Reporter srpskog časopisa Kurir bio je u Karajukića Bunarima, najhladnijem selu u Srbiji, gdje je nedavno izmjereno minus 31,1 stepen. Ovdje se vatra loži po cijelu dan i noć
Kada je prije neko jutro u meteorološkoj stanici u Karajukića Bunarima, najhladnijem selu u Srbiji, izmjereno minus 31,1 stepen, na planini Giljevi, desetak kilometara dalje, u borovim šumarcima oko sela, drvo je pucalo od mraza. Mještani sela koja se naslanjaju na Giljevu opisuju da je zvuk koji se s planine redovno čuje za ovako ledenih noći jak, seče planinu, rezak, da podsjeća na pucanj iz puške ili kao kad se cijepa led na jezeru.
– Bezbroj puta sam čuo taj zvuk! Prolomi se planinom, onda nastupi tišina, pa ponovo… I on znači da, bukvalno, u planini drvo puca od mraza, cijepaju se stabla napola, da je strahovito hladno, da se treba sklanjati, tražiti zaklon što prije. Tada ni vukovi ne izlaze na prtinu nego se sklanju, traže gdje će da se saviju, da dočekaju zoru – priča Radoje Kuč iz sela Doliće, desetak kilometara od Karajukića Bunara.
Sjenica
FOTO: KURIR/Z.ŠAPONJIĆ
Ide i do minus 40 stepeni
Kada na Pešteru, obično krajem januara, temperatura padne na minus 30 ili čak minus 40 stepeni, a i to se dešavalo, onda je mještanima glavna briga za stoku.
– Ustanem tokom noći po nekoliko puta da obiđem stoku, poranim ujutru, prvo u štalu, a tek onda ložim vatru u kući. Kad je ovako hladno, vjeruj, više računa vodimo o stoci nego o nama, gledamo da je štala ušuškana, da je stoka sita, da im je suho gdje leže… Da je teško, teško je, ali ne kukamo, nego se borimo, navikli smo – kaže Kuč.
Kad naiđu ledeni dani, a najviša dnevna temperatura ostane ne ispod nule, nego na minus 15 ili minus 20 stepeni, u Karajukića Bunarima, Uglu, Dolićima, okolnim selima sve do Crvskog ili Draževića na drugoj strani, mještani su po cijeli dan uglavnom u kući, napolje ide samo ko mora, da nahrani stoku, da očisti prtinu, da donese drva u kuću. Život, međutim, ne stane, pređe se i do komšiluka, i do susjednog sela, dan a i noć ovdje prođu u druženju, razgovorima… Okupe se mještani i u čuvenoj kafani „Dva jarana“ kod Blagoja Kuča u centru Karajukića Bunara pa se tamo, uz vrelu furunu, priča o starim danima kada su snijegovi i smetovi okolo po poljima bili duplo veći.
Sjenica
FOTO: KURIR/Z.ŠAPONJIĆ
Rekord iz Sjenice
Pakleni januar 1954.
Koliko se zna, kao zvanični rekord za bivšu Jugoslaviju, Srbiju, i dalje se vodi temperatura izmjerena 26. januara 1954. godine, kada je u Sjenici, na tridesetak kilometara od Karajukića Bunara, bilo minus 38,4 stepena. U Meteorološkoj stanici u Sjenici ostalo je zapisano i da januara 2006. godine skoro punih mjesec dana temperatura u ovom kraju Srbije gotovo da nije prelazila nulti podelak – veći dio mjeseca živa u termometru pokazivala je između minus 15 i minus 30 stepeni.
– Vatra se u kući loži po cijeli dan i noć, ali ni to ponekad nije dovoljno, nego se okupimo oko šporeta, koji se usija od loženja. Ako zatreba da se upali motor na kolima – a ovde su uglavnom „lade nive“, one su se pokazale najbolje za ove uslove – sastavljamo više akumulatora koje držimo u kući kraj šporeta. Još gore je kad se desi da danima temperatura ne prelazi minus 15 ili 20 stepeni, kao što je bilo ne tako davno, oko Božića 2017. godine – priča Radoje Kuč.
Ono što u Karajukića Bunarima, selu na 30 kilometara južno od Sjenice, posebno pamte jeste da je krajem januara 2006. godine ovdje u meteorološkoj stanici u selu izmjereno minus 39,6 stepeni. Pamti se i priča nekih od mještana da su tada na termometrima ispred kuća izmjerili neverovatnih minus 41 stepen, što je najniža ikada izmjerena temperatura u Srbiji.
Sjenica
FOTO: KURIR/Z.ŠAPONJIĆ
Snegovi iz prošlog veka
Mada, kažu u selu, ovi sadašnji snijegovi, smetovi i mrazevi ne mogu se ni porediti sa onim što je bilo prije 60, 80 ili 100 godina. Husnija Hasić, tada 70-godišnjak, pričao mi je pre dvadesetak godina u selu o zimama kada je na Giljevi bio toliki snijeg da su napred puštali volove da naprave prtinu, da probiju smetove, pa mještani za njima išli ka Sjenici.
– Trebalo je sve to izdržati, a opet, izdržalo se. Neki drugi ljudi možda i ne bi, mi ovdje nekako smo drugačiji, prekaljeni, navikli na surove uslove života – kažu u Karajukića Bunarima.
– Danas je bio pazarni dan, pada snijeg, duva vjetar, prava mećava, u pojedinim trenucima ne vidi se desetak metara, zapušilo kao što ovdje samo u februaru zna, a opet narod došao do centra sela, manje zbog neke preke potrebe, ovdje se ljudi za zimu namire još u oktobru, više da se vide, ispričaju – dodaje Radoje Kuč.
Idealno vreme za ekstremno nisku temperaturu u Karajukića Bunarima jeste kada iz Sibira u ove krajeve stigne ledeni talas, kada je noć vedra i tiha, tlo pod snijegom, pa se hladan vazduh sa okolnih planina, sa Giljeve, Žilindara i Krstača spusti u kotlinu, gdje se stvaraju tzv. jezera hladnog vazduha.
Ovdje dolazak prolećnih mjeseci ne znači i da je kraj ledenih dana. Tako je 1. marta 2018. godine u Sjenici izmjereno minus 23 stepena, a Fadil Mahmutović iz Meteorološke stanice u Sjenici pominje da je minus 23 na Pešteru bilo i 1. marta 1965. godine.
Sjenica
FOTO: KURIR/Z.ŠAPONJIĆ
– U junu 1987. godine na Pešteru je, kao i u čitavom ovom kraju, za noć palo 15 centimetara snega, a jul je jedini mjesec u godini u kom na Pešteru nisu zabelježene snježne padavine. Apsolutni rekord za april u ovom delu Srbije je minus 13 stepeni – stoji u podacima Meteorološke stanice u Sjenici.
Još po nečemu pešterski kraj podsjeća na daleke ruske, hladne predjele. Desetine Pešteraca doživele su 100 i više godina, Veran Kuč iz Boljara na Pešteru, na 15 kilometara od Karajukića Bunara, umro je nedavno u 104. godini, Dragana Martinović iz Jerebica kod Tutina preminula je 1996. godine u 121. godini.
Sjenica
FOTO: KURIR/Z.ŠAPONJIĆ
Zdrava hrana, zdravi ljudi
– I toliki mrazevi vjerovatno su jedan od uslova za dug i zdrav život. Mi računamo da minus 30 ili minus 40 stepeni ne mogu da prežive ti virusi, bakterije, ledeni dani očiste vazduh, nema zagađenja, zato ovdje ljudi i žive tako dugo. Drugo, i hrana je veoma važna, rijetko mi ovdje jedemo one kupovne proizvode u kojima je ko zna šta, ovde ljudi žive od ovčijeg sira, kajmaka, od ovčije stelje, pršute, sve jaka a zdrava hrana – kaže Radoje Kuč.
Prije neku godinu, na putu od Krajukića Bunara ka Uglu, na jutarnjoj ciči, a na ekranu u kolima pisalo je da je napolju minus 30 stepeni, sreo sam malog Semira, 12-godišnjaka iz Ugla, iz čuvene familije Hukića. Po neverovatnoj hladnoći jahao je konja, protutnjao je ka školi, pa sam jedva uspio na tren da ga zaustavim.
– Otoplilo jutros! Juče je bio mraz, jutros jedva minus 30 – šeretski je progovorio s leđa dorata, sav umotan u debeli vuneni šal, a onda nestao u oblaku snežne prašine dok se okolo bukvalno sve ledilo.
Surovi vremenski uslovi bude ovde kod ljudi neviđenu humanost. Ovdje, u Karajukića Bunarima, u Uglu, Dolićima, Boljarima, nije nikakvo čudo da se putniku namjerniku, prolazniku ponudi ručak, konak, da se ugreje, pojede nešto prije nego što nastavi put… Radoje Kuč, koji decenijama radi kao poštar na ovom dijelu visoravni, i dalje ljudima po selima redovno nosi lijekove, brašno, so, šećer, i to u „ladi nivi“, ranije i na ruskim motornim sankama marke „buran“ kada snega napada toliko da putevima okolo ne može ni „niva“ da prođe.
– Dobre su mi bile te sanke „buran“, ruska tehnika, može da izdrži minus 60 stepeni, no se pokvariše, crkao na njima neki komutator, šta sam sve radio, gdje sam sve tražio taj dio, ali nisam našao… Sve računam, neko će se javiti, posavjetovati me gdje bih to mogao da nađem, da kupim… Prije neku godinu dobijem druge sanke, samo da probamo, crče na njima klip, sad ne mogu da nađem klip i karike pa sam ti bez sanki, ostao samo s „ladom nivom“ – kaže Radoje.
Sjenica
Zaledila nafta
– Prije desetak godina, u januaru, kad je ono temperatura u Karajukića Bunarima padala i do minus 39, iza Ugla, ka Crvskom, na drumu nađem „mercedes“ dizelaš, zaledila mu nafta, a unutra njih četvoro – čitava porodica, samo što se nisu smrzli. Znaš li ti koliko je moj „buran“ jak – kažem vozaču – daj da zakačim da te odšlepam do Karajukića Bunara, on me gleda i vrti glavom – teško ćeš ti mene time odšlepati… Uzmem ja sajlu, zakačim ga i – dovučem do sela – priseća se Radoje.
Bezbroj puta kada gore iznad Ugla, do sela Podi i Poljice, nije mogao ni buldožer, stizao je Radoje da odnese i pisma, ali i lijekove, kućne potrepštine, da bolesne odveze do ambulante…
– Prije neku godinu, pred samo proleće, smetovi do ramena, zovu iz Poljica, aman, Radoje, poteraj džak od 25 kila brašna, nestalo… Ja džak na sanke i pravo u selo, a tamo ljudi zavejani, samo helikopterom i mojim sankama može im se prići – priseća se Radoje dok u Dolićima čekamo ručak kraj vrelog šporeta.
FOTO: KURIR/Z.ŠAPONJIĆ
Kurir.rs/Zoran Šaponjić
