U srcu Donje Pešteri, u selu Baćica, rođen je 1932. godine Hadži Jusuf Ef. Makić, čije ime odzvanja kroz generacije zahvaljujući dubokom odjeku njegovih djela i predanosti. Kao potomak uleme, poznate po svom doprinosu islamskoj zajednici, Makić je svoj životni put posvetio služenju, znanju i humanosti, ostavljajući neizbrisiv trag u svakom segmentu svoje misije.
Njegov rani odgoj u islamu bio je pod budnim okom roditelja, hadži Ibrahima i Ibrime, koji su ga usmjeravali ka putu znanja i pobožnosti. Kao mladić pun ambicija, Jusuf je svoje obrazovanje nastavio u Sarajevu, gdje je pod mentorstvom Bekim ef. Jahića, uspješno položio imamski ispit 1964. godine u Prištini. Ova prekretnica otvorila mu je vrata ka daljem širenju svoje misije, vodeći ga u Žitoš kod Prilepa, gdje je od 1966. do 1979. služio kao imam.
Njegov rad u Žitošu donio je preobrazbu kako u duhovnom, tako i u društvenom životu sela, ističući njegovu sposobnost da inspiriše i vodi zajednicu ka boljem. Glasnik Vis-a u SFRJ naglasio je njegovu posvećenost obrazovanju omladine, gdje je pod njegovim mentorstvom 28 učenika uspješno završilo hatmu, potvrđujući njegovu ulogu kao stuba zajednice.
Pred Jusuf ef. hatmu uspešno završilo 28 učenika. Sa svoje strane, Jusuf ef. želimo dalje uspehe u svom višestrukom radu.“ (Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, broj 1-2, Sarajevo, januar-februar 1971.). Iz tog džemata prelazi u drugo radno mesto, odnosno u Novu Varoš, gde u jednoj džamiji radi kao imam od 1979. do 1991. godine. Odatle odlazi u Sarajevo, gde radi kao imam u džematu Lasiča, u periodu od 1992. do 1996. Dužnost hadždža obavio je 1995. godine i to sa ahmedijom, kroz koju je prošao metak četničkog snajperiste. Inače, ostao je poznat po tome što nikada, ama baš nikada, ni za vreme komunizma, nije išao bez ahmedije, koja je simbol islama i muslimana na Balkanu. Ranjavan je za vreme agresije na BiH, zbog čega je bio i ostao nosilac Gazijske povelje.
Nakon Žitoša, službovao je u Novoj Varoši, a zatim u Sarajevu, gdje je kao imam u džematu Lašica, nastavio sa svojim radom sve do 1996. godine. Dužnost hadždža obavio je 1995. godine, preživjevši snajperski napad, što je samo učvrstilo njegovu posvećenost i vjeru, simbolizirajući njegovu nepokolebljivu snagu duha. Ostao je upamćen kao osoba koja nikada, čak ni u najtežim vremenima, nije odustajala od svoje ahmedije, simbola islama i muslimana na Balkanu.
Njegov odlazak u vječnost 2005. godine u Sarajevu okupio je brojne džematlije i preko 40 imama, odajući počast čovjeku čiji je život bio posvećen služenju drugima, obrazovanju i duhovnom vođstvu. Ostavio je iza sebe bogato nasljeđe, osmero djece, među kojima je Hasan ef. Makić nastavio porodičnu tradiciju, služeći kao imam i nastavljajući put svog oca.
Sarajevo je tog dana dočekalo još jedno proljetno jutro sa nebeskim suzama. Tamna, ali prijatna atmosfera dočekala je svakoga ko je došao da isprati na Ahiret čovjeka koji je svojim dobrim djelima mnoge zadužio. Dženaza hadži Jusufu ef. Makiću, klanjana u glavnoj džamiji u Hrasnici, bila je potvrda njegove nepokolebljive vjere i hrabrosti, posebno tokom agresije na BiH. Njegov život, posvećenost dužnosti bez imalo straha, čak i kada su granate padale, ostavili su trajni pečat na sve koji su ga poznavali.
Hadži Jusuf Ef. Makić bio je svjetionik vjere, obrazovanja i humanosti, čija će se svjetlost nastaviti širiti kroz generacije koje dolaze. Njegovo naslijeđe i dalje živi, inspirišući nove generacije da hodaju putem pobožnosti, znanja i služenja zajednici. Amin.
