Rehim Suljić iz pešterskog sela Glogovik poručuje: „Kad pređem granicu i krenem prema Sandžaku, taj osjećaj ne mogu opisati“

GLOGOVIK, TUTIN – Dok se mnogi pitaju kako izgleda život na Pešterskoj visoravni danas, Rehim Suljić iz sela Glogovik daje jednostavan odgovor: „Ovdje imamo sve što čovjeku treba za život.“ Njegove riječi dolaze iz srca čovjeka koji je osjetio i život na Pešteri i život u Njemačkoj, ali koji bez dileme kaže da mu je najljepše upravo na rodnoj grudi.

„Mi smo ovdje rođeni, ovdje živimo i ovdje smo navikli. U grad ne bih mogao živjeti. Bavimo se stočarstvom i poljoprivredom, od toga živimo i hvala Allahu dobro nam je. Imamo vodu, struju, mir i slobodu“, priča Suljić dok pokazuje nepregledna pešterska prostranstva.

„Nekada je bilo siromaštva, ali je život bio slađi“

Prisjećajući se svog djetinjstva, Rehim kaže da je nekada bilo mnogo više djece, više rada, ali i više zajedništva.

„Ja bih se prije vratio u ono vrijeme nego u ovo sada. Bilo je nemaštine, ali je nekako sve bilo ljepše. Hrana je bila slađa, ljudi su bili bliži jedni drugima. Danas imamo svega, a kao da nemamo ništa. Svega ima, ali nema onog osjećaja koji je nekad postojao“, kaže on.

Njegova rečenica odzvanja kao poruka mnogih starijih Pešteraca koji smatraju da je moderni život donio udobnost, ali odnio dio ljudske topline.

„Njemačka je spasila Pešter, ali nije mogla zamijeniti zavičaj“

Posebno emotivno Suljić govori o odlasku ljudi na rad u Njemačku.

„Pošteno da kažem – Njemačka je izvadila ovaj kraj. Ljudi su tamo zaradili novac, napravili kuće, kupili stoku, podigli domaćinstva. Da nije bilo Njemačke, mnoga sela danas ne bi postojala.“

Ipak, i pored toga što priznaje značaj dijaspore, Rehim jasno pravi razliku između novca i sreće.

„Njemačka ima sve, a nema ništa“

„Njemačka ima pare, ali nema ništa drugo. Ima novac, ali nema ono što ima naše selo. Nema ovaj mir, nema ovu prirodu, nema komšiju koji će ti doći na vrata bez najave, nema rodnu kuću.“

Njegove riječi posebno pogađaju one koji godinama žive daleko od Sandžaka. Najemotivniji trenutak razgovora dolazi kada opisuje povratak iz inostranstva.

„Kad pređem mađarsku granicu i uđem u Srbiju, taj osjećaj ne mogu opisati. Kao da mi srce zaigra. A kad se približim Sandžaku, svom kraju, svojoj kući i svom narodu, to je nešto što se ne može kupiti novcem.“

Dodaje da se mnogi ljudi nakon godina rada u Njemačkoj vraćaju upravo na Pešter.

„Vraćaju se svom. Vraćaju se tamo gdje su rođeni. Čovjek može otići bilo gdje, ali rodni prag ostaje u srcu.“

Stočarstvo i dalje čuva život na Pešteri

Iako danas nema toliko ovaca i krava kao nekada, stočarstvo je i dalje glavni oslonac stanovnika Glogovika i okolnih sela.

„Nekad su domaćinstva držala po 200 ovaca i po 20 krava. Danas je toga manje, ali ljudi i dalje žive od stoke. To je naš život i naša budućnost“, kaže Suljić.

Uprkos izazovima, vjeruje da će se život na Pešterskoj visoravni održati upravo zahvaljujući ljudima koji nisu zaboravili svoje korijene.

„Može čovjek obići cijeli svijet, ali nema ljepšeg mjesta od rodnog kraja. Za mene su Glogovik, Melaje i cijela Pešter najljepši dio Sandžaka. Ovdje su pošteni ljudi, dobri domaćini i komšije koje se međusobno poštuju. Zato je ovdje najljepše živjeti.“

Dok se širom Sandžaka gase ognjišta i zaključavaju kuće čiji vlasnici sreću traže u gradovima i evropskim zemljama, u selu Starčevići kod Tutina još uvijek žive ljudi koji ne odustaju od zemlje svojih predaka. Jedan od njih je i Zumber Rizvanović, domaćin čija životna priča oslikava sudbinu brojnih pešterskih sela. Starčevići su nekada bili puno življe mjesto. Danas, kaže Zumber, u selu ostaju uglavnom stariji ljudi, dok su mlađe generacije otišle za boljim životom.

„Selo se dosta oselilo. Mladi su otišli u Tutin, Novi Pazar, Njemačku, Dansku i druge zemlje. Ostali smo uglavnom mi stariji da čuvamo kuće, imanja i ono malo stoke što je preostalo“, priča ovaj pešterski domaćin.

Njegova porodica nije izuzetak. Kćerke su se udale, jedan sin živi u Danskoj, drugi u Njemačkoj. U kući su ostali on i supruga, koja se godinama bori sa zdravstvenim problemima.

„Žena mi je oboljela, koljena su je izdala. Držimo dvije-tri krave i koliko možemo obrađujemo zemlju. Nije lako, ali čovjek se navikne na borbu“, govori Zumber.

Nekada puna polja, danas šuma

Ono što ga posebno boli jeste činjenica da zemljište koje je nekada hranilo desetine porodica danas zarasta u korov i šumu.

„Nekad si sa svakog brda mogao vidjeti krave kako pasu, ljude kako rade njive i livade. Danas je sve zaraslo. Nema ko da radi. Nema mladih. Sve se zašumilo“, kaže on pokazujući prema nekadašnjim pašnjacima.

I dok se broj stanovnika smanjuje, problemi za one koji su ostali postaju sve veći. Divlje svinje uništavaju zasade krompira, a medvjedi voćnjake.

„Posijao sam skoro osamdeset kilograma krompira, a jedva da sam dvadesetak kilograma izvadio. Divlje svinje sve preoru. Šljive mi je medvjed polomio. Čuvaš, radiš, ulažeš, a na kraju ostaneš bez svega“, priča rezignirano.

Dok govori o prošlim vremenima, Zumber Rizvanović posebno se prisjeća nekadašnjih seoskih okupljanja, posjedaka i sijela koja su predstavljala srce društvenog života na Pešteri.

„Bolji je bio naš posjedak u Starčevićima nego današnja svadba koja se pravi po motelima. Danas ima više raskoši, više novca i više svega, ali nema one ljubavi među ljudima. Nema onog sijela, nema druženja, nema razgovora do kasno u noć. Džaba sve kad nema duše“, kaže Zumber.

Njegove riječi najbolje opisuju promjene koje su zahvatile pešterska sela. Nekada su se, priča on, komšije okupljale gotovo svake večeri. Na livadama, ispred kuća i u avlijama pričalo se, pjevalo i dijelilo ono što se imalo.

„Bolje ti je bilo da legneš na livadu nego danas u najskuplji krevet. Ljudi su bili sretniji, veseliji i bliži jedni drugima. Danas narod ima više nego što mu treba, ali nema vremena jedni za druge“, govori ovaj starina iz Starčevića.

Tri kilometra asfalta možda bi promijenila sudbinu sela

Zumber vjeruje da Starčevići još uvijek imaju šansu za opstanak. Kaže da bi završetak puta i bolja infrastruktura mogli vratiti dio ljudi koji su otišli.

„Još tri kilometra puta treba spojiti sa glavnim pravcem. Da se to uradi, vjerujem da bi mnogi iz dijaspore počeli graditi vikendice i vraćati se ljeti. Ljudi imaju zemlju, imaju uspomene, samo im treba razlog da se vrate“, smatra on.

Posebno naglašava da stariji ljudi teško opstaju bez dobre putne veze.

„Kad čovjek ostari i razboli se, mora biti blizu doktora, bolnice i puta. Zato mnogi odlaze.“

Život skromniji, ali ljudi bliži jedni drugima

Prisjećajući se prošlih vremena, Zumber govori o periodu kada su pešterske kuće bile pune djece, kada su komšije jedni drugima pomagale i kada su druženja trajala do kasno u noć.

„Nekad je u jednoj kući bilo po desetoro i više djece. Pekara ne bi mogla hljeba napraviti koliko se trošilo. Ljudi su bili siromašniji, ali sretniji. Imali su više ljubavi jedni prema drugima.“

Po njegovim riječima, današnji život donio je više materijalnog bogatstva, ali manje zajedništva.

„Danas narod ima više nego što mu treba, ali nema vremena jedni za druge. Nema one stare ljubavi i poštovanja među ljudima.“

Poruka za mlade

Na kraju razgovora, ovaj pešterski domaćin ne govori o sebi, već o mladima.

„Samo da Allah sačuva omladinu. Ne samo moju djecu, nego svu našu djecu. To mi je najveća želja.“

Dok vjetrovi prolaze kroz prazne avlije Starčevića, Zumber Rizvanović ostaje među posljednjim čuvarima jednog načina života koji polako nestaje. Njegova priča nije samo priča jednog sela kod Tutina, već i svjedočanstvo o sudbini brojnih sandžačkih sela koja čekaju da ih neko ponovo vrati na mapu života.

Nekada više od 400 stanovnika, danas tek nekoliko domaćinstava – mještani tvrde da je loša putna infrastruktura glavni razlog iseljavanja

TUTIN – Na obroncima iznad Tutina, među zelenim pašnjacima i starim porodičnim imanjima, nalazi se selo Kovači. Nekada živahno mjesto sa više od 400 stanovnika, danas je simbol problema koji godinama pogađa mnoga sandžačka sela – odlazak stanovništva i nedostatak osnovne infrastrukture. Mještani tvrde da njihov najveći problem nije ni voda, ni struja, ni telekomunikacije. Sve su to, kažu, nekako uspjeli riješiti. Ono što i dalje nedostaje jeste asfaltni put. Raif Ujkanović, jedan od stanovnika sela, ističe da je upravo put ključ opstanka Kovača.

– Ovom selu fali samo put. Vodu smo sami doveli, struju imamo, dobili smo i novu trafostanicu. Samo put nemamo. Godinama molimo i tražimo da se makar naspe i održava, ali konkretnih rješenja nema – priča Ujkanović.

Prema njegovim riječima, broj stanovnika iz godine u godinu opada, a najveći razlog za odlazak mladih upravo je loša saobraćajna povezanost.

– Mnogi su otišli u Tutin, Novi Pazar i inostranstvo. Da se uradi put, ljudi bi se vratili. Gradile bi se nove kuće, selo bi ponovo živjelo. Ovako, mladi ne vide perspektivu – kaže on.

Mještani navode da su se više puta obraćali nadležnim institucijama i političkim predstavnicima, ali da su uglavnom dobijali obećanja bez konkretnih rezultata. Poseban problem predstavljaju zimski mjeseci. Kovači se nalaze na velikoj nadmorskoj visini, gdje snijeg i niske temperature dodatno otežavaju svakodnevni život.

– Sami čistimo put, sami ga nasipamo. Novac skupljamo od dijaspore i naših ljudi koji žive van sela. Bez njihove pomoći bilo bi još teže – ističe Ujkanović.

Danas u selu stalno živi svega nekoliko domaćinstava. Iako su posljednjih godina izgrađene pojedine vikendice, mještani smatraju da bi asfaltni put potpuno promijenio sliku ovog kraja.

– Imamo bolesnih ljudi, invalida, starijih stanovnika. Svaki odlazak doktoru ili prevoz bilo čega predstavlja problem. Automobili se svakodnevno oštećuju zbog rupa i lošeg makadama. To nije život dostojan 21. vijeka – navodi sagovornik.

Osim priče o putu, Raif govori i o vremenu kada je selo bilo puno djece, stoke i života. Prisjeća se perioda kada su se porodice izdržavale od poljoprivrede i stočarstva, kada su pašnjaci bili puni ovaca, krava i bivolica, a igrališta puna djece.

– Nekad se živjelo od rada i stoke. Kuće su se gradile godinama, ali se stvaralo. Danas svi traže brzu zaradu, a sela ostaju prazna. Nema više onog zajedništva koje je nekad krasilo ovaj kraj – kaže Ujkanović.

Priča iz Kovača nije samo priča jednog sela. Ona oslikava sudbinu brojnih ruralnih sredina u Sandžaku koje se suočavaju sa iseljavanjem, starenjem stanovništva i nedostatkom ulaganja u infrastrukturu. Za mještane Kovača asfalt nije samo građevinski projekat. On predstavlja nadu da bi se djeca i unuci jednog dana mogli vratiti na svoja ognjišta.

– Put nije samo put. To je povratak kući – poručuju mještani sela Kovači.