(Obavezno jedna od ulica u Novom Pazaru treba nositi naziv po ovom našem velikanu.)
Prof. Dr Radan Džodić (1952 – selo Plešin na Goliji – 2020- Beograd)
Nevjerovatna priča o našem slavnom zemljaku i najvećem srbijanskom hirurgu gospodinu Radanu Džodiću
Reditelj Dragoslav Bokan je ispričao šta se sve dešavalo od kada je doktor Džodić došao na svijet.
U tekstu posvjećenom Džodiću, Bokan otkriva šta se to sve događalo prvih dana njegovog dolaska na svijet.
Njegov status prenosimo u cjelosti.
ČOVJEK ZA SVA VREMENA
Postoje razne bajke. I sve imaju srećan kraj. Ali, do tog i takvog kraja trebalo je preživjeti različite strahote, muke i opasnosti. Bajka i jeste “horor-priča” sa srećnim krajem. Baš kao i svaki pravi, ozbiljan i odgovoran život.
A ova bajka sve ono najstrašnije ima skupljeno već u prvih nekoliko dana njegovog junaka. Bio je to hladan novembarski dan 1952. godine.
Pozornica dešavanja je na preko 1600 metara nadmorske visine, na planini Goliji, u istom onom ambijentu u kome su živjeli naši preci, po drevnim, vijekovima nepromjenjenim običajima.
Surov ambijent, velike hladnoće, svakodnevna borba za preživljavanje, gorštački uslovi života, za urbanu osetljivost potpuno neshvatljiva, seoska realnost brutalne selekcije.
Tamo su radnici i ratnici – i danas, kao i prije hiljadu godina – nalik Titanima iz antičkog mita: surovi prema drugima i sebi, uspravni i spremni da se bore do smrti (koju prihvataju mirno, bez straha i očajavanja).
I tada se, tu, u podrumskoj izbi jedne skromne kuće na padinama Golije, rodilo dijete. Dječak. Na nesreću, novorođeni je ispao iz ruke babici i pao na lice. Jedva je preživeo ovaj pad, sa ogromnim hematomom na glavi.
Đed Gavrilo je video šta se desilo, izvršio kratki pregled nesrećnog djeteta i odlučio da se on “prepusti svojoj sudbini”. Drugim riječima: da umre, bez majke i ikog svog uz sebe.
Majka ga je, bezimenog i nemoćnog, ostavila samog i uplakanog, u velikim bolovima – da umre od gladi i žeđi.
I maleni, od prvih minuta života tragični junak, ostao je sam u izbi. Bez podoja, bez vode i bez majčinog zagrljaja. Sati i dani su prolazili, a niko nije obilazio dijete sa hematomom na glavici. Niko ga nije obilazio, niko nije htio da ga čuje, on naprosto više nije postojao.
Iako još živ, bio je već sahranjen, nekršten i bezimen, mala i nemoćna grudvica bola i nesreće. Sve to dugo-a-opet-tako-kratko vreme trajala je njegova borba za život, za još jedan sat postojanja, za svaki svoj uzdah i izdah, u mraku, užasnoj hladnoći, strašnoj gladi i još strašnijoj žeđi. Ni majke, ni oca. Sa djedom kao svojim sudijom i presuditeljem.
Ko zna koje već gorštačko, planinsko dijete što umire (poput malih Spartanaca) jer “nije sposobno da pobjedi u nemilosrdnoj bici prirodne selekcije” i bude konkurentno, ratnički kadro da preživi svoje najranije godine.
I tako ravnopravno uđe u ring vječne borbe sa surovom prirodom, bespoštednim plemenskim pravilima i vječnom nemaštinom.
Prošao je prvi dan. Pa noć. Pa drugi dan i noć nakon toga. I onda treći dan – bez ijednog gutljaja mlijeka i vode. U potpunom mraku, iza zatvorenih vrata. Tada je u “izbu” konačno ušla dečakova majka, da trećeg dana po porođaju preuzme mali leš i sahrani ga negdje u blizini, kao grešku prirode i genetski, sudbinski promašaj.
Ali, umjesto toga, dočekao ju je njen sin. Živ i obradovan što ga je neko konačno uzeo u ruke i izveo iz mraka gde je, kao u grobu, provodio svoje golgotske dane, sate i minute. Ali, majka nije smjela da prekrši dedinu volju i povela je svoju bebu napolje, u ledenu hladnoću. Da dovrši započeto, jednom za svagda odlučeno i nepromjenljivo.
Nije ga podojila, nije ga utoplila, nije ga pokrila, ni sklonila od opasnosti. Povela ga je do obližnje rječice i ceo dan zajedno s njim, obamrlim i polumrtvim, u rukama, krenula da gazi kroz ledenu vodu do pojasa. Pa sve dublje i dublje, da se dječak zaledi, pomodri i konačno umre od hladnoće.
Ali, umjesto da umre, dječak je čudesno oživeo, u susretu sa užasnom hladnoćom i ledenom vodom. Umalo majka da se smrzne i utopi, a “falična beba” je bila življa nego do tad. Vidjevši tu borbenost svoje bebe i svjedočeći njegovu žilavost u nemilosrdnoj bici za postojanje i opstajanje, majka je odlučila da ovakvog malog, neuništivog ratnika konačno prihvati i vrati među žive i u porodicu.
Tako je počeo život Radana Džodića. Velikom nesrećom i neočekivanom pobjedom u jezivoj borbi na život i smrt.
I tri godine taj dečak nije progovarao ni riječ. Ćutljiv i vječno osamljen. Drugačiji od svih. Da bi najedanput progovorio, iz inata, kad ga je neki slučajni prolaznik, seljak iz tog kraja, pitao da li je on taj dječak “što ne zna da priča”.
“Ja znam da pričam!”, prosto je pokuljalo iz njega. I danas se sjeća kako se, u prvi mah, uplašio sopstvenog glasa.
Taj dječak će zatim, Božijim Proviđenjem i svojom (od rođenja dokazanom) upornošću, postati jedan od najboljih hirurga Evrope i svijeta, redovni profesor Medicinskog fakulteta, direktor beogradskog Instituta za onkologiju i radiologiju, nosilac najvećih stranih odlikovanja, sa preko 10.000 obavljenih operacija – a sa samo četiri umrla (i to ne na operacionom stolu, već u daljem toku liječenja) pacijenta u karijeri.
Doktor Džodić je bio đak čuvenog profesora hirurgije dr Milićevića, sa “mjerom u prstima” i čudesnim dodirom preciznijim od rendgena. Specijalizaciju je imao u Francuskoj, i to čak pet puta (gdje je proveo nekoliko godina na institutu “Gistav Rusi”, sigurno najboljem onkološkom institutu u Evropi). A znanja je sticao po cijelom svijetu, postajući podjednako dobar ljekar i čovjek, i stalno se vrajući na Goliju. Tamo gdje je sve počelo.
Na Goliji je napisao svoju nezamjenljivu knjigu “Hirurgija raka dojke”; odatle se vraćao i vraća u svijet sa “radošću življenja” potrebnom za nove izazove, borbe i iskušenja. Sa Golije odlazi, kao onda kad je bio tek svršeni učenik (po prvi put krenuvši u “veliki svijet”). Uvijek iznova, istom trasom i sa ojačanom energijom za ono što ga tek čeka.
Radanov moto je da “u životu čovjek treba da se potroši, da se upiše i obilježi”. Da nije uzalud trošio kiseonik na planeti, da, kad pogleda unazad (u godine iza sebe), ima svoju ličnu i neponovljivu svrhu postojanja.
Ovaj dječak sa Golije, mali Radan sa hematomom – u mraku i bez ikog svog – za mene je živi simbol svega najboljeg, najplemenitijeg i najneuništivijeg u našoj sudbini.
Njega su, bez ikakve sumnje, čuvali anđeli i – preko te ostavljene bebe, a u nekom drugom trenutku sudbine dr Džodića – kasnije tako pomogli desetinama hiljada teško oboljelih žena i muškaraca da pobjede svoju smrt, bol, strah i ostavljenost.
Niko u tome nije mogao bolje da im pomogne od malog Spartanca sa zaleđene Golije.
Moj heroj među našim savremenicima: dr Radan Džodić iz sela Plešin, sa Golije. Golije što je svojom hladnoćom i riječnim talasima “probudila” i vaskrsla polumrtvu bebu u naručju izbezumljene i očajne majke u balkanskoj nedođiji.
P. S. A to što on još nije član Srpske akademije nauka i umjetnosti, to je tek tema za sebe. I to koliko ga vole i poštuju njegovi pacijenti, ali i saradnici i kolege. To se teško riječima može opisati.
P. P. S. Ovo veče i moj tekst sam posvetio malom i velikom Radanu, bebi i hirurgu-specijalisti, osuđenom na smrt i pobjedniku nad smrću (i na početku i tokom čitavog njegovog života).
I osjećam ponos što sam tako, bar malo, uradio makar nešto za ovakvog čovjeka, ljekara i aristokratski-skromnog junaka našeg vremena. Posvjetivši mu ove reči i to nešto mog vremena. Znajući kome i zašto posvjećujem svoj tekst i svoje vrijeme.
Bog neka ga blagoslovi, sačuva i primi u svoj očinski zagrljaj. Radan i jeste jedan od “nesvetih, a svetih” iz našeg naroda. To je tako očigledno u njegovom slučaju.”
Alo.rs/I.L.
VESTI
2020-06-23 12:11:33
