.
Čim je vezir čuo vijest o spaljivanju mosta, odmah je došao u Osijek kako bi pokušao sanirati štetu. Most je popravljen 10. avgusta iste godine, na isti dan kada je sklopljen Mir u Vasváru, čime je privremeno prekinut sukob između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva.
Nakon toga je skoro dvadeset godina bio u civilnoj upotrebi, sve do 1685. godine, kada je austrijski general Jacob Lesle htio napasti Osijek. Plan je bio da priđe s vojskom mostu, usput da ga zapale te vrate Osijek, ali Osmanlije su bile pametniji te su dio mosta rastavili na lađe i pustili da ih Drava odnese. Lesle je uspio onda samo spaliti građevine koje su bile u njegovoj okolini.
Godine 1686. vojvoda Ludvig Badenski osvaja Pečuh i Šikloš te odlazi u napad na Dardu, a Osmanlije se preko mosta povlače u Osijek, dok vojvoda naređuje da se most spali. Cijeli most je gorio do 4. oktobra.
Veliki vezir Sulejman-paša 1687. pokušao je ponovo napasti Osijek i ponovo izgraditi most, ali je taj pohod neuspio 12. avgusta kada je vezir poražen u haršanjskoj bici, a 29. septembra Osmanlije napuštaju Osijek.
Svih ovih godina Osijek ovisi o mostu, jer su tim putem prolazili i trgovci te je tako Osijek postao trgovački centar Slavonije, što je i danas. Pohodom Nikole Zrinskog, Osijek također je postao slavan u Evropi. Potpunim uništenjem, Osijek je izgubio to saobraćajno i geografsko obilježje.
Josip II 1777. gradi cestu Osijek-Darda. Most je bio toliko čudesan da su ga mnogi historičari smatrali svjetskim čudom i bio je nazvan ˝Il ponte famoso d'Essek˝ ili slavni osječki most.
Godine 2008. prilikom čišćenja jednog ribnjaka u Dardi graditelji su naišli na arheološke ostatke za koje se pretpostavlja da pripadaju mostu. Radi toga su Grad Osijek i Turistička zajednica grada Osijeka Evropskim fondovima poslali projekt o obnovi mosta.
Izvor Stav
