U Bosni i Hercegovini danas živi značajan broj građana koji vode porijeklo iz Sandžaka, a njihova uloga u društvu, kao i pitanje identiteta, i dalje izazivaju pažnju javnosti. O toj temi govorio je Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH, ističući da je riječ o zajednici koja je duboko ukorijenjena u bosanskohercegovačko društvo.
Prema njegovim riječima, iako zvanični podaci još nisu objavljeni, procjene govore da u Bosni i Hercegovini živi oko 200.000 ljudi porijeklom iz Sandžaka. Najveći broj njih nastanjen je u Sarajevu, gdje, kako navodi, živi i više od 100.000 Sandžaklija, dok značajna zajednica postoji i u Travniku.
„To su građani Bosne i Hercegovine, ovo je naša zemlja, ali mi volimo Sandžak i taj identitet nosimo sa sobom“, ističe Lekić.
Udruženje na čijem je čelu okuplja oko 30.000 aktivnih članova i organizovano je po teritorijalnom principu – kroz posebna zavičajna udruženja Pljevljaka, Sjeničaka, Pazaraca, Tutinaca, Beranaca i Bjelopoljaca, dok krovna organizacija objedinjuje sve ove grupe . ekić naglašava da pripadnost Sandžaku u Bosni i Hercegovini nosi određenu specifičnu težinu – ponekad pozitivnu, ali i negativnu. Kako kaže, sama riječ „Sandžaklija“ u Sarajevu često izaziva reakcije i prepoznatljivost, ali i određene stereotipe.
„Ako ste pošteni, vrijedni i obrazovani, ništa vas ne može spriječiti da uspijete. Međutim, nije isto kada kažete Krajišnik, Hercegovac ili Sandžaklija – ova posljednja riječ često nosi dodatnu pažnju“, objašnjava on.
Ipak, smatra da se negativne predrasude postepeno smanjuju, posebno kod mlađih generacija koje sve manje osjećaju teret stereotipa. Govoreći o historijskoj ulozi Sandžaklija, Lekić podsjeća na njihov doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine tokom agresije devedesetih godina. Posebno ističe formiranje prve sandžačke brigade u Sarajevu, čiji je i sam bio osnivač.
„Iz jednog malog mjesta od 80 kuća, čak 41 momak je poginuo u Sarajevu. To su ogromne žrtve o kojima se nedovoljno govori“, naglašava Lekić, podsjećajući na lične gubitke u vlastitoj porodici.
Jedna od vidljivih razlika koja Sandžaklije izdvaja u urbanim sredinama, kako navodi, jeste i specifičan govor i dijalekat. Prisjeća se da je tokom školovanja u Sarajevu prilagodio svoj govor kako bi se uklopio, ali da danas svjesno njeguje jezičku posebnost kao dio identiteta. Sandžaklije u BiH, prema njegovim riječima, uglavnom su došle iz ekonomskih razloga, ali i zbog političkih okolnosti, posebno tokom sredine 20. vijeka. Historijski gledano, Sandžak je bio prostor iz kojeg su migracije bile česte – prema Turskoj, ali i prema Bosni i Hercegovini.
„Sarajevo mi je uvijek bilo bliže nego Beograd. Bosna je moja država, ovdje živim, radim i doprinosim društvu. Nismo mi nikakvi došljaci – ovo je i naša zemlja“, poručuje Lekić.
Na kraju, osvrnuo se i na emocionalnu povezanost između Bosne i Sandžaka, ocjenjujući da je ona nejednaka.
„Sandžak mnogo više osjeća Bosnu kao svoju nego što Bosna osjeća Sandžak. To se vidi u svemu – od sporta do svakodnevnog života“, zaključuje Lekić.
Ova priča još jednom otvara pitanje identiteta, pripadnosti i međusobnog razumijevanja, ali i podsjeća na značaj zajednice koja, iako često između dva prostora, svoj doprinos daje tamo gdje živi – u Bosni i Hercegovini. Pogledajte cijeli prilog ispod teksta.