“Moj početak u kaligrafiji, kao i kasnije mnoge životne stvari, vezan je za Medresu ‘Osman ef. Redžović’. U prvom razredu imala sam predmet Kaligrafija, koji je predavao hafiz Zilko ef. Žolja. Dolaskom u Medresu prvi put sam se susrela s tom vrstom umjetnosti. Moj slikarski talenat primijećen je u osnovnoj školi u Njemačkoj. Nastavnik likovnog mi je govorio da imam od Boga dar za slikarstvom. Iako je on to u razredu javno isticao, ja te njegove pohvale nisam stavljala u prvi plan.”
BAJRO PERVA
Nermina Vehab-Đulović jedna je od rijetkih žena u Bosni i Hercegovini i regiji koja se bavi kaligrafskim oslikavanjem džamija i drugih objekata. Uz to što je sjajan umjetnik, ona je i veoma hrabra, jer odlomke iz Kur’ana časnog, levhe i ukrasnu ornamentiku ispisuje na unutrašnjosti kubeta čija visina pokatkad prelazi i dvadesetak metara. Istina, trebalo joj je vremena da prevlada strah od visine. Do sada je kaligrafske motive ugradila u unutrašnjosti oko 25 džamija i mesdžida u domovini i dijaspori. Svojim kaligrafskim rukopisom ukrasila je i džamiju na Stupu (Sarajevo), Hamzibegovu džamiju u Sanskom Mostu, džamiju u Čaplju kod Sanskog Mosta, džamiju u Pridvorici kod Gacka…
Zanimljiva je životna putanja ove mlade umjetnice. Rođena je u Bosanskoj Gradiški, na sjevernoj kapiji Bosne i Hercegovine. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bila je izbjeglica. S roditeljima se našla u Njemačkoj, gdje je završila osnovnu školu, da bi se 1997. godine vratila u Bosnu i Hercegovinu i upisala Medresu “Osman ef. Redžović” u Čajangradu kod Visokog. Poslije završene medrese upisala je Likovnu akademiju u Sarajevu. Diplomirala je 2006. na nastavničkom odsjeku – kaligrafski motivi. Stekla je diplomu profesora likovne kulture. Magistrirala je 2014. godine, po starom sistemu, na temu Kaligrafija u savremenoj umjetnosti.
PRVA SAMOSTALNA IZLOŽBA VEĆ NA POČETKU SREDNJE ŠKOLE
O svojim kaligrafskim počecima kazat će: “Moj početak u kaligrafiji, kao i kasnije mnoge životne stvari, vezan je za Medresu ‘Osman ef. Redžović’. U prvom razredu imala sam predmet Kaligrafija, koji je predavao hafiz Zilko ef. Žolja. Dolaskom u Medresu prvi put sam se susrela s tom vrstom umjetnosti. Moj slikarski talenat primijećen je u osnovnoj školi u Njemačkoj. Nastavnik likovnog mi je govorio da imam od Boga dar za slikarstvom. Iako je on to u razredu javno isticao, ja te njegove pohvale nisam stavljala u prvi plan. U to vrijeme u sportu sam postizala dobre rezultate. Bavila sam se atletikom, tekvondoom i karateom. Tu sam se isticala. Te sportske discipline nastavila sam i u Medresi, ali sam se upoznala i s kaligrafijom. Ona je u meni nešto veliko probudila. Da nije bilo hafiza Zilke ef. Žolje, vjerovatno ne bih ni otkrila taj svoj talenat. Hafiz Zilko je osoba kojoj nema ravne. On s bijelom kredom na zelenoj tabli, bez prethodno pripremljenih skica, ispisuje ajete. On ne da piše, ne da slika, on naprosto – veze. Ono što je zamislio u glavi direktno prenosi na tablu. To me je fasciniralo. Na njegovim časovima sam voljela sjediti u zadnjoj klupi da, što bi se reklo – iz ptičije perspektive, gledam i snimam, te da pokušam prenijeti na papir. Desilo se jednom da je hafiz napisao imena Allah, dž. š., i Muhamed, a s, i ja sam to prenijela na papir. Kad je, potom, došao hafiz Zilko do mene, rekao mi je: ‘Dijete, gdje si se do sada krila?’ Poslije toga sam imala veliku podršku od njega i direktora Medrese Džemala ef. Salihspahića. On je uvijek bio uz hafiza Zilku i uz njega me motivisao i davao mi neke poklone, zahvalnice. Još uvijek čuvam jednu uspomenu koju mi je potpisao Džemal ef. Salihspahić onim svojim krasnopisom. To je u mojoj arhivi. I dok sam bila u nastavi, pokazivala sam mojim učenicima tehnike slikarstva i govorila im koliko je značajno jedno umjetničko djelo, te da ono, kad bude starije, postaje još vrednije. Pokažem im neki rad iz sedmog razreda, oni se zamisle i kažu: ‘Nastavnice, kako ste mogli u tim godinama uraditi takav rad?’ Imala sam veliku podršku od hafiza Zilke i direktora Džemala. Moji roditelji su još uvijek bili u Njemačkoj”, priča Nermina Vehab-Đulović.
Sama se, kaže, vratila s namjerom da u domovini završi srednju školu. Na polugodišnjem raspustu u prvom razredu Medrese jedan mjesec je provela kod roditelja u Njemačkoj. “Za to vrijeme sam, u znak zahvalnosti direktoru Salihspahiću i hafizu Zilki, uradila tridesetak radova. Kad sam se vratila, te radove sam pokazala hafizu Zilki. I on je bio oduševljen. Tada se rodila ideja za moju prvu izložbu kaligrafskih radova. Na kraju prvog razreda Medrese, uz pomoć njih dvojice, napravila sam prvu samostalnu izložbu kaligrafskih radova. Izložba je bila u Visokom, a Medresa je bila pokrovitelj. Hafiz Zilko je bio sedep da se ozbiljno počnem baviti kaligrafijom. Primijetio je moj talent, ali talent nije dovoljan. Uporan rad, savjeti, motivacija i, naravno, samo usvajanje znanja odlike su koje mi je hafiz Zilko ugrađivao. Sretna sam što sam imala priliku biti učenica ovom vrsnom profesoru i sjajnom pedagogu. Naravno da sam u kaligrafiji od njega uzela korijen, tako da sve što su grane i plodovi iz tog korijena jeste uozbiljenje životnog puta u kaligrafiji, kojoj sam se kasnije, eto, i životno posvetila”, objašnjava Nermina Vehab-Đulović.
NA AKADEMIJI LIKOVNIH UMJETNOSTI ZAVRŠILA NASTAVNIČKI ODSJEK
Nermina je bila učenica šeste generacije učenika Medrese. Dok se nije napravio učenički dom, morala je biti podstanar kod nekog od mještana Čajangrada i Gračanice. Uprkos prvobitnim poteškoćama u snalaženju oko stanovanja, ona se vrlo brzo privikla na nove uvjete života. I kad je otišla na studij, a potom se zaposlila i stekla porodicu, često je posjećivala svog profesora šejha hafiza Zilku i Medresu: “Kad god imam posjetu hafizu Zilki, svratim i u Medresu da vidim šta se kod njih dešava. Nekako, kad god dođem, ugledam nešto novo što su uradili.”
Osvrnula se i na svoj upis na Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. “Akademiju sam upisala preko noći. Budući da nisam slikala likove, tražila sam smjer gdje ću se najmanje s tim susretati. Šefica studentske službe mi je rekla da je to što tražim nastavnički odsjek. Krenula sam s čistim nijetom jer sam znala da mi je potrebna diploma. Božijom voljom, upisala sam Akademiju i bila, da se ne shvati neskromno, jedan od uspješnijih studenata. Na trećoj godini fakulteta imala sam svoju drugu samostalnu izložbu u hanikahu Gazi Husrev-begove medrese. Pokrovitelj je bio Rijaset Islamske zajednice u BiH. Bila je to veoma uspješna izložba. Na trećoj godini smo se trebali opredijeliti u kom pravcu ćemo nastaviti školovanje. Budući da mi je predavao poznati slikar Dragoslav Tadić, pogledao je jedan moj rad i dozvolio mi da se bavim kaligrafijom. I diplomirala sam na ovom smjeru. Uradila sam Fatihu u kufi-stilu uljanom tehnikom. Mentor mi je bio upravo profesor Tadić.”
DECENIJA KALIGRAFSKOG OSLIKAVANJA DŽAMIJA
Nekoliko je godina Nermina Vehab-Đulović radila u prosvjeti, a 12 godina honorarno predaje kaligrafiju u Fahdovoj džamiji. Već deset godina angažirana je na vrlo zahtjevnom poslu – kaligrafskom oslikavanju džamija i nekih drugih zdanja. “Godine 2010. počela sam s oslikavanjima džamija i od tada sam uradila kaligrafsko oslikavanje oko 25 vjerskih objekata. Među njima je i nekoliko džamija koje su kulturni spomenici pod zaštitom države, kao što je obnovljena džamija u Pridvorici kod Gacka. Ta džamija je kroz historiju svog postojanja četiri puta rušena i nakon obnavljanja iznova oslikavana. Prije mene oslikao ju je rahmetli Ešref Kovačević. Tako je meni pripala čast da je ovaj put oslikam. Prije toga oslikala sam prostoriju u Kuršumli medresi, pa jedan spomenik pred Aladža džamijom u Foči. Sulu-stilom se, uglavnom, oslikavaju džamije. Preferiram i kufsko pismo. Hafiz Zilko je preferirao sulu-stil.”
Kaže da je najteže prenositi nacrt levhe na kubetu džamije. “Kad sam prvi put bila na skeli u džamiji na Stupu, pola dana sam sjedila da savladam strah od visine. Kad sam pred pojavu korone oslikavala Hamzibegovu džamiju u Sanskom Mostu, jedan majstor, koji je bio zadužen za skelu, kad je čuo da će žena oslikavati kube džamije, rekao je: ‘Ta žena mora da ima veće srce i od vola.’ Neki su mislili da ću odustati na pola puta. Prevarili su se. Ja ne odustajem. Idem do kraja. Moj rahmetli otac završio je Srednju tehničku školu u Sarajevu. Imao je krasan rukopis. Bio je izuzetan majstor u građevini. Znao je svašta napraviti. Možda sam u nekim stvarima na njega. Gdje god dođem, nastojim da ostavim lijep trag, da nigdje vrata ne zatvorim. Roditelji su mi govorili da u svakom mjestu sagradim kuću, a to je bilo figurativno kazivanje kako ostaviti lijep dojam kod svih ljudi. Tome učimo i našu djecu. Sve što radim na principima je istine. Vidim i mogu da osjetim”, kazala je umjetnica Nermina.
ČOVJEK TREBA RADITI ONO ŠTO VOLI
Umjetnica u kaligrafiji Nermina Vehab-Đulović poručuje da čovjek treba raditi ono što voli, što srcem osjeća: “Danas se završavaju škole, fakulteti radi životnih potreba, egzistencije. Međutim, niko nikome ne može garantovati da će po završetku studija imati posao. Čovjek treba ustati za nafakom i raditi ono što voli, što ga ispunjava. Ako je u tome spriječen, ako je u pitanju umjetnost, treba naći period u danu ili noći kad može da radi, da sebe zadovolji. To je ljudska duhovna potreba. Nekad smo kao mašina koja se ujutro isprogramira, uključi i za nekih osam sati isključi. Šta poslije? Treba zadovoljiti i svoju dušu. Ja, hvala Bogu, kroz ovo što radim, 24 sata sam u pogonu i zadovoljna sam. To me ispunjava i čini sretnom. Gledam da svaki dan, ako ikog mogu, naučim da napišem jedan harf. Ako to postignem, ja sam zadovoljna. Ni na kursu mojim studentima i učenicima nikada ni za koji njihov rad nisam rekla da ne valja, jer to nije pedagoški. Uvijek ih motivišem i, ako nešto ne valja, kažem kako bi moglo. Najvažnije je postaviti čvrste temelje. Možda sam nekad i preemotivna. Možda bez emocije i ne bih bila ovako kreativna. Kroz umjetnost i duhovnost dajem sebe tako da to što oslikam ima dodatnu priču.”
Od Nermine sam saznao da je teshib ornamentika oko levhi. Turci preferiraju da kaligrafiju ispisuje kaligraf, teshib radi stručnjak za to, a papir s kojeg će se oslikavati levha ispisuje treći čovjek. Mišljenja je da se u školi nađe uvijek izuzetnih talenata, samo ih treba pronaći.
Nermina je u sretnom braku s Elvedinom Đulovićem. Imaju dvoje djece. I kćerkica Ismihan i sin Jusuf imaju talenta za slikarstvo. Istina, Jusuf se više izražava kroz sport. Ismihan ima krasan rukopis i puna je ideja. Roditelji ih ne prisiljavaju ni na šta. Posmatraju ih i, kao što kažu, bit će im podrška kad to bude trebalo.
Izvor Stav
