Izvor: “Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji” – Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine
U razdoblju austrougarske uprave iz Bosne i Hercegovine je neprestano oticala rijeka muslimanskih iseljenika, koja se, u zavisnosti od unutrašnjih političnih, socijalnih i ekonomskih prilika, čas sužavala, čas širila. Pri tome su određene političke promjene i krizna stanja snažno podsticali iseljavanje, pa su zato najveći talasi napuštanja zemlje nastali u toku i neposredno iza okupacije 1878. godine, nakon neuspjelog ustanka u Hercegovini 1882., u tonu zaoštravanja borbe Muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju 1900. i 1901. godine i poslije aneksije i aneksione krize. Prema zvaničnim podacima austrougarskih vlasti iselilo se samo u tim talasima blizu 50.000 Muslimana, što je, prema nekim proračunima iznosilo oko trećinu od ukupno iseljenih u razdoblju austrougarske uprave.[1] Ova činjenica masovnih iseljavanja vezanih za značajnije političke promjene i politička zbivanja pokazuje da su u iseljavanju bili izrazito prisutni i naglašeni, pored ekonomskih, posebno politički, psihološki i vjerski motivi.
I pravac iseljavanja dovoljno jasno ukazuje na te motive. Svi su Muslimani selili u Tursku, zemlju iste vjere i državne tradicije u njima duboko ukorijenjene. Zato su u Turskoj gledali zemlju nade u bolju i sigurnu budućnost. Dugo vremena su ih turske vlasti naseljavale iz ekonomskih razloga u oblasti manje naseljene, posebno u Anadoliju. Kasnije, a osobito nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Turska će iz političkih razloga forsirati naseljavanje muslimanskog svijeta u Makedoniju. Cilj je bio da se na tom prostoru ojačaju muslimani i tako stvore religiozne pretpostavke za zaustavljanje uzmicanja Turske iz njenih evropskih posjeda. Plan o tome bio je veoma ambiciozan i računao je na oko milion kolonista muslimana iz Bosne i Hercegovine, Rumunije, Bugarske i Rusije.[2]
Ovakav plan je zahtijevao ogromna finansijska sredstva, kojih Turska nije imala, zbog čega će ostati neostvaren. Ipak, u pogledu naseljavanja bosanskohercegovačkih Muslimana postignuti su zapaženi rezultati. U toku 1910. i 1911. godine iselilo ih se u Makedoniju i neke druge teritorije Turske 27.859.[3]
Dok je tako ogromna većina bosanskohercegovačkih Muslimana selila u Malu Aziju i Makedoniju, dotle su samo pojedine manje grupe iseljavale na teritoriju današnje Albanije. One su najviše pristizale nakon okupacije i ustanka u Hercegovini, a zatim iza aneksije.
Prvi doseljenici u Albaniju prispijevaju u Skadar i to neposredno poslije okupacije. Bili su to najžešći protivnici okupacije i učesnici u otporu okupaciji. Među njima su se nalazili i neki ugledni zemljoposjednici iz Hercegovine.[4]
Prve veće grupe došle su iz Korjenića, te iz srezova Livno, Travnik, Mostar, Trebinje i Stolac.[5]
Izgleda da su se mnogi doseljenici našli u Skadru zahvaljujući starim vezama i prijateljstvima, ali i mogućnosti boljeg osmatranja prilika u Bosni i Hercegovini, za koju su držali da neće dugo ostati pod austrougarskom upravom. Za neke od njih Skadar je bio samo privremeno boravište, pa su se odatle ubrzo ili vraćali u BiH ili selili u druge krajeve Turske. Korjenićani su u septembru 1879. zatražili odobrenje za povratak[6], dok je u avgustu 1881. 6 porodica sa 27 članova iz Trebinja preselilo u Smirnu.[7]
Znatno veći broj iseljenika pristiže u Skadar poslije gušenja ustanka u Hercegovini 1882. godine. Prema izvještaju austrougarskog konzula u Skadru pristiglo je početkom juna 1882. preko Crne Gore u Skadar mnoštvo muslimanskih porodica iz Bosne i Hercegovine, tako da se do tada broj doseljenika popeo na ono 2.300. Pored ovih, Skadar je u to vrijeme bio “preplavljen” i iseljenicima iz Nikšića, Spuža i Podgorice. Svi su živjeli u velikoj oskudici i bijedi. Da bi pribavili najosnovnija sredstva za život radili su kao dnevničari, kasapi, drvosječe i poljski radnici, a djeca su im prosjačila. Doseljenici iz Bosne i Hercegovine nisu se dugo zadržali u Skadru. Veći dio je odmah prebačen u Janjinu, Drač i Kavaju, gdje su dobili zemlju, dok su se mnogi vratili na stara ognjišta.[8]
Tako je Skadar za većinu bosansko-hercegovačkih iseljenika postao samo prihvatna stanica, preko koje su odlazili u druge krajeve Albanije i evropske Turske. Razlog za to bila je oskudica pogodnog zemljišta za naseljavanje kao i praksa turskih vlasti da u njegovu okolinu naseljavaju prvenstveno iseljenike iz Crne Gore. Izgleda da su se i bosanski iseljenici nerado naseljavali u okolini Skadra zbog blizine crnogorske granice i bojazni da bi ta teritorija vremenom mogla da dođe u sastav Crne Gore.
Povratak trojice Mostaraca iz Skadra vezivan je za vijesti o priključenju sela Krajina, Sluga i Grude, koja su se nalazila u okolini grada, Crnoj Gori.[9] Iz straha da bi ponovo mogli doći pod vlast hrišćanskih vladara, bosansko-hercegovački iseljenici su tražili od turskih vlasti da utvrde Skadar i da ga zaštite od Crne Gore i Austrije. Prema konfidentskim vijestima takav zahtjev upućen je i sultanu. Podnio ga je krajem 1893. Zulfo Ademagić Šehović uz motivaciju da je Skadar ključ Albanije i ako bi došao pod vlast Austro-Ugarske, njoj bi bio otvoren put za Solun preko Albanije.[10]
Svi su ti razlozi uticali na prisustvo malog broja trajno naseljenih Muslimana iz Bosne i Hercegovine u Skadru i njegovoj okolini. Prema jednom podatku bilo je na tom prostoru 1893. oko 40 porodica, kojima je po nalogu sultana trebalo dodijeliti odgovarajuću zemlju i podići kuće.[11]
U razdoblju od gušenja ustanka u Hercegovini do aneksije raspoloživa izborna građa pokazuje da se u Albaniju iseljavaju rijetki pojedinci i male grupe. Tako je u 1891. godini iselilo iz Mostara 10 osoba, iz Bijeljine 26, iz Stoca 2, iz Bosanske Gradiške 5 i iz Livna 9.[12]
Naredne, 1892. godine, ukupan broj iseljenika iznosi 57, da bi 1893. pao na 34, a 1894., 1895. i 1896. na po 4.[13]
Neposredno iza aneksije, a posebno za vrijeme bojkota austrougarske robe u Turskoj, u Albaniji se povećava interesovanje za naseljavanje bosansko-hercegovačkih Muslimana. Tada su zemljoposjednici iz sandžaka Berat izrazili spremnost da prime nekoliko stotina naseljenika na svoju zemlju.[14]
Istovremeno se doseljavaju veće grupe u sandžak Drač, u kazu Šijak, gdje je još ranije formirana jedna veća kolonija. Ova kolonija je održavala žive veze sa svojim srodnicima u Bosni i Hercegovini, pa je to bio glavni razlog priliva novih doseljenika. Kako, međutim, u ovoj kazi nije bilo više pogodne zemlje za naseljavanje, u njoj je ostalo samo 30 doseljenika, dok su ostali krenuli preko Soluna za Makedoniju.[15]
Znatno veći broj iseljenika naseljava se u Epir, na granicu prema Grčkoj. Krajem oktobra 1909. naseljeno je u vilajet Janjina 56 porodica, koje će tamo, kako je pisala beogradska “Samouprava” “usred arnautskog, kucovlaškog i grčkog življa izgubiti i svoj jezik i narodnost”.[16]
Povećani interes u Albaniji za naseljavanje bosansko-hercegovačkih Muslimana neće duže trajati. Sa porastom albanskog nacionalizma on će pasti u zaborav. Sredinom februara 1910. godine izvještavao je upravnik austrougarskog konzulata u Valoni svoje ministarstvo spoljnih poslova da se više niko u sandžaku Berat ne nosi mišlju da potpomaže useljavanje bosanskih Muslimana. Po njemu, albanski nacionalisti su se dogovorili da “odlučno suzbiju invaziju slovenskog elementa.”[17]
Slično je izvještavao i austrougarski vicekonzul u Draču. Tvrdio je da “napredni Albanci ni u kom slučaju ne pozdravljaju “doseljavanje bosanskohercegovačkih Muslimana, jep oni “mnogo jačaju religiozno-fanatični elemenat u zemlji”. To na doseljenike djeluje deprimirajuće, pa mnogi žale što su napustili svoju domovinu.[18]
Ovakav odnos nesumnjivo je uticao da je iseljavanje u Albaniju u ovom velikom talasu iseljavanja nakon aneksije, koga je Cvijić nazvao hukom, imalo skromne razmjere.
Koliko se bosanskohercegovačkih Muslimana iselilo i zatim trajno nastanilo u Albaniju za vrijeme austrougarske uprave, za sada je na osnovu raspoložive izvorne građe nemoguće tačno utvrditi. Bosanskohercegovačka uprava uvela je statistiku iseljavanja tek 1883. godine. Od te godine vrlo se marljivo prati iseljavanje, uz istraživanje vjerske, socijalne, starosne i polne strukture iseljenika. Uz to su davane temeljite analize uzroka iseljavanja, jep je uprava u toj pojavi vidjela prvorazredni politički problem. Pravci iseljavanja, međutim, veoma su rijetko detaljnije naznačivani. Najčešće naznake za pravce iseljavanja bile su Turska, Mala Azija, Carigrad i Anadolija, dok se Albanija pojavljuje u rijetkim slučajevima. Ovo se može objasniti jedino time što i sami iseljenici često nisu pobliže znali u koji će se dio Turske naseliti.
Otuda najpouzdanije, mada nepotpune, podatne o razmještaju bosanskohercegovačkih iseljenika u Turskoj daju izvještaji austrougarskih konzula. Prema tim izvještajima kao i nekim drugim podacima ukupno se iselilo u Albaniju blizu 3.000 osoba. Njihov socijalni sastav bio je veoma raznolik. Među njima je bilo i zemljoposjednika, ali su najbrojniji bili slobodni seljaci. Imovno stanje iseljenika kretalo se od krajnje siromašnih do dobro stojećih. Od šest iseljenika iz bihaćkog sreza, koji su odselili u Albaniju 1909. godine, dvojica su raspolagala gotovinom od 200-300 kruna, a četvorica od 1.200 do 2.000 kruna.[19]
Imovno stanje iseljenika, odnos turske vlasti i domaćeg stanovništva prema njima, te klimatski uslovi i političke prilike u Albaniji presudno su uticali na njihovu odluku da li da stalno ostanu u ovoj zemlji ili da trajno mjesto naseljavanja potraže negdje drugdje. Zbog siromaštva i nebrige turskih vlasti mnogi su zapadali u nepodnošljivu bijedu i izlaz nalazili u odlasku u druge oblasti Turske ili u povratku u Bosnu i Hercegovinu. Tako su se ponašali i oni koji su naseljavani u malarične krajeve i masovno oboljevali od malarije. Najviše povratnika bilo je nakon amnestije izbjeglih učesnika u ustanku 1882. i u toku prvog balkanskog rata. Učesnici u ustanku, koji su bili koncentrisani u Skadru, podnose molbe austrougarskim vlastima u Bosni i Hercegovini za povratak i po propisanoj proceduri dobijaju odobrenja. Tako je krajem 1882. godine 37 osoba dobilo odobrenje za povratak iz Skadra u Bileću i Trebinje.[20]
Sa izbijanjem prvog balkanskog rata nastupa među bosanskohercegovačkim Muslimanima iseljenim u evropski dio Turske širok pokret za povratak u Bosnu i Hercegovinu. Osnovni uzrok ovog pokreta bili su vojni uspjesi balkanskih saveznika i nevolje kojima su u toku rata bili izloženi bosanski naseljenici, te neizvjesnost za dalju sudbinu na tom nemirnom prostoru. Prema zvaničnim podacima u toku rata vratilo se oko 6.000 iseljenika, najvećim dijelom iz skopskog, solunskog i bitoljskog vilajeta.[21]
Iako ti podaci ne govore direktno o povratnicima iz Albanije, njih je ipak moralo biti, jep su i na njenoj teritoriji vođene vojne operacije. Otuda je zbog odlaska u druge oblasti Turske ili povratka u Bosnu i Hercegovinu broj bosanskohercegovačkih Muslimana koji su trajno ostali u Albaniji bio znatno manji od broja onih koji su se prvobitno uputili u Albaniju da tamo zasnuju novu egzistenciju.
Kako su se iseljenici snašli u albanskoj sredini i da li su očuvali svoj identitet ili su se asimilovali za sada nema pouzdanih podataka. Sasvim je vjerovatno da su u kompaktnim naseljima, kao npr. u kazi Šijak, očuvali neke osobenosti i izbjegli potpunu asimilaciju. Što se tiče njihovih političnih ubjeđenja sigurno je da su do kraja turske uprave u Albaniji bili najodlučniji pobornici turske državne ideje.
Prema procjeni austrougarskih vlasti za vrijeme izbijanja neprijateljstava u prvom balkanskom ratu nalazilo se u turskoj vojsci na frontu oko 20.000 bosanskohercegovačkih naseljenika u Turskoj.[22]
Nakon proglašenja nezavisne albanske države u Valoni 28. novembra 1912. bosanski doseljenici podržavaju Esad-pašu Toptanija, koji je zastupao interese muslimana centralne Albanije, koji su željeli da na albanski presto dođe turski princ. Esad-paša je osnovao posebnu vladu u Draču, a oslanjao se na srpsku pomoć i jednu vojnu formaciju pretežno sastavljenu od vjerski fanatizovanih bosanskih doseljenika u Bazar Šijaku.[23]
Oni će i kasnije biti na strani onih snaga u Albaniji koje su se zalagale za što tješnje veze sa Turskom.
Tomislav Kraljačić
Napomene
1. O iseljavanju iz Bosne i Hercegovine u vrijeme austrougarske uprave vidi: Đorđe Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja SANU, knj. CCXXIX -Odjeljenje društvenih nauka- Nova serija, knjiga 1 2, Beograd 1955; Bogićević Vojislav, Emigracija muslimana Bosne i Hercegovine u Tursku u doba austrougarske vladavine 1878-1918. godine, Historijski zbornik, br. 1-4, Zagreb 1950; Dr Ilijas Hadžibegović, Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine, Sarajevo 1980, str. 118-121.
2. Arhiv Bosne i Hercegovine Sarajevo (dalje: ABH), ZMF BH, Pr. ą 33/1910, Austrougarski generalni konzul u Solunu – Ministru spoljnih poslova. 22. 12. 1909.
3. ABH, ZMF BH, ą 8474/1911. i 7604/1912.
4. Takav je bio Ismail-aga Šarić iz Stoca, za koga konzul u Skadru kaže da je jedan od “najvatrenijih” pristalica otpora okupaciji i da podržava ideju o ustanku u Hercegovini protiv austrougarske uprave. (Austrougarski konzul u Skadru – Ministru spoljnih poslova, 16. 8. 1881, Haus-Hof-und Staatsarchiv Wien (dalje: HHStA), RA XXXVIII. K. 240).
5. HHStA RA XL., K. 206, Konzul u Skadru-Ministru spoljnih poslova Kalnokiu. b. 6. 1882.
6. HHStA RA XL., K. 230, Konzul u Skadru – Andrašiju, 17. 9. 1879.
7. HHStA RA XL., K. 240, Konzul u Skadru – Ministru spoljnih poslova Hamerleu, 10. 8. 1881.
8. Kao bilješka br. 5.
9. Bili su to Ibrahim Mahinić, Smail Sernić i Zaim Vjeto. (ABH ZMF BH, Pr. ą 121/1883, Pismo Omera Ribanovića bratu Hasanu od 21. 1. 1883.)
10. HHStA, B. A. Konstantinopel, K. 444, Austrougarski vicekonzul u Carigradu poslaniku u Carigradu Kaliceu, 19. 2. 1894.
11. Isto.
12. ABH, ZMF BH, Pr. ą 359/1891.
3. ABH, Zemaljska vlada, Statistički department, Die Auswanderung aus Bosnien-Hercegovina 1879-1897, Sarajevo 1898, str. 263.
14. ABH, ZMF BH, Pr. ą 254/1910, K. u K. gerent u Valoni – Ministru spoljnih poslova, 14. 2. 1910.
15. ABH, ZMF BH, Pr. ą 400/1910, Vicekonzul u Draču – Ministru spoljnih poslova, 10. 3. 1910.
16. Samouprava, br. 255 od 6. 11. 1909.
17. Kao bilješka bp. 14.
18. Kao bilješka br. 15.
19. Ti su iseljenici: Ahmed Memagić, Ibrahim Jašarević, Sulejman Hadžiabdić, Omer Mahmutović, Ejub Kulauzović i Hafiz Mehmed Bašagić. (ABH, ZMF BH, Pr. ą 2338/1909.)
20. ABH, ZMF BH, Pr. ą 2160/1882, Ministarstvo spoljnih poslova – Kalaju, 24. 12. 1882.
21. ABH, ZMF BH, ą 14030/1913, Zajedničko ministarstvo finansija – Ministrima predsjednicima Austrije i Ugarske, 20. 10. 1913; ABH, ZMF BH, ą 2248/1913, Zajedničko ministarstvo finansija – Ministarstvu spoljnih poslova, 14. 3. 1913.; Bericht uber die Verwaltung von Bosnien und der Hercegovina 1913., Wien 1914. str. 5.
22. Isto, str. 4.
23. Milorad Ekmečić, Ratni ciljevi Srbije 1914, Beograd 1973, str. 374.
Izvor: “Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji” – Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine
FB Esad Rahic
