Sandžak – Iako dijaspora iz godine u godinu ulaže stotine miliona eura u rodni kraj, struktura tih investicija sve češće otvara pitanje njihove dugoročne održivosti i stvarnog doprinosa razvoju regiona. Najnovije analize ukazuju na zabrinjavajući trend – dominantan dio kapitala usmjerava se u građevinski sektor, dok proizvodnja i nova radna mjesta ostaju u drugom planu.
Prema dostupnim podacima, više od 80 posto ulaganja dijaspore završava u izgradnji stanova, kuća i poslovnih objekata. Istovremeno, procjenjuje se da preko 60 posto tih stanova ostaje prazno, što jasno pokazuje nesrazmjer između investicija i stvarnih potreba stanovništva.
Za razliku od građevinskog buma, industrijski razvoj gotovo da stagnira. Sandžak se i dalje suočava s nedostatkom fabrika, a čak i materijali za izgradnju uglavnom se uvoze iz drugih dijelova zemlje ili inostranstva. U pojedinim gradovima, poput Novog Pazara, značajan dio radne snage na građevinama dolazi van regiona, što dodatno smanjuje lokalni ekonomski efekat ulaganja.
S druge strane, paradoksalno, upravo su ljudi iz Sandžaka izgradili snažnu poslovnu mrežu širom Evrope. Procjenjuje se da su od 2000. godine zaposlili desetine hiljada radnika u Njemačkoj i drugim državama Evropske unije. Mnogi od njih danas su uspješni privrednici – i potencijalni most za razvoj rodnog kraja.
Stručnjaci i lokalni akteri sve glasnije poručuju: Sandžaku su potrebne fabrike, a ne samo zgrade. Održiva radna mjesta, posebno za žene i mlade, ključ su za zaustavljanje iseljavanja i jačanje lokalne ekonomije. Upravo dijaspora može imati presudnu ulogu u tom procesu – kroz povezivanje sa evropskim kompanijama i podsticanje otvaranja proizvodnih pogona u regionu. Iako mnoge opštine nemaju razvijene industrijske zone, rješenja postoje. Lokacije za investicije mogu se obezbijediti i van urbanih centara, uz podršku lokalnih zajednica i odgovarajuću infrastrukturu. Poslodavci iz EU, posebno iz Njemačke, u velikom broju slučajeva pokazuju spremnost za zajednička ulaganja, transfer znanja i obuku radne snage.
Ekonomski analitičari naglašavaju da bi prioritet trebalo dati investicijama koje obezbjeđuju stabilna i dobro plaćena radna mjesta. Plate iznad 100.000 dinara za početne pozicije, uz mogućnost rasta za kvalifikovane radnike, mogle bi značajno uticati na povratak radno sposobnog stanovništva iz inostranstva.
Poseban akcenat stavlja se na zapošljavanje žena, koje se sve češće prepoznaje kao ključni faktor stabilnosti porodice i zajednice. Otvaranje radnih mjesta za žene moglo bi pokrenuti lančanu reakciju – uključujući povratak dijela muške radne snage iz dijaspore. Ukoliko se postojeći trendovi ne promijene, Sandžak bi se u narednim godinama mogao suočiti s ozbiljnim nedostatkom radne snage i daljim demografskim padom. Zato se sve češće šalje jasna poruka dijaspori:
Sandžaku nije potreban beton – potreban mu je rad.