MILIJANA (21) IZ POŽEGE OTVORILA DUŠU: Volim mog Milojka iako je stariji 53 godine! PARE ME NE ZANIMAJU, pa on ima primanja samo 50.000 dinara!
Razlika u godinama od čak pet decenija nimalo ne smeta njihovoj ljubav i već su zakazali venčanje. Mnogi misle da sam sa njim iz interesa, ne marim šta se priča, kaže zaljubljena Milijana
Milojko Božić (74) iz Pilatovića i Milijana Bogdanović (21) iz Lučana ovih dana su najpoznatiji par u Požegi! Razlika u godinama od čak pet decenija nimalo ne smeta njihovoj ljubavi, o kojoj ponosno pričaju i krunisaće je brakom..

Druženje, pa ljubav
Sa mojih nepunih 18 godina ostvarili smo bliži kontakt, počeli smo da se družimo. Malo sam se ja zaljubila, pa onda i on
Milijana Bogdanović

Zaljubljeni par ovih dana obilazi prodavnice venčanica i dok šetaju Požegom prolaznici se za njima okreću i vrlo često ih komentarišu naglas, ali oni za loše reči ne haju.

Kada se Milijana rodila, Milojko je već bio penzioner. On je čitav život radio u Beogradu, ali se po odlasku u penziju vratio u rodno selo, gde mu se, sasvim neočekivano, desila velika ljubav sa prelepom Milijanom.

– Svadba je zakazana za 7. septembar i mi jedva čekamo kada će se naša ljubav ozvaničiti brakom. Prvo me je privukao njegov fizički izgled. Ne volim mlade momke, stariji mi se sviđaju oduvek. Za svoje godine on, realno, odlično izgleda. Ne zanima me ko šta misli i priča, Mikana (kako mu tepa) poznajem ceo život, komšije smo i ja sam dolazila kod njega da mu se nađem kada je bio bolestan, tada se naša ljubav rodila – priča Milijana za portal Rina i priseća se početaka njihovog poznanstva:

Informer DN
– Znam ga otkako sam bila mala. Sa mojih 17, nepunih 18 godina ostvarili smo bliži kontakt, počeli smo da se družimo. Malo sam se ja zaljubila, pa onda i on. Bilo smo oko godinu dana u vezi. Kada smo šetali zajedno, svi su zagledali, bilo je čudno. Odjeknula je priča kao atomska bomba. Posle smo prekinuli, ne znam zašto. Nisam htela ja da se javim, a ni on. Onda se dogodilo da je trebalo da ide na operaciju srca, ugradnju bajpasa. U tom trenutku nije bilo nikoga uz njega da mu pomogne. Ponudila sam se vrlo rado, bez ikakve obaveze, prijateljski, da pospremim kuću, napravim ručak. Ali nisam mogla da izdržim njegovu blizinu, rodila se velika ljubav.

Podrška, ali i osuda
Informer DN
Vest o njihovoj ljubavi osvanula je na društvenim mrežama i portalima i izaziva brojne komentare. Jedni veruju da je njihova ljubav prava, a drugih, kojih je mnogo više, osuđuju i vređaju ih zbog višedecenijske razlike u godinama. A oni, kako kažu, čitaju i smeju se.
– Čitamo sve na Fejsbuku i Instagramu. Mnogo poruka sam dobila, poput “zašto to”, i osuđuju me, ali je dosta i podrške. Nisam dobila nikakve preteće. Komentarišu i na mojim objavama na društvenim mrežama. Zaista mi ne smeta, da mi smeta, ja bih zaključala profil. Milojko je više u šoku, ja nisam. Samo nek komentarišu, ništa neće promeniti moje mišljenje – priča nasmejana Milijana, a i Milojko se rado ubacuje u razgovor i potvrđuje reči svoje drage.

Milojko je operisan u decembru, a nakon njegove operacije ništa ne može da ih rastavi. Svadbu su zakazali i planiraju budućnost. Uglas govore da žele decu – koliko, još se nisu dogovorili, sigurni su samo da će ih biti.

Milijani je jasno, kako kaže, da su mnogima trn u oko, da ljudi sumnjaju u njihovu ljubav i da misle da je ona sa njim iz nekog interesa. Međutim, zlokobni komentari je ne zanimaju.

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=985043168372262&set=a.587825714760678&type=3

– Mnogi misle da sam sa njim iz interesa, ali sve je najnormalnije. Nemamo problem ni da kažemo da su njegova ukupna primanja 50.000 dinara. Nas dvoje živimo u našoj drvenoj palati, tu ćemo prezimiti, a na proleće ćemo krenuti sa renoviranjem kuće koju je Mikan davno sagradio, ali koja je sasvim normalna, nema nikakvog luksuza i besa – tvrdi ona i dodaje da joj je najvažnije da je njena porodica prihvatila njen izbor, a za seoske priče ne mari baš mnogo.

Kako kaže buduća mlada, u planu je i da se uskoro zaposli.

– Planiram da se i ja zaposlim i doprinesem našem budžetu. Završila sam četvorogodišnju školu, tehničar sam za zaštitu životne sredine, ali ne tražim posao u struci. Ne stidim se rada, gledam neki butik ili kafić – kaže ova vesela devojka.

Zaljubljeni Milojko potvrđuje sve što priča njegova buduća supruga Milijana i dodaje da nije ni slutio da će ga u ovim godinama snaći ovakva ljubav.

Informer DN Kuća u kojoj žive Milijana i Milojko
– Ko bi to očekivao da ću se tako zaljubiti. Privukla me njena dobrota i lepota – jednostavan i jasan je Milojko.

preuzeto sa informera

Mramorno more sa svoja dva prirodna bisera, Bosfor i Dardaneli, bilo je tokom povijesti mjestom mnogih sukoba i ratova. Posljednji se odigrao u vihoru Prvoga svjetskog rata. Bio je to, po geopolitičkim ulozima i izazvanim posljedicama, jedan od najsudbonosnijih i najkrvavijih sukoba dviju vojski. Na uskom prostoru sudarile su se tadašnja najmoćnija vojna sila Engleska, udružena s drugim silama Antante, i jedna iscrpljena, si­romašna, urušavajuća zemlja, kakva je bila Osmanska carevina. U evrop­skim udžbenicima iz historije to je čuvena Bitka na Galipolju, o kojoj su napisane desetine knjiga, čak su snimljeni i igrani filmovi, ali koja je, opet, ostala nedovoljno istraženom i “objašnjenom”. Te godine, 1915., zapadni svijet je ustao ostvariti svoj višestoljetni, većma i frustrirajući san: trebalo je “anadolskog tigra” baciti na koljena te tako ostvariti “osvetu sakupljanu u njedrima Evropljana”. Upravo je te riječi izgovorio general Hamilton u trenucima samoljubive opsjenjenosti veličinom flote kojom je komandovao.

Cijenu svoga opstanka turski narod morao je platiti s 253.000 pogi­nulih. Ali, da nije bilo takvog otpora, današnji bi svijet, sigurno, mnogo drukčije izgledao. Među žrtvama bilo je dosta i Bošnjaka, kako onih po­rijeklom iz Bosne, Hercegovine i iz Sandžaka.

Osmanska carevina kao plijen

Osmansko carstvo je stojećima posjedovalo teritorije kao ni jedno drugo carstvo prije njega. U svojim je granicama okupilo pripadnike svih naroda i vjera. Međutim, početkom XX. stoljeća mnoge unutrašnje i spoljašnje borbe, bune, pokreti, ratovi, čiji su korijeni sezali u XIX. i, dalje, XVIII. stoljeće, doprinijeli su urušavanju zemlje i sve očitijem razjedanju njene odbrambene moći. Osmanska država trpila je, jedan za drugim, poraze – u bitki za Tripoli, Balkanskim ratovima i drugdje, pa je, osim posjeda u istočnoj Trakiji, izgubila sve teritorije u Evropi. S druge strane, nestalo je i bilo kakva poštovanja (i strahopoštovanja) što su ga i prijatelji i neprijatelji stoljećima imali prema njoj. Osmanska država je čekala svo­ju smrt, dok su ostale države snovale planove o potpunoj podjeli njene teritorije. Rusija je sanjala zauzeti moreuze (Bosfor i Dardanele) te se tako spustiti toplim morima. Engleska se spremala zauzeti Palestinu, radi osiguravanja Sueckog kanala i nesmetanog puta za Indiju. Francuska se nadala zauzeti Liban i Siriju. Nijemci su forsirali vlastitu politiku širenja prema Istoku, a Italijani, pak, željeli su zaposjesti Antaliju.

Osmanska državna administracija je početkom Prvoga svjetskog rata pokrenula inicijativu približavanja članicama Antante, međutim, rusko ignoriranje ju je okrenulo prema Njemačkoj, pa je 2. augusta 1914. godi­ne formalizovan potpis o savezništvu između Osmanske države i Njemač­ke carevine. Sedmicu kasnije, Osmanska carevina je, radi vlastite sigur­nosti, proglasila neutralnost (10. VIII 1914.); samo je dozvolila njemač­kim ratnim brodovima Goeben i Breslau, koji su bježali pred engleskom flotom, da prođu kroz moreuze i da ih zatvore za prolaz svim stranim brodovima. Ovaj događaj izazvao je proteste među članicama Antante. Nakon toga, osmanska država je objelodanila da je ova dva broda uzela namjesto brodova koje je naručila od Engleza a koje nije bila preuzela i pored toga što ih je unaprijed platila. Ovim su oni, od sada pod imenima Javuz i Midili, priključeni osmanlijskoj mornarici.

Kada je krstarica Javuz 27. septembra 1914. godine, pod komandom admirala Souchona, iznenada bombardovala Sivastapol i Novorosisk, dvije ruske luke u Crnom moru, Rusi su 1. oktobra 1914. prešli granicu na Kafkazu i, de facto, započeli rat. Tako je i Osmanska država direktno uvučena u vihor Prvoga svjetskog rata.

Operacije na moru

Moreuzi su zbog svoga geografskog položaja bili posebno interesantni Evropljanima. Na prvom je mjestu bila njihova velika strateška važnost. Ovim je putem trebala stići pomoć Rusiji. U isto vrijeme, mislilo se da Osmanska carevina, nakon što joj prestane dolaziti pomoć od Nijemaca, neće moći dugo izdržati, pa će biti primorana prihvatiti unaprijed pripre­mljeni “mir”. Osim toga, osvajanje dvaju moreuza, osvajanje Istanbula, bilo bi uzrokom i fizičkoj i duhovnoj propasti Osmanlija. Mnoge neu­tralne zemlje ne bi mogle ostati ravnodušne naspram ovog uspjeha i brzo bi objelodanile svoje priključenje savezu Antante. Uz to, taj uspjeh sasvim bi učvrstio vlast nad muslimanskim i drugim kolonijama u Aziji i Africi. Uz to, ne bi došlo do pojave neželjenih događaja koji bi mogli ugroziti kolonijalni sistem. Vođena ovim idejama, Engleska je 28. januara 1915. godine odlučila krenuti u rat protiv Osmanlija. Dobila je podršku od Francuske, koja joj se odmah priključila.

Rukovodeći se mišlju da “onaj ko vlada morima, vlada i svijetom”, Englezi su bili uvjereni da im je za osvajanje Dardanela i Bosfora dovolj­na samo pomorska flota. Kad je komandant sredozemne flote admiral Carden podržao Churchillove planove, odlučeno je da se ova operacija izvede ratnom mornaricom. Engleska pomorska flota, koja u svojoj hi­storiji nikad nije doživjela poraz, zahvaljujući naoružanju, tehnologiji i odličnoj reputaciji, potpuno je vjerovala u sebe i svoj uspjeh. Nepobjedi­va svjetska flota, uz pomoć francuske flote, formirala je najveću svjetsku pomorsku armadu. Nije se mogla zamisliti niti jedna snaga koja bi joj se mogla suprotstaviti. Pogotovo ne već iznemogla osmanska država, koja je bila pred raspadom.

Operacije na moru počele su 19. februara 1915. godine. Sve do 13. marta te godine englesko-saveznički brodovi tukli su topovima turska utvrđenja. Za to vrijeme, brodovi za pretraživanje mina neprestano su čistili more od minskih polja. Kad su se napadači, vjerujući da će gotovo na juriš proći kroz Dardanele, susreli s odlučnim otporom, bilo je jasno da ovaj posao i nije nimalo lahak kako su to engleski komandanti pretpo­stavljali. Ni nakon hiljada topovskih granata ispaljenih u mjesec dana ne bijaše ostvaren ozbiljniji pomak na bojnom polju.

U ovom su periodu, do 18. marta 1915., utvrđenja na ulaznom dijelu Moreuza na rumelijskoj strani, Seddulbahir i Ertugrul, te Kumkale i Orhanije, na anadolskoj strani, bijahu gotovo potpuno uništena. Ulazna ka­pija bila je otvorena, ali još se nije nazirao ulazak unutra. Kada je osvanu­lo jutro tog 18. marta, niko nije znao sa čime će se susresti na kraju dana. Dan prije, na mjesto admirala Cardena postavljen je admiral De Robeck, i od tada se počelo s primjenjivanjem plana. A primjereno tom planu, u jutarnjim satima 18. marta 1915. godine, saveznička flota, sastavljena od tri divizije, pojavila se na ulazu u Moreuz. Prvom divizijom, ujedno i naj­jačom divizija flote, komandovao je lično admiral De Robeck. Brodovi Queen Elizabeth, Agamemnon, Lord Nelson i Inflexible u 10,30 sati ušli su unutar Moreuza. Za cilj napada odabrana su utvrđenja na obalama. U tim trenucima počele su udarati po njima.

Nakon uspostavljanja ove linije napada, u Moreuz su ušle i francuske krstarice. S osmanlijskog utvrđenja Kumkale dolazila je jaka vatra, koja je remetila plan Saveznika. Nekoliko brodova bilo je oštećeno, dok je francuska krstarica Bouvet potonula za samo tri minute. Sa sobom je na dno ponijela oko 600 članova posade.

Događaji koji se odigraše ovog 18. marta bijahu uzrok zbunjenosti i strahu. Međutim, De Robeck i Churchill, bijahu uvjereni da se samo sa flotom može proći kroz Moreuz pa su nastavili krojiti nove planove.

Operacije na kopnu

Neuspjeh pomorske flote u bitki za Čanakkale usmjerio je nade prema kopnenim operacijama. Još 1. marta 1915. godine Grčka je, sa ciljem da zauzme poluostrvo Gelibolu I, ako bude bilo moguće, Istanbul, ponudila Englezima svoje tri divizije. Što se tiče Engleza i Francuza, ova ponuda bi i bila prihvaćena, međutim, ruski car je engleskom izaslaniku dao do zna­nja da ni po koju cijenu neće dozvoliti Grcima da uđu u Istanbul, i tako spriječio realizaciju ovog prijedloga. U Londonu je, pak, trajala rasprava da li da akciju provede sama Flota ili da to učini u sadjejstvu s kopnenim snagama. Na čelu onih što su branili mišljenje da je sudjelovanje kopne­nih snaga neminovno nalazio se Lord Fisher. Međutim, zadnju riječ imao je Lord Kitchener, tadašnji engleski ministar rata.

Da bi na licu mjesta ispitao situaciju, na ratište Čanakkale poslan je general William Birdwood. U izvještaju, koji je 5. marta poslao lordu Kitcheneru, iznio je svoje vjerovanje da flota sama ne može proći kroz Moreuz i da to može uraditi jedino uz jaku podršku s kopna. Ovaj izvje­štaj otklonio je Kitchenerove sumnje. Ubrzo je obznanio da će u Sredoze­mno more poslati 29. diviziju. Osim toga, dodao je još da će i Francuze uvjeriti da i oni pošalju jednu diviziju.

Ovim je formirana jedna vojska koja je zajedno sa Anzac divizijama u Egiptu, brojala sedamdeset hiljada ljudi. Na mjesto komandanta snaga postavljen je Kitchenerov stari prijatelj general Jan Hamilton.

Sve dok Flota ne bude izvela istinski napad, Hamiltonove jedinice neće ulaziti u borbu. Međutim, ako bombardovanje ne uspije, on će izve­sti invaziju na Gelibolu poluostrvo. U slučaju da ostvari uspjeh, na ko­pnu će ostaviti mali broj snaga i krenut će pravo na Istanbul. Postojala je nada da će se u Istanbulu susresti s nekom od ruskih jedinica. S druge, pak, strane, osmanlijska odbrana je, zbog pobjede ostvarene 18. marta, obnovila svoje samopouzdanje i tako cijelom svijetu pokazala da se ne može proći kroz Čanakkale moreuz, nakon čega je turska vojska počela je ubrzanije pripreme. Na čelu 5. armije, formacije koja je osnovana u Čanakkaleu, postavljen je maršal Liman Von Sanders, jedan od mnogo­brojnih visokih njemačkih oficira koji su se, shodno sporazumu između Njemačke i Osmanskog carstva, nalazili u redovima turske vojske. Po stijenama su razvlačene bodljikave prepreke, jedinice su razmještane na strateškim mjestima, praćeni su svaki pokreti savezničkih trupa.

1. BITKA ZA ARIBURNU. U jutro 25. aprila 1915. ratni brodovi, uz jaku topovsku vatru po turskim položajima, iskrcali su na kopno 1500 boraca 1. divizije Anzac korpusa. Uslijed morske struje, na koju prilikom planiranja nisu računali, umjesto u oblast Kabatepe, u 5 sati ujutru, iskr­cali su se na Ariburnu. Uprkos vatri koju otvori jedno tursko odjeljenje s ovih stijena, iskrcane trupe Anzaca napredovale su do određene tačke.

Iskrcavanje ovog prvog talasa okončano je do kasnih poslijepodbevnih sati istoga dana. Međutim, uslijed snažna otpora turskih snaga, Anzaci su pretrpjeli velike gubitke i bili su primorani povući se na samu obalu, na kojoj su preživljavali veoma kritične i neizvjesne trenutke. Ova akcija, koja je počela tog dana i trajala sve do mjeseca augusta 1915. godine, u oblasti Džonkbajir-Kodžačimen-Kabatepe proteći će u uzajamnim napa­dima i krvavim borbama prsa u prsa. U toku ove četvoromjesečne borbe obje strane imale su ogromne gubitke. U augustu je borba dostigla vrhu­nac. Baš kao na Seddulbahiru, vojska Anzaca nije ostvarila svoj cilj, s mje­sta na koje su se iskrcali napredovali su 3-4 kilometra i sve do povlačenja ostali su na tom mjestu.

2. BITKA ZA SEDDULBAHIR. Aprila 25., savezničke snage su, uz jaku podršku pomorske flote, na pet različitih mjesta počele se iskrcavati na poluostrvu Gelibolu. Prvi cilj engleskih i indijskih snaga bio je osva­janje Alčitepea i napredovanje prema platou Kilitbahir. Nakon uništenja tamošnjeg centralnog utvrđenja trebali su ostvariti dominaciju nad ula­znim dijelom Moreuza. Podatak da je po položajima 10. čete 26. puka, koja je branila zaliv Ertugrul, palo 4650 granata jasno pokazuje žestinu neprijateljskog bombardovanja. Uprkos tome, osmanlijske baterije nisu uništene, već su nastavile nanositi teške gubitke engleskim jedinicama, unoseći u njihovim redovima veliku zabunu.

Krvave borbe na liniji Kirte-Kerevizdere-Zigindere trajale su sve do kraja jula i protekle su u napadima turskih jedinica i kontranapadima Sa­veznika. Uglavnom su se napadi odvijali noću, kako bi se izbjegla razorna vatra topova s mora. Bitka za Zigindere, koja je trajala bez prestanka osam dana, izdvaja se kao najkrvavija bitka u ovoj oblasti.

S isticanjem mjeseca augustom bitka u ovoj oblasti poprima oblik rovovske borbe. Savezničke snage ostale su u prostoru od svega 3-4 kilo­metra. Nisu uspjeli osvojiti Alčitepe i Kirte i ovakvo je stanje trajalo, bez promjene, sve do povlačenja.

3. BITKA ZA KUMKALE. Istog tog 25. aprila 1915. godine, u 4 sata ujutro, francuska flota zauzela je borbeni poredak ispred Kumkale. Nakon jake topovske vatre koja je za svoj cilj imala Kumkalu i prostor između Kumkale i Orhanije, francuske jedinice iskrcale su se na kopnu.

Koliko god da je turska jedinica na Kumkali pružila junački otpor protiv bombardovanja i dvije francuske desantne jedinice, bila je pri­morana napustiti ovu tvrđavu i povući se u selo Kumkale, nakon čega se, pojačana samo jednom četom, ova jedinica upustila u kratkotrajnu uličnu borbu s Francuzima. Po cijenu velikih gubitaka i nedostatak mu­nicije, malobrojna osmanlijska formacija uspjela je zaustaviti cijelu nepri­jateljsku operaciju na Kumkale ratištu. Kada su turske jedinice krenule u protunapad, po sokacima kasabe Kumkale počela je borba prsa u prsa. I Francuzi su pojačali svoj otpor. U trenucima najjačeg napada Francuzi su podigli bijeli bajrak. Jedan visoki oficir francuske vojske tražio je da se preda jednom turskom oficiru istoga ranga. Međutim zbog nerazu­mijevanja jezika predaja je propala. Nakon toga Francuzi su se pribrali i ponovo je započeta mjestimična borba. Po cijenu da nanesu i svojim jedinicama gubitke, u trenutku kada su turske i francuske jedinice bile izmiješane jedne u drugu, Flota je otvorila jaku vatru po Kumkali. Nakon toga turske jedinice bile su primorane da se povuku na rezervne položaje. U daljim operacijama Francuzi nisu uspjeli napredovati dalje od stijenja zauzetog na početku operacije. U namjeri da ih zamijene engleskim jedi­nicama, naredbom glavnokomandujućeg Hamiltona, francuske jedinice su, u noći između 26. i 27. aprila 1915. godine, povučene sa Kumkale.

4. POBJEDA NA ANAFARTALARU. Kada ne ostvariše značajniji uspjeh na Seddulbahiru i Ariburnu, u bitkama koje su se vodile u perio­du od 25. do 30. augusta 1915., Saveznici odlučiše zaći za leđa turskim položajima, opkoliti ih i tako osvojiti Čanakkale moreuz. Zato general Hamilton naređuje jednom dijelu svojih trupa da se iskrcaju na obale zaliva Suvla i da u oblasti Anafartalar otvori treći front. Cilj je bio da se osvoje Džonkbajir i Kodžačimen tepe te da se s ovih mjesta spusti u Moreuz. Međutim, planove generala Hamiltona pokvariše malobrojne osmanlijske jedinice predvođene pukovnikom Wilmerom, koji je izuzet­nim manevrisanjem zaustavio početni nalet Saveznika. Ne uspjevši izne­naditi turske jedinice, Saveznici se ukopavaju i tako započinje rovovska borba slična kao i na ostalim ratištima.

Inače, ova pobjeda na Anafartalaru predstavlja ključni moment u sla­manju savezničkog poleta. Nakon toga su i neprijateljski oficiri, prije sve­ga vojnici, bili uvjereni u svoj neuspjeh i samo se čekao dan povlačenja.

5. LJUDSKA STRANA RATA. Kad su u pitanju kopnene operacije u ovom ratu, potrebno je naglasiti jednu veoma bitnu činjenicu. U toku svih ovih napada, Turci su se čvrsto i korektno borili i ispoljili vojničku ljudskost i karakter. Ovo stanje je je isto bilo da je riječ o Seddulbahiru, Kumkali ili Anafartalaru. Za primjer se može uzeti to da Turci nisu otva­rali vatru na šatore Crvenog krsta, na brodske bolnice, na brodove koji su prevozili ranjenike i sl. Međutim, na suprotnoj strani zabilježen je događaj da je jedan saveznički oficir naredio da se zapali baraka u kojoj su se nalazili turski zarobljenici.

Iako su osmanlijski položaji u većini slučajeva bili na brdu a saveznički u dolinama, i pored povoljnih vremenskih prilika, Turci nisu koristili otrovne gasove, nisu trovali izvore vode. Odnos prema zarobljenicima i ranjenicima zbunjivao je Anzake. Vrijedno je spomenuti slučaj kad je jedan turski vojnik natovario na leđa ranjenog engleskog vojnika i, probi­jajući se kroz dim i jaku vatru, ponio ga do engleskih položaja. Ovaj do­gađaj posmatrao je lično glavnokomandujući savezničkih snaga general Jan Hamilton. Kasnije je o ovome pisao i jedan visoki engleski zvaničnik. Naravno, svi ovi primjeri zbunjivali su neprijateljske vojnike, jer im je u sabirnoj bazi u Egiptu i u svojim matičnim zemljama objašanjavano su­protno. Govorili su im da su Osmanlije primitivni, divlji i nemilosrdni. Tek na licu mjesta mnogi su se mogli uvjeriti da njihov neprijatelj nije baš onakav kakvim su ga predstavljali.

Povlačenje

Nakon turske pobjede na Anafartalaru, savezničke nade o prolasku kroz Moreuz i zauzimanju Istanbula počele su se naglo topiti. Uprkos Hamiltonovu insistiranju, na ratište više nije poslan ni jedan vojnik. Čak su dvije divizije povučene sa Čanakkalea i upućene na zapadno ratište. Planovi o povlačenju počeli su se krojiti već krajem augusta 1915. Lord Kitchenner, ministar rata, posljednji put je posjetio ovu oblast i, shva­tivši da više nije ostalo mogućnosti da se probije front na Čanakkaleu, a posebno uvidjevši da je osvajanje Istanbula ostalo samo kao pusta želja, u januaru 1916. godine podnio je komitetu odluku da se trupe sa Čanakkalea povuku na solunski front. Saveznički vojnici su, u periodu od 8. decembra 1915. godine do 9. januara 1916. godine, napustili oblast Čanakkale moreuza.

Operacija povlačenja bila je dobro isplanirana. Vojnici su preduzeli sve potrebne mjere, iza sebe su ostavili različita eksplodirajuća sredstva čak su i noge obavili krpama kako bi bili nečujni. Da ne bi odali dojam o povlačenju otvarali su vatru s prvih linija sve do posljednjeg dana.

A zar Turci nisu znali za povlačenje?

Ovo pitanje bilo je najčešće postavljano pitanje na osmanlijskoj strani. U zvaničnim osmanskim izvorima bilježi se da turska strana ni u kojemm slučaju nije znala za povlačenje. Međutim, postoje dokazi koji govore su­protno. No, iako su turski vojnici znali za savezničko povlačenje, oni ipak nisu ustali u sveopći napad. Iako je bilo moguće da u tim trenucima ne­prijatelju nanesu veliku štetu, odabrali su nenapadanje, jer više nije bilo niti jednog turskog vojnika koji se mogao žrtvovati. Osmanlijska država koja je ratovala na četiri strane imala je potrebu za svakim pojedincem koji je mogao nositi pušku.

Nakon pobjede na Čanakkaleu

Akcije koje su provođene na moru na Čanakkale ratištu, bez sumnje, ne spadaju u jedan običan pohod ili kakvu jednostavnu bitku. Moreuzi, zajedno sa svojim položajem i historijskom važnošću, u svojstvu crno­morske kapije (Istanbul) i u svojstvu kapije na Egejskom moru (Čanakkale), iz aspekta važnosti koju su posjedovali u prošlosti i koju i danas posjeduju, uvijek su se spominjali zajedno, a također i danas predstavljaju neraskidivu cjelinu. Oba moreuza, ne predstavljaju samo vodene prola­ze ili mostove koji Sredozemno more spajaju sa Crnim morem ili, pak, Evropu s Azijom, već su mjesto koje sa moreuzima Gibraltarom i Sueckim kanalom povezuju dva velika svjetska mora i dva svjetska kontinenta, i koji, u jednom širem geopolitičkom smislu, i danas čuvaju svoj uticaj na svjetsku politiku i ekonomiju. Zbog toga su ovi turski moreuzi bili ključna tačka u određivanju pravca međunarodnih odnosa.

U periodu prije Prvoga svjetskog rata politika velikih država, kao što je Njemačka i njene aspiracije prema istoku (“Drang Nach Osten”), zatim nastojanja Rusije da se spusti na “topla mora”, te englesko oslanjanje na teoriju “onaj ko vlada morima vlada i cijelim svijetom”, a posebno njena politika sprječavanja Rusije da se spusti na Sredozemno more, svoj zaplet doživjela je u turskim moreuzima. U pitanju neprikosnovene važnosti Moreuza Napoleon je rekao: “Istanbul je jedan ključ. Onaj ko zavlada Istanbulom zavladat će svijetom. Ako Rusija zauzme ^anakkale moreuz, pokucat će na kapije Tulona, Napolija i Korfua.” Ovim riječima Napoleon je otvoreno iznio francusku osjetljivost prema ovom dijelu svijeta. Sa druge strane, rusko gledište nalazi se u jednom izvještaju komandanta generalštaba Kropatkija, u kojem kaže da je najvažniji zadatak Rusije u XX vijeku zauzimanje istanbulskog moreuza.

Želje velikih država za ostvarivanjem dominacije nad Moreuzima bile su uzrok tajnog sukoba koji je započinjao među njima. Najzad, u jednom izvještaju ruskog ministra spoljnjih poslova Sazanova, a koji je također potrvđen od strane Cara, kaže se: “Prelaženje Moreuza u ruke jedne jake države bio bi uzrok prelaženju ekonomskog života cijele južne Rusije pod njen uticaj.” Da bi se to spriječilo predlaže se osvajanje Istanbula. S druge strane, 1911. godine, Engleska i Francuska, saznavši za diplomatsku notu koju je Rusija poslala osmanlijskoj vladi u vezi svojih planova za ovaj dio svijeta, odbile su želje Rusa. Naposljetku, ove ruske želje i pritisci koji su ponavljani u različitim vremenskim periodima, bile su od velikog utica- ja za svrstavanje Osmanske države u red Centralnih sila u toku Prvoga svjetskog rata.

Upravo su ovi tajni sukobi oko Moreuza natjerali Engleze i Francuze da uzmu Istanbul i da prije Rusa zauzmu crnomorski moreuz. Ovo je bio jedan od centralnih razloga za otvaranje ^anakkale ratišta. Pitanje dosta­ve pomoći Rusima u oružju i drugim sredstvima predstavlja samo jedan prividan razlog za pokretanje rata.

Od velikih država koje su imale aspiracije prema ovom dijelu svije­ta Engleska zauzima čelnu poziciju. Naposljetku, engleski ministar flote

Churchill uložio je veliki napor u otvaranju ovog ratišta i bio je veoma uticajan u donošenju odluka. Zaista je on glavni neimar ovog fronta, koji ujedno nije ozbiljno shvatao snagu Turaka i koji je ovaj događaj ocjenji­vao kao jednu “ograničenu akciju kažnjavanja”. Sa pojavom oklopnjača, opremljenih sa najmodernijim oružjem, on je mislio da će Turci odustati od otpora.

1. VOJNI REZULTATI. Pobjedom ostvarenom 18. marta 1915. go­dine propali su, prije svega, planovi englesko-francuske flote za osvaja­njem Istanbula. I to za samo mjesec dana. Tako je nestao strah od gublje­nja ovog grada koji se počeo nazirati u vladinim krugovima i u narodu. Urzo su bila započeta saveznička iskrcavanja na poluostrvu Gelibolu; i tada turski vojnici, koji su mjesecima bili zasipani topovskim granata­ma s najmodernijih oklopnjača, nisu posustali u dugotrajnoj rovovskoj borbi pa su, na kraju, primorali napadače da napuste poluostrvo. Ovim pobjedama osmanlijska vojska je uspjela sačuvati ugled vidno poljuljan u Balkanskim ratovima.

Zatim, pobjeda na Čanakkaleu spriječila je ostvarenje planova save­zničkih zemalja shodno kojima su trebali napasti Njemačku iz pravca jugoistoka i tako postala uzrok produženju rata za još najmanje dvije godine. Pored toga što je Čanakkale moreuz zatvoren za prolaz Rusije i što je samim tim ona ostala bez pomoći saveznika u oružju i ostalim potrepštinama, preko pola miliona engleskih i francuskih vojnika Turska je povukla na sebe i tako olakšala akcije Nijemce na istočnom frontu. Jer, kad se front na Čanakkaleu analizira zajedno s morskim i kopnenim ak­cijama vidi se da su Englezi i Francuzi u toku jedne godine bili primorani na Gelibolu poluostrvu stacionirati više od 500.000 vojnika.

Istina, i gubitak od preko 210.000 vojnika koji su imali Turci pred­stavlja gubitak koji se iz aspekta štete ne može upoređivati sa ostalim ratištima. Praznina koju je ova činjenica proizvela sa stanovništa snage u ljudstvu, ne samo u toku Prvoga svjetskog rata, osjećala se i u borbi Turaka za očuvanje samostalnosti.

2. POLITIČKI REZULTATI. Pobjede u bitki na Čanakkaleu pokazala je da turska nacija nije izgubila snagu koliko god da je carstvo bilo pred svojim raspadom. Pobjedom je spriječeno približavanje zapadnjaka njihovim tadašnjim istočnim saveznicima – Rusiji, što je pripomoglo da ogromna carska Rusija poklekne iznutra pod snažnim udarom boljševičke ideologije.

A da je kojim slučajem osmanlijska odbrana Istanbula ustuknula i da je Moreuz probijen, rat bi bio završen za vrlo kratko vrijeme, pa se, vjerovatno, ni sama Oktobarska revolucija ne bi dogodila. Jer, čak i da je boljševička revolucija planula, bila bi, uz pomoć Engleza i Francuza, brzo ugušena. Time bi Rusi, zajedno sa svojim saveznicima, podijelili pobjedu, zauzeli obećani im Istanbul i Moreuze, te tako ostvarili san o “silasku na otvorena mora”.

Poraz savezničke flote u Moreuzu poljuljao je politički i vojni pre­stiž Engleske i Francuske. Zatamnio imidž Engleske o vojnoj neprikosnovenosti na moru. To je otvorilo put buđenju svijesti o nezavisnosti u mnogim zemljama koje su bile evropske kolonije, što je otvaralo put po­stepenoj promjeni političke karte svijeta. U kolonijama su počeli puhati vjetrovi slobode. Imperijalizam je doživio svoj prvi poraz.

Jedna posebno interesantna strana ove bitke jest i ta da je prijateljstvo nastalo između vojnika dviju zaraćenih strana vremenom počelo rasti. Naprimjer, pripadnici Anzac korpusa, prateći izbliza turske vojnike što su se neštedimice borili na Čanakkaleu, bili u prilici uvjeriti se da njihovi neprijatelji nisu barbari, kako im je govoreno. To je pozitivno uticalo na kasnije dobre političke odnose između Australije i Novog Zelanda s novoformirajućom turskom državom.

Pored vojnog, političkog i ekonomskog uticaja, odbrana Istanbula ima i svoju društvenu pozadinu. Turski narod, koji je u morskim i kopne­nim bitkama na Čanakkaleu izgubio 210.000 ljudi, izgubio je na hiljade obrazovanih kadrova. Prema nezvaničnim procjenama, stradalo je više od 100.000 učitelja, studenata medicine, uopće pismenih ljudi. Tako da se ovaj gubitak, koji predstavlja mozak jedne nacije, kako u toku rata tako i nakon njega, osjetio u velikoj mjeri.[1]

3. BOŠNJAČKA ŽRTVA NA ČANAKKALEU. Osmanlijska država, koja je vodila borbe na Srednjem istoku, Balkanu, Kavkazu, te na još mnogim ratištima, i pored natčovječanske borbe i miliona poginulih i stradalih zauzimala je mjesto u redovima gubitnika. Međutim, uprkos svemu, vezanost balkanskih muslimana za Osmanlije trajala je i tokom Prvog svjetskog rata.

Osmansko carstvo je nakon poraza u Balkanskim ratovima napustilo Sandžak. Uslijedio je Prvi svjetski rat. I pored toga što su veze sandžačkih Bošnjaka s Osmanlijama bile naglo pokidane, na hiljade Sandžaklija, tzv. “đurumlija”, dobrovoljno je pristupilo redovima osmanlijske vojske te na Galiciji ratovalo protiv Rusa. Oni preživjeli prešli su u Anadoliju, priklju­čili se Oslobodilačkom ratu i nastanili se u raznim dijelovima zemlje. Tek mali dio njih uspio je vratiti se u Sandžak.[2] Broj bosanskih i sandžačkih dobrovoljaca koji su došli na ratište Čanakkale, a koji su i nakon toga ostali da se bore, iznosi oko 15.700 ljudi.[3] Svi oni bili su mlađi od dvadeset četiri godine.

Bošnjaci se bili odazvali odbrani Hilafeta, u vrijeme kada su mnoge zemlje i narodi što su se nalazili u sastavu osmanske države okrenuli leđa Carevini. Na čelu onih koji su organizovali ovu vojsku dobrovoljaca nala­zili su se Riza-beg Muratbegović iz Novog Pazara i Ahmet-aga Hamzagić iz Tutina.[4] Borba za Istanbul doživljavana je kao borba za islam. Osim u ljudstvu, Bošnjaci su također pomogli i imetkom. Sakupljeni novac i nakit poslali su Fevzi Čakmak-paši, koji je izvjesno vrijeme obavljao funkciju mutasarrifa u sandžačkom gradu Taslidži (današnja Pljevlja).

Danas se o bošnjačkoj žrtvi na Čanakkaleu, nažalost, jedva da ikoliko zna. Zato, ovaj dio historije, svakako predstavlja jednu neistraženu tačku cjelokupne bošnjačke historije pa, kao takav, zaslužuje djetaljniju historiografsku analizu i prilaz iz više naučnih i polithistorijskih aspekata.

Iz knjige: Mehmed Niyazi Özdemir “ČANAKKALE” Prijevod s turskoga: Avdija Salković Izdavač: El-Kelimeh, Novi Pazar www.kelimeh.com, 2008. Recenzenti: Hadžem Hajdarević Enes Karić

U Dugoj Poljani odavno postoji čvrsto uvjerenje da je znameniti srpski vojskovođa Stepa Stepanović po porijeklu Bošnjak, i da je rođen u Dugoj Poljani, odnosno u zaseoku Goluban. I danas više dugopoljaca koji i sada žive u ovom mjestu tvrde da su u bliskim rodbinskim vezama sa vojvodom Stepom, a također i mnogi iseljenici iz ovog mjesta koji sada žive u Novom Pazaru, Sjenici, Skoplju, u Republici Turskoj itd.
Otac Stepin se oženio sa djevojkom srpske nacionalnosti iz sela Borovca kod Ivanjice. U tom braku rodio se i mali Sefo, koji će kasnije široj javnosti biti poznatiji pod imenom Stepa. Prema podacima koje sam pronašao majka Stepina (Sefova) se zvala Radojka, a djevojačko prezime joj je Nikolić, vrlo zastupljeno prezime u ivanjičkom kraju.
Postoje dvije verzije o daljnoj sudbini ovog dječaka. Po jednoj verziji koja mi zvuči vjerodostojnije njegova majka je izašla iz ovog braka i povela sa sobom malog Sefa. Kasnije se preudala u Srbiji za vojno lice koji je primio malog Sefa i nastavio staranje o njemu i upisao ga u vojnu školu u kojoj je Stepa (Sefo) briljirao, da bi kasnije napravio sjajnu vojnu karijeru.
Prema drugoj verziji Sefo je prešao u Srbiju kao odrasla osoba. Prethodno je završio osmansku vojnu akademiju. Na putu ka rodnom kraju prenoćio je u jednom hanu gdje je došlo do sukoba sa ljudima koji su mu ugrozili život i on je počinio ubistvo. Nakon toga je stigao u Novi Pazar, prenoćio u Amiragin han. Sefo uplašen od potjernice rano izjutra je krenuo iz Novog Pazara i preko Javora se prebacio u Srbiju. Jedno vrijeme je bio u Kragujevačkoj Rači, a potom promjenio mjesto boravka. Kasnije je promijenio identitet, možda i vjeru mada se po pričanju njegovih rođaka hranio vegeterijanski.
Kako bilo da bilo, uoči balkanskih ratova stiže tajna pošiljka iz Srbije njegovoj rodbini u Golubanu. Naime stigao je određen broj pušaka uz poruku da će uskoro početi rat i da imaju kod sebe nešto oružja kako bi se odbranili u slučaju da im život bude ugrožen.
U vrijeme Kraljevine Jugoslavije njegovi rođaci su zapali u nevolju i njihov slučaj je stigao do Apelacionog suda u Beogradu. Preplašeni od rigorozne sudske presude ušli su u Sudnicu. Sudija ih je upitao da li su iz Duge Poljane i da li su čuli za Stepu Stepanovića. Oni su potvrdno odgovorili. Na insistiranje da kažu šta znaju o Stepi, oni su preplašeno rekli da se boje da pričaju o tome. Na kraju su ispričali da su oni Stepina najbliža rodbina, ali da ne smeju o tome puno da pričaju.
Na njihovo iznaneđenje sudija je rekao da je on sin Stepe Stepanovića, nakon čega su uslijedile suze radosnice i grljenje. Naravno i presuda je bila krajnje povoljna po njegove rođake. I danas rođake Stepine iz Duge Poljane i šire pored njihovog prezimena zovu Borovići, po ivanjičkom mjestu Borovac.
Rahmetli Muharem Demirović, koji je živio u Skoplju kao i njegovi rođaci u Sandžaku su bili ubjeđeni da su najbliža Stepina rodbina.
Ovu priča treba uzeti jako ozbiljno, samo treba utvrditi koja je od dvije pomenute verzije predanja tačnija.

Esad Rahić