Rusi i Kinezi, prema Peteru Huessyju, nuklearno oružje vide kao sredstvo prisile SAD-a da se povuče kada izbije bilo kakva kriza, što njihovoj agresiji pruža mogućnost da uspije. Američki časopis The National Interest objavio je članak stručnjaka za odbrambena pitanja, u kojem je analizirao i komentirao strategiju odvraćanja koja se oslanja na ono što je u vojnoj terminologiji poznato kao “nuklearna trijada”, odnosno arsenal koji se sastoji od tri komponente: strateški bombarderi, balističke rakete i nuklearne podmornice.
Peter Huessy, direktor kompanije Geo-Strategic Analysis za odbrambeno konsultiranje, osvrnuo se na prijedlog američkog fizičara Frank von Hippela, iznesen u njegovoj analizi u Biltenu atomskih naučnika (Bulletin of the Atomic Scientists), da se Sjedinjene Američke Države (SAD) trebaju riješiti svojih interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM).
Lažna tvrdnja
Huessy je naglasio da američki arsenal interkontinentalnih balističkih projektila čini oko 64 posto svih američkih nosača nuklearnog oružja dozvoljenih prema Ugovoru o smanjenju nuklearnog naoružanja između SAD-a i Ruske Federacije, poznatom kao ugovor Novi START, i gotovo 60 posto američkih nukleranih bojevih glava u pripravnosti.
Peter Huessy stoga postavlja pitanje: ”Na kojoj je logičkoj osnovi Von Hippel izgradio svoju tezu?” Odgovara da fizičar, koji radi kao profesor i pridruženi direktor Programa za nauku i globalnu sigurnost na Univerzitetu Princeton, iznosi “lažnu tvrdnju” kada kaže da se SAD u provođenju svoje strategije odvraćanja oslanja na destabilizirajuće pokretanje interkontinentalnih balističkih raketa zasnovano na politici ”upotrebe prilikom primanja upozorenja”.
Fotografija ruskog lovca koji presreće američki izviđački avion iznad Baltičkog mora (Al Jazeera)
Kao što su prethodni šefovi američke Strateške komande jasno stavili do znanja, SAD neće lansirati nijednu balističku raketu dok ne dobije dvostruku potvrdu da je zemlja izložena napadu. Ne postoji i nije postojala politika zasnovana na lansiranju raketa prilikom primanja upozorenja, a ta situacija se do danas nije promijenila.
Zapravo postoje brojne stroge procedure i tehničke preventivne mjere kako bi se izbjeglo bilo kakvo slučajno ili neovlašteno lansiranje te osigurao najviši nivo zaštite, sigurnosti, pouzdanosti, upravljanja i kontrole nad nuklearnim oružjem.
U svom članku Huessy objašnjava da SAD u vrijeme mira ne mobilizira svoje strateško oružje protiv potencijalnih neprijateljskih ciljeva. ICBM ciljaju velika okeanska područja, dok su rakete na američkim podmornicama s balističkim raketama na moru (SSBN) usmjerene protiv ciljeva sličnih ICBM-u na otvorenom moru.
Budući da bombarderi u mirnodopsko vrijeme nisu bili u pripravnosti još od 1991. godine, nisu bili usmjereni na nuklearne ciljeve, a osim toga, američka politika se ne oslanja na lansiranje raketa po primanju upozorenja.
Prema tome, reći da su američke rakete stavljene u stanje visoke pripravnosti zapravo je “pogrešna karakterizacija”. One su dizajnirane tako da uvijek mogu čekati, navodi se članku lista The National Interest.
Čak i ako bi Sjedinjene Američke Države razmatrale mogućnost lansiranja balističke rakete, američki sateliti moraju potvrditi da je uočen raketni napad protivničkih snaga prije nego odgovori na njega.
Pored toga, radari također moraju potvrditi da je raketa usmjerena prema američkim ciljevima, a tek tada će razne vojne i civilne vođe sazvati ”konferenciju o lansiranju i/ili prijetnji” kako bi utvrdili prirodu napada i prijetnju koju on predstavlja.
Borbeni avion slijeće na nosač aviona USS Abraham Lincoln na putu prema Bliskom Istoku (društvene mreže)
Margina greške
Peter Huessy u svom članku tvrdi da nijedna takva konferencija nikada nije sazvana tokom gotovo 75-godišnje nuklearne ere. I što je najvažnije, dodaje autor, nijedan američki predsjednik nije formalno konsultiran o lansiranju nuklearnog oružja.
Ali šta je s Von Hippelovim tvrdnjama o lažnom upozorenju koje bi moglo pokrenuti pogrešni uzvratni odgovor na navodni napad?
Istina je da je postojao izvještaj Komiteta za vojna pitanja američkog Senata 1980. godine o dva lažna upozorenja zbog raketnog napada.
U tom se izvještaju zaključuje da ne postoji opasnost da Sjedinjene Američke Države lansiraju raketu “nenamjerno, slučajno ili greškom”. Američki su zvaničnici do ovog zaključka došli nakon što su ispitani detalji dva upozorenja na lansiranje sovjetske balističke rakete s mora i na kopnene balističke rakete 1979. i 1980.
Eliminacija balističkih raketa
Huessy ponovo pita: ”Može li Amerika riješiti ovaj problem tako što će se riješiti ICBM-a?” Odgovorio je citirajući riječi Von Hippela da je bivši američki ministar odbrane William Perry pozvao na ukidanje svih programa ICBM-a, uključujući i uklanjanje trenutnog nuklearnog arsenala Minuteman.
Međutim, interkontinentalne balističke rakete su dokazale svoju pravu vrijednost. Američki predsjednik John F. Kennedy je naglasio da je inicijativa njegove zemlje da nuklearni arsenal Minuteman stavi u pripravnost onog dana kada je otkrila da je Sovjetski Savez rasporedio svoje nuklearne rakete na ostrvu Kuba bila ”kec u rukavu” čime je okončana poznata kubanska raketna kriza bez izazivanja oružanog sukoba ili katastrofe.
Uprkos brojnim kasnijim krizama koje su se dogodile između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza ili između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, nijedan američki predsjednik nije izdao naredbu za lansiranje ICBM-a ili slične rakete iz podmornice otkako je to oružje stavljeno u pripravnost u oktobru 1962. godine, koja je trajala oko 70 miliona minuta.
Granice odvraćanja
Međutim, glavna briga Von Hippela, smatra autor, nije ta da će SAD požuriti s lansiranjem balističkih projektila prije vremena prilikom izbijanja krize. Čini se da je njegova zabrinutost dvostruka, jer vjeruje da Amerika ne bi trebala slijediti politiku koja ugrožava nuklearne snage svog neprijatelja ciljajući ih, što je poznato kao “strategija protusile”.
Von Hippel je također zabrinut da se nuklearno oružje ne može koristiti za okončanje ili ”pobjedu” u sukobu.
Oba gledišta zahtijevaju od Sjedinjenih Američkih Država da vjeruju da Rusi i Kinezi, od svih nuklearnih sila koje su neprijateljski raspoložene prema Americi, imaju isti pogled na ljudski život i upotrebu nuklearnog oružja kao i SAD.
Pretpostavka je da odvraćanje Rusije i Kine jednostavno zahtijeva od Sjedinjenih Američkih Država da imaju sposobnost uništavanja ruskih i kineskih gradova.
Pretpostavka koju iznosi Von Hippel zasniva se na tome da američka strategija nuklearnog naoružanja ne bi trebala ugroziti vojne sposobnosti drugih, jer se pretpostavlja da američki neprijatelji više cijene svoj narod nego oružje.
Međutim, Rusi i Kinezi, prema Peteru Huessyju, nuklearno oružje vide kao sredstvo prisile SAD-a da se povuče kada izbije bilo kakva kriza, što njihovoj agresiji pruža mogućnost da uspije.
Sjedinjene Države počele su povlačiti svoje vojnike iz Afganistana (Reuters)
Huessy dalje komentira da Von Hippelova analiza ima ozbiljnih nedostataka, jer pretpostavlja da svaki mogući napad Rusa, na primjer, ne bi bio ništa drugo nego sveobuhvatan nuklearni napad na Sjedinjene Američke Države, u nastojanju da se vojska na američkom tlu unaprijed onesposobi.
Prema tom scenariju, svaki uzvratni napad Sjedinjenih Američkih Država, ako se poduzme samo nakon dobijanja upozorenja o napadu, mogao bi pogoditi prazna ruska skladišta, luke i aerodrome.
Po mišljenju Von Hippela, dovođenje ruske vojske u opasnost dalo bi Rusiji poticaj za nuklearni napad u bilo kojoj krizi, što bi uzrokovalo ozbiljnu nestabilnost.
Ukratko, ako Rusija započne sveobuhvatni napad na Sjedinjene Američke Države, ta država će imati mogućnost da uzvrati u znak odmazde što će joj omogućiti da eliminira preostalu rusku vojnu moć i dovede do njenog nestanka, prema riječima Petera Huessyja.
IZVOR: AGENCIJE
