Kur’an ne kori kafire zbog toga što oni nemaju vjerske ubijeđenosti, već zbog njihove arogancije. Oni su osorni i nadmeni; zamišljaju da su superiorniji od siromašnijih, poniznijih ljudi Mekke, koje smatraju građanima drugog reda i koji stoga zavrijeđuju osudu.
Umjesto da shvate svoju potpunu ovisnost o Bogu, sebe i dalje smatraju u duhu istigna’a – samodovoljnosti – i odbijaju da se poklone Allahu ili bilo kome drugom.
Kafiri pucaju od važnosti koju pridaju samo sebi; hodaju unaokolo nadmeno, obraćaju se drugima uvredljivo, galameći i silno se ljute ako pomisle da je njihova čast dovedena u pitanje.
Oni su toliko uvjereni da je njihov način života bolji od bilo čijeg drugog, te se posebno naljute ako iko kritizira njihov tradicionalni životni stil. Oni ismijavaju Allahovu objavu, zlobno iskrivljujući značenje Kur’ana da prosto pokažu svoju bistrinu. Oni čak nisu bili u stanju da shvate bilo šta novo: njihova srca su bila “zastrta,” “zahrđala,” “zapečaćena,” i “zaključana.”
Glavni porok kafira bio je džahilijjet. Muslimani su tradicionalno koristili ovaj termin da njim označe predislamsko doba u Arabiji i stoga se uobičajeno prevodi kao “vrijeme neznanja.” Ali premda korijen JHL ima određene konotacije sa “neznanjem”, njegovo primarno značenje je “plahovitost”: žestoka osjetljivost na čast i prestiž; arogancija, pretjeranost, i iznad svega, stalna sklonost nasilju i odmazdi.
Ljudi džahilijjeta bili su isuviše ponosni da bi se predali islamu; zašto bi se jedan plemić (kerim) usklađivao i ponašao poput nekog roba (‘abd), klanjajući se nosom prislonjenim na zemlju i ponašajući se prema onima niskog porijekla kao prema sebi jednakima?
Muslimani su nazvali Ebu-l-Hakema, (Otac mudrosti) svog glavnog neprijatelja, “Ebu Džehl”, (Otac neznanja) ne zbog toga što je on nijekao islam – on ga je razumio isuviše dobro – već zbog toga što se borio protiv islama arogantno, slijepom, žestokom i neobuzdanom strašću.Međutim, plemenski etos bio je toliko uvriježen da su, kao što ćemo vidjeti, muslimani nastavili pokazivati džahilske simptome i dugo nakon što su prešli na islam.
Džahilijjet nije mogao biti iskorijenjen preko noći i ostao je latentna prijetnja, spremna da razorno plane u bilo kom trenutku.
(Karen Armstrong, Muhammed: Poslanik za naše vrijeme, prijevod M. Kovač)
