Ponedjeljak, 26 Januara, 2026
Subscribe
Pošalji vijest

BRUKA! U Kragujevcu ulicu nazvali po četničkom vođi Draži Mihailoviću

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Pokret obnove kraljevine Srbije (POKS) saopćio je danas da je na njihovu inicijativu jedna od kragujevačkih ulica dobila naziv “Ðeneral Draža Mihailović”.

Kragujevačka Skupština je prihvatila inicijativu POKS, a inicijatori poručuju da je time izvršena rehabilitaciju jedne od najznačajnijih historijskih ličnosti Srbije, što je u svakom slučaju sramotno kada se zna uloga četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, prenosi Tanjug.

Oni napominju da je Kragujevac postao prvi veći srpski grad koji je dodijelio naziv jednoj ulici po Mihailoviću i očekuju da to učine i drugi gradovi, piše Klix.

Smatraju da ovo nije samo rehabilitacija vođe Trećeg srpskog ustanka već i Jugoslovenske vojske u otadžbini.

Sulejman Ugljanin u Sarajevu: Sandžak kao zasebni entitet

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Definisanje Sandžaka kao zasebnog teritorijalnog političkog entiteta sa zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću predstavlja minimum za biološki opstanak i političku egzistenciju bošnjačkog naroda u Sandžaku, izjavio je danas u Sarajevu Sulejman Ugljanin, predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Sandžaka.

Ugljanin je to poručio na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelekrualaca Krug 99, gdje je kao uvodničar govorio o temi “Autonomija Sandžaka – šta je to i zašto?”.

“Polazeći od modela Badinterove komisije za trajno rješenje jugoslovenske krize, priznavanjem avnojskih granica za međunarodne granice novonastalih država na prostoru bivše Jugoslavije i uspostavljanjem specijalnog statusa za dijelove naroda koji ostanu izvan matične države, SDA Sandžaka sačinila je prijedlog za rješavanje statusa Sandžaka u okviru reforme političkog sistema Republike Srbije”, rekao je Ugljanin.

Taj prijedlog SDA Sandžaka dostavila je predsjedniku Republike Srbije, Skupštini i Vladi te zemlje, predsjedniku Skupštine Crne Gore i drugim faktorima koji se bave tim pitanjem kao i međunarodnim predstavnicima EU, SAD-u, UN-u.

“Osjećanje građanja Sandžaka, posebno Bošnjaka koji BiH doživljavaju kao svoju nacionalnu državu, ima utemeljenje u istorijskim, pravnim i političkim činjenicama. Iz tih razloga danas ovu platformu želim da prestavim široj bosanskohercegovačkoj javnosti. Definisanje Sandžaka kao zasebnog teritorijalnog i političkog entiteta sa zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću predstavlja minimum za biološki opstanak i političku egzistenciju bošnjačkog naroda u Sandžaku”, kazao je Ugljanin.

Istakao je da specijalni status Sandžaka kao “teritorijalno-političke zajednice ravnopravnih građana i naroda, u kome su Albanci, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi konstitutivni narodi, predstavlja ključ za rješavanje svih političkih i teritorijalnih sporova između susjednih država i naroda na Balkanu i treba biti nukleus regionalne stabilnosti i saradnje”.

“Slijedeći tu politiku mira i razumijevanja za trajno rješenje jugoslovenske krize, građani Sandžaka su životno zainteresovani za suverenu BiH, koja bi u drugom stepenu putem bilateralnih odnosa definisala status Bošnjaka i svih drugih naroda koji žive u Sandžaku. U tom smislu, Sandžak kao takva zajednica ravnopravnih građana i naroda bio bi, da tako kažem, model za rješavanje svih teritorijalnih i političkih sporova između država i naroda na Balkanu”, poručio je Ugljanin.

Izvor: Anadolija

    

Novi Pazar: Psi lutalice iskasapili ovce! Napali i vlasnika!

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Halko Papić, poljoprivrednik čije je domaćinstvo na periferiji Novog Pazara zatekao je prije par dana stravičan prizor u svom dvorištu i toru – njegovo stado iskasapio je čopor pasa lutalica.

Sedam ovaca je usmrćeno, još šest povrijeđeno i one će zbog težine povreda morati da budu uspavane.

– Žao mi stada. Psi su provalili, upali u dobro zaštićen tor, unutra su napravili masakr. Ujedali su ovce, davili, kidali meso sa njih. Napali su i mene, srećom, imao sam neku toljagu u rukama pa sam se odbranio. Da nisam imao batinu u rukama – bruka. Najmanje desetak pasa bilo je u čoporu – ispričao je Papić.

Po nalogu veterinarske inspekcije Papić će morati da zakopa ovce po propisima, a ova inspekcija konstatovala je i da je tor bio adekvatno obezbijeđen.

Izvor: Sandžak danas/Kurir

Esad Rahić: KRIVI – ŠTO SMO ŽIVI

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Uzalud što mi hoćemo s njima kad oni neće s nama. Kao da nas kroz ponavljanje istih zlodjela zlehudo i začuđeno pitaju: Koliko još puta treba da vas ubijamo, proganjamo, palimo i rušimo da konačno shvatite naše trajne namjere; idite iz svoje zemlje, svojih gradova i sela, iz svojih kuća i imanja dok još imate vremena?! Jer, ono što smo započeli naši pradjedovi i mi, kad-tad završit će naši potomci

 

 

Piše: Esad RAHIĆ

Allahu Uzvišeni, koliko volim svoj narod. Volim ga najviše na svijetu. Volim ga i kad griješi i kad je u pravu. Volim ga i kad psuje i kad miluje. I kad prima i kad uzvraća udarce. Volim ga i kad luta i kad je na pravom putu. I kad je mudar i kad ga kao malo dijete žednog prevode preko vode. I kada nasjeda na prozirne laži i obećanja i kada je veleuman i razborit poput Sokrata.

Mom je narodu lahko pogriješiti. Moj je narod lahko zbuniti. Moj je narod lahko prevariti i obmanuti. Lahko ga je zavesti i odvesti na pogrešan put. Lahko ga je duševno povrijediti i nanijeti mu fizičku ranu.

On dva stoljeća šuti i trpi. Dva stoljeća ga zlostavljaju, ubijaju i proganjaju. Dva stoljeća mu pomjeraju međe na imanju i tarabe na avliji. I poslije još govore da je na tuđem, iako su oni nepozvani i na silu došli na njegov vatan. Nezvani ušli u njegovu avliju, u njegovu kuću i još mu tražili da bude do neba zahvalan što mu je nisu zapalili i ukućane pobili.

Dvjesta godina otimaju naše i pretvaraju u njihovo. Dvjesta godina života pod tuđom čizmom i tuđim pravilima i zakonima. Dvjesta godina nam nameću njihove želje, prohtjeve i zahtjeve i ne pitajući da li nam to odgovara i da li i mi to želimo. Svako negodovanje i odbijanje proglašava se kao nelojalnost, a svaka naša želja i težnja kao antidržavno djelovanje.

Dvjesta godina im popuštamo i sklanjamo im se s puta. Gledamo da prođe s manje štete, a nama je iz decenije u deceniju sve gore.

Što im više popuštamo, oni još više traže. Što im više ustupamo, njihova pohlepa više raste i postaje neutoljiva. Što im više halalimo, oni još više ubijaju, proganjaju, otimaju. Što im više ljubimo ruke i skute, oni nas jače i bezobzirnije gaze i gnječe.

Kod njih ne važi: samo lijepo s ljudima. Kod njih izreka Lijepa riječ željezna vrata otvara nije predznak životne mudrosti, ljudskosti i tolerancije, već tuđe slabosti i inferiornosti.

Uzalud smo se sklanjali i bježali u ćoše od ćošeta. I ondje im smetamo. Smetamo što i dalje postojimo. Smetamo što još trajemo. Krivi smo što smo još uvijek živi. Smetamo što smo svoj na svome. Što im ne damo i ovo posljednje što nam je ostalo.

Ne mogu da podnesu i shvate da nas dva stoljeća ubijaju i da smo još živi. Da smo toliko bezobrazni i istrajni u svom postojanju i opstajanju.

Smetaju im čak i naši merhumi. Smetaju im naša mezarja i naši nišani. Koliko se podozrenja nagomilalo prema nama, govori i omiljena srpska izreka: “Prolaziš pored mene kao pored turskog groblja.” Što znači, okrećeš glavu od nečega ili nekoga koga ne želiš niti očima da vidiš.

Nažalost, najveća muslimanska mezarja u Srbiji odavno su uništena i dobila su ponižavajuću svrhu. Veliko muslimansko groblje u Vranju pretvoreno je u gradski park. Studentski (Univerzitetski) park u Beogradu i bliža okolina upravo su mjestu gdje je od 16. do druge polovine 19. stoljeća bilo najveće beogradsko muslimansko groblje koje je pripadalo Kizlar-aginoj džamiji, srušenoj 1875. godine. Oko groblja bile su i druge džamije – Bajram-begova i Hadži Mustafe Ćebedžije džamija i svojevrstan Beverly Hills muslimanskog plemstva (erlija) s veleljepnim kućama i dubokim baščama. Od toga se danas sačuvalo samo Šejh-Mustafino turbe (nalazilo se na samom obodu mezarja u dvorištu velike Šejh-Muhamedove tekije) na početku Višnjićeve ulice, koja se nekada zvala Derviška, jer se u njoj nekada nalazilo više derviških tekija i velika medresa. Kako saznajemo iz čuvenog Putopisa Evlije Čelebije, u vrijeme kada je on boravio u Beogradu 1660. godine, u tom gradu bilo je čak sedamnaest tekija. Sve su ih odreda srpske vlasti porušile. Mezarje je prokopano i uništeno 1867. godine. Pretvoreno je u Veliku pijacu uklonjenu tridesetih godina 20. stoljeća, a kasnije pretvorenu u park površine 1 hektara, 45 ari i 90 kvadratnih metara.

U bošnjačkom Užicu, koje je imalo 34 džamije i mesdžida, te ogromnu većinu bošnjačkog stanovništva, veliko muslimansko groblje na Zabučju odavno je prekriveno stambenim objektima, dok je na prostoru najveće Šejhove (Alajbegove) džamije i mezarja oko nje izgrađena kafana s dvorištem, a na mjestu porušene velike kragujevačke džamije i muslimanskog groblja danas je kafana “Balkan”… I još bezbroj sličnih primjera.

Srpski oslobodioci porušili su u posljednja dva stoljeća na hiljade džamija, mesdžida, tekija, medresa… Na mjestima nekih, pokušavajući da prikriju ili ublaže svoje vandalske postupke, izlazi se javno s bajkovitim argumentima da je tobože džamija koju su porušili izgrađena na temeljima bivše crkve i da je njihov postupak historijski gledano “opravdan”.

Oduvijek sam se pitao zašto sve što je muslimansko u oblastima koje su zauzeli do korijena zatiru i razaraju. Je li u pitanju samo etnička i vjerska mržnja, koja je itekako bila pokretač ovakvih barbarskih aktivnosti i zlodjela? Shvatio sam da nije isključivo to u pitanju.

Sveobuhvatnim i temeljitim uništavanjem svega što je pripadalo muslimanskom stanovništvu željeli su od budućih generacija zauvijek sakriti jasne i vidljive tragove, da selo, grad ili oblast koju su vojnom silom preuzeli nije pripadala njima već da su je od drugog naroda i druge konfesije grubom vojnom silom i osvajanjem preoteli.

Bošnjake s istočne obale Drine protjerali su u 19. stoljeću u sjeveroistočnu Bosnu i oteli im imanja, a potom su krajem 20. stoljeća prešli i na drugu obalu Drine, da bi ondje i njihovim potomcima preoteli vatan i fizički ih istrijebili. Po drugi put ubijali su i ostavljali bez kućnog ognjišta Bošnjake porijeklom iz Krupnja i Sokolske Nahije, Loznice, Užica, Šapca i Beograda.

Kada se pišu monografije gradova u Srbiji, tzv. petostoljetni turski period vladavine beskrupulozno se preskače ili minimizira, zato što su u tim gradovima 500 godina uvjerljivu većinu činili muslimani i zato što su ti gradovi imali potpuno orijentalnu urbanu fizionomiju. Pet stoljeća historije svakog grada u Srbiji ustvari je petsto godina muslimanske historije tog grada i zbog toga se taj dio njegove prošlosti izbjegava. Kršćani su ogromnom većinom živjeli na selu, a vrlo malim, skoro zanemarljivim dijelom u gradovima.

Ne treba zaboraviti da u srednjovjekovnoj Srbiji nisu postojali gradovi kao urbana naselja. Ono što se u srpskim historijskim izvorima naziva gradom nisu gradska naselja, već vojna utvrđenja, bez urbanih i privrednih odlika grada. Ni srednjovjekovni trgovi nemaju karakter gradskog naselja. Sve gradove u Srbiji i šire, s gradskim četvrtima (mahalama) i privrednim jezgrom (čaršijom) osnovale su Osmanlije – što manja gradska naselja (kasabe), što gradska naselja najvišeg ranga (šehere) – a dobar dio njih i danas nose osmanska imena.

Čak su od Osmanlija prvi put naučili kako se gradi kuća od tvrdog materijala. Sve kuće, pa čak i tzv. dvorci Nemanjića i srpske vlastele bile su kuće-brvnare, napravljene od drvenih oblica, što je ujedno i odgovor na pitanje: zbog čega nijedna kuća pa ni kraljevski ili vlastelinski dvori nisu očuvani i pronađeni ni u obliku najmanjeg arheološkog traga do danas. Posebno je pitanje kako li se ranije održavala lična higijena bez znanja o hamamima i hamamdžicima.

Osvajanje su uvijek nazivali oslobađanjem. Čak su i Srebrenicu navodno oslobodili pretvarajući cijeli grad u ogromnu bošnjačku grobnicu.

Kao vrhunac svega i kruna zlodjela došlo je terminološko nasilje. Svi gradovi koje su zaposjeli na silu su preko noći gubili odrednicu bosanski: Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica…

Uzalud što mi hoćemo s njima kad oni neće s nama. Kao da nas kroz ponavljanje istih zlodjela zlehudo i začuđeno pitaju: Još koliko puta treba da vas ubijamo, proganjamo, palimo i rušimo da konačno shvatite naše trajne namjere; idite iz svoje zemlje, svojih gradova i sela, iz svojih kuća i imanja dok još imate vremena?! Jer, ono što smo započeli naši pradjedovi i mi, kad-tad završit će naši potomci.

Jedan moj Sandžaklija koji je period od 1992. do 1995. godine proveo s porodicom u Sarajevu, vidjevši me slučajno u Novom Pazaru, uz kahvu mi vlažnih očiju reče: “Mom djedu su 1912. godine ‘oslobodioci’ zapalili kuću, mom ocu su četnici 1943. godine isto zapalili kuću, ja iz Sandžaka odselih u Sarajevo misleći da mi je ondje porodica sigurnija, ali i meni četnici zapališe kuću. Idem u Tursku, ne mogu više da gledam kako potomci istih palikuća pale i mom sinu ili unuku kuću.”

U herojskom Goraždu u prvoj godini agresije na Bosnu i Hercegovinu stari prvoborac iz Drugog svjetskog rata, Bošnjak, zapanjen i razočaran onim što ponovo vidi nakon polustoljetne bajke o bratstvu i jedinstvu, napisa oproštajno pismo i izvrši samoubistvo. U posljednjem pisanom obraćanju ukućanima prizna svoje višedecenijske zablude i saopći da ne može izdržati da gleda kako potomci očeva i djedova koji su bili četnici, sada, u istim uniformama, s istim bradama, kokardama i kamama, nastavljaju činiti ono što su njihovi očevi i djedovi započeli.

Takvi, nažalost, u Bosni i Hercegovini, protiv kojih su se četiri godine borili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, i od njih branili svoju zemlju i svoj narod, danas imaju status “boraca” i jednaka prava kao i branitelji. Da tragedija bude veća, i njihovi očevi i djedovi rehabilitirani su pa ih danas u Srbiji i Republici Srpskoj slave kao članove pokreta otpora, a njihovog vođu Dragoljuba Dražu Mihailovića, provjerenog i dokazanog zločinca i saradnika okupatora, kao ratnog heroja.

Vrhunac njihove drskosti i bezobzirnosti jeste to što na kraju, poslije svega što učine, nikada neće da priznaju svoja zlodjela, dok i najmanje zlo učinjeno njima hiperboliziraju i predstavljaju kao djelo stravičnih razmjera koje njihovi potomci nikada ne smiju zaboraviti. Hrpom laži i falsfikata pokušavaju vještački izjednačiti dželata i žrtvu. Velemajstori su da svoje zločine minimiziraju, a tuđe predimenzioniraju.

Umjesto izvinjenja žrtvi, traži se od žrtve da se izvini dželatu. Očigledno je u pitanju višegeneracijski hronični nedostatak savjesti i saosjećanja za druge.

Na dvadesetčetvorogodišnjicu genocida u Srebrenici, TV Pink kao glavnog gosta, koji će objasniti šta se prije 24 godine dogodilo u ovom gradu bošnjačke tuge, poziva ratnog zločinca Vojislava Šešelja. To bi bilo isto kao da Josef Mengele poslije Drugog svjetskog rata njemačkoj javnosti objašnjava šta se događalo u Auschwitzu.

Istog dana narodni poslanik i član Predsjedništva vladajućeg SNS-a Vladimir Đukanović negira genocid u Srebrenici, a istovremeno veliča ratnog zločinca Ratka Mladića uz hvalospjev: “Srpskom narodu želim da čestitam dan oslobođenja Srebrenice. Hvala generalu Ratku Mladiću na briljantno izvedenoj operaciji ‘Krivaja 95’.” Rukovodstvo SNS-a i njen lider nijednom riječju nisu osudili ovu monstruoznu izjavu visokog funkcionera njihove stranke kojom se veličaju genocid i njegovi realizatori. Je li ova šutnja bila prešutno odobravanje i slaganje s njegovom izjavom? I dokle će slomljene naočale Aleksandra Vučića biti važnije od 8.342 ubijena bošnjačka civila u ovom gradu? Kada će zvanična vlast u Srbiji priznati ono što čitav svijet priznaje, da se u Srebrenici dogodio genocid? Dokle će vodeće medijske zvijezde i ličnosti u Srbiji biti ekstremisti i dokazani i osuđeni ratni zločinci?

Da li će se ikad u Srbiji dogoditi kolektivna katarza i suočavanje s istinom o događajima u Bosni i Hercegovini i Srebrenici? Do kada će se prošlost prikrivati falsificiranjem realnih historijskih činjenica, negiranjem istine i medijskim plasiranjem notornih laži? Dokle će laž potiskivati istinu i zlo potiskivati pravdu?

Nakon dvostoljetnog stravičnog iskustva i još uvijek svježih rana iz nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu, namjere neprijatelja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka apsolvirane su i jasno prepoznatljive. Mene više zabrinjavaju naš hal i naše stanje. Strah me da Bošnjacima nije u dovoljnoj mjeri historija učiteljica života. Strah me od ponavljanja istih greški i istih zabluda. Strah me od brzog zaborava i brzopletog opraštanja. Strah me od našeg merhameta prema din‑dušmaninu. Strah me najviše od nas samih.

ZBOG NAKLONOSTI PREMA MUSLIMANIMA, ZVALI SU GA “HADŽI FRANCO” 03.11.2019.

Kako bi stekao povjerenje i poštovanje Marokanaca, Franco se odvažio na do tada, ali i danas nezamislivu gestu – odobrio je korištenje džamije u Cordobi za namaz. Calderwood piše kako su zbog toga odmah počele kružiti glasine kako je Franco prešao na islam. Zbog naklonosti s kojom se odnosio prema muslimanima, počeli su ga zvati “hadži Franco”. Naravno, Franco nikada nije bio u Meki, ali je uspio u nakani da ga se smatra “dobrim muslimanom”. U vrijeme prije nezavisnosti zemlje, kada se skupina marokanskih izbjeglica iz francuske zone nastanila u španskom protektoratu, potpomognuta zemljom i novcem Francove vlade, novoizgrađeno naselje nazvali su Aldea del Hajj Franco

243DIJASPORADRUŠTVO

BOŠNJACI NE MOGU OPSTATI POLITIČKI RAZJEDINJENI 03.11.2019.

Bosanskohercegovački političari do danas, osim deklarativnog i osobnog djelovanja pojedinca, gotovo ništa nisu uradili za kosovske Bošnjake. Vječiti izgovor je “institucionalna prepreka”. Postoje i drugi načini kako pomoći kosovskim Bošnjacima, koje, nažalost, bosanskohercegovačka bošnjačka elita ne primjenjuje. Ima se utisak kao da Bošnjaci Kosova ne postoje ili je, pak, to neki izmišljeni narod bez matične države

Zemljotres uznemirio građane Bosne

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Tlo se ponovo zatreslo u Bosni i Hercegovini, kako javlja Europski-mediteranski seizmološki centar.

Zemljotres je pogodio Bosnu u 14 sati i 11 minuta, a epicentar je bio u blizni Turbeta, na dubini od 10 kilometara.

Kako piše Europski-mediteranski seizmološki centar zemljotres je bio snage 5,1.

Na istoj stranici komentare su ostavili i brojni građani BiH, iz Tešnja, Zenice, Prozora, Doboja, Gračanice, Srebrenika, Tuzle i Živinica.

Na dženazi Ifeti Radončić nije bio nijedan predstavnik stranke SPP!

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Popularna FB stranica ,,Stari Dedo” obijavila je interesantan tekst, koji prenosimo u cjelosti:

“NA DŽENAZI PREDSJEDNICE SKUPŠTINE GRADA NOVOG PAZARA NIKO IZ SPP

Zukorliću Muamere, Ferhatoviću Jahja, Tandir Samire, Muratoviću Admire, Buliću Feride, Fetiću Salahudine, Giciću Envere, Hajdareviću Sabahudine, Balkan Ljutvija, Madžgalju Semire, Zećiroviću Edine, Redžepoviću Zaime, Mujagiću Munibe, Alagiću Fahrudine, Đerleku Edine, Tatareviću Mujo, Bihorcu Asmire, Bećiroviću Nihade, Šuševiću Edibe, Đondiću Omere, Ličina Šefadile, Redžoviću Seade, Ličina Seade, Džankoviću Jonuze, Župljanin Muzafere, Tutiću Hajro, trebali ste danas da budete na dženazi merhumi i sestri Ifeti Radončić. Adet je, nalaže i naša lijepa vjera.

Odlično znate kakav je odnos imala prema svakom odborniku u parlamentu Novog Pazara. Odlično znate kakve je kvalitete posjedovala ova žena. Na papiru se borite se za pravdu i pomirenje, u praksi je to nešto sasvim drugo. Kakva je to pravda i pomirenje kad se ne ode na dženazu merhumi samo zato što je bila kadar neke druge stranke? A bila je predsjednica svakog od nas, svakog građanina Novog Pazara. Vaš, moj.

Islam nas uči drugačije, zar ne?

Je l vas ikad nešto uvrijedila, upahnula, izgovorila neku ružnu riječ prema bilo kome od vas pomenutih. Nije, nije nikad. Uvijek fer i korektna prema svakom ponaosob. Uprkos svojoj teškoj bolesti, obavljala je svoj posao redovno, krajnje pošteno, čestito i valjano, do sudnjega dana. To znaju svi u ovoj čaršiji. Svi osim vas. Nek vam je na časti.

Ifetu Radončić Allah da nagradi vječnim rahmetom, a vas uputi na pravi put i vrati vam ono što ste u prethodnih nekoliko godina pogubili.”

Izvor: Sandžak danas/Facebook Stari Dedo

Pazarca pokušali da reketiraju u Budvi: Ako ne daš 20.000 eura…..!

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Građevinski inspektor Vladan Juretić sa Budvaninom D. M. navodno je pokušao da reketira Pazarca Arafata Kuča koji živi u Australiji, tražeći mu 20.000 eura kako mu ne bi srušio zgradu u budvanskom naselju Ivanovići.

To piše u izjavi koju je Kuč 13. juna 2019. dao budvanskoj policiji, a u koju su “Vijesti” imale uvid.

U tom dokumentu, navodi se da je Kuč 2016. kupio zgradu u Budvi, ne znajući da taj objekat nema građevinsku dozvolu, na što je njega i njegovog poslovnog partnera Erkana Dolovca upozorila notarka.

“Odlučili smo da kupimo zgradu uprkos upozorenju… Krenuli sa adaptacijom… Nismo mijenjali gabarite objekta niti broj etaža… Nakon potpisivanja ugovora krenuli smo u prikupljanje dokumentacije za legalizaciju objekta”, piše u izjavi koju je Kuč 13. juna dao budvanskim inspektorima.

Objasnio im je i da su Zahtjev za legalizaciju predali 25. aprila 2018. i da je pet mjeseci kasnije Sekretarijat donio rješenje o prekidu postupka za legalizaciju, na koje se žalio, a da je u februaru 2019. na njegovom objektu zalijepljeno Rješenje o rušenju, na koje se takođe žalio Direkciji za inspekcijske poslove i licenciranje Ministarstva održivog razvoja i turizma.

Odgovor, tvrdi, nije dobio.

U junu 2019. na zgradi je našao zalijepljeno Rješenje o rušenju od 3. juna.

Tvrdi da je tome prethodilo maltretiranje i ucjenjivanje Juretića i D. M. koje je počelo još 2018. godine, kada je prvi put na zgradi našao zalijepljene poruke inspektora:

“Na jednom papiru bio je poziv za stranku, na drugom da je gradilište zatvoreno… Ime inspektora – Vladan Juretić i broj telefona… Pozvao sam ga, pitao gdje treba da se javim i gdje mu je kancelarija. Odgovorio mi je da će me pozvati malo kasnije da se vidimo i popijemo kafu, što mi je bilo jako čudno. Tog dana me pozvao i rekao da se nađemo u hotelu ‘Splendid’”.

Na sastanak je, piše, pošao sa Dolovcem, a Juretić ih je na trotoaru ispred hotela sačekao sa D. M.

“Pitao sam da li treba nešto da potpišem ili da mi izda dokument da sam se uredno javio. Odgovorio mi je da ne treba ništa i da se dogovorim sa D. – da mu platim sve što treba. D. je tražio 20.000 eura da ne bi rušili objekat i rekao da je već došlo Rješenje za rušenje, a da je on to preko veza uspio da spriječi. Rekao sam mu da nema šanse da ću išta platiti, a on meni da je jak, moćan i da ima dobre veze, pa će, ukoliko mu ne isplatim traženi iznos, narediti da se objekat sruši”…

Kuč je inspektorima kazao i da je saznao da mu je D. M. komšija u Ivanovićima, zbog čega je otišao da ga pronađe kući, jer se nije javljao na broj telefona koji mu je dao tokom prvog sastanka: “Pokucao sam na vrata. Otvorio mi ih je Juretić… Bio sam u šoku. Pitao sam ga gdje je D. a on mi je odgovorio da je otišao u Nikšić. Mislim da me Juretić tada nije prepoznao”.

On je rekao da se nakon toga u hotelu “Tre canne” sastao sa D. M. koji je “spustio iznos – sa 20.000 na 10.000 eura”, ali da mu ni tada nije dao novac:

“Bio je jako frustriran što neće dobiti novac. Dolazio je na moj objekat i prijetio radnicima da će ih prebiti… Na trećem sastanku opet mi je tražio 10.000 eura, a ja mu opet rekao da ne želim da mu platim… Od kada je počela ova situacija, D. M. me uvijek pratio i znao je gdje se nalazim”, saopštio je Kuč policiji.

Građevinski inspektor Vladan Juretić uhapšen je jutros zajedno sa kolegom Zoranom Boškovićem zbog sumnje da su učinili krivično djelo – primanje mita.

 

Izvor: Vijesti.me

Američki izaslanik: Srbija ne može u EU bez priznanja nezavisnosti Kosova

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan Matthew Palmer održao je jučer govor pred kosovskim studentima u biblioteci Pjeter Bogdani u Prištini, u kome je naglasio neophodnost dogovora sa Srbijom. On je poručio i da Srbija neće moći da uđe u EU bez priznanja Kosova.

Palmer je rekao da mu je drago što je u Prištini, i da je to mjesto rasta i nove gradnje.

“Vidim plodove vašeg napora. SAD su podržale vaše težnje kao prijatelja i kao partnera. Rješenje za stabilnost na Balkanu je integracija Kosova. Potpuna integracija Kosova ostaje naša obaveza. Grenelovo imenovanje naglašava da su SAD prisutne i spremne da pomognu”, kazao je Palmer.

Foto: U.S. Embassy in Kosovo

Govoreći o članstvu Zapadnog Balkana u EU, on je rekao da Srbija to pravo neće steći bez priznanja nezavisnosti Kosova.

“Vučić zna da Srbija nikada neće ući u Evropsku uniju bez rješenja problema sa Kosovom. Pozivam vas da iskoristite ovu priliku. Budućnost Kosova oblikovat će njegovo susjedstvo”, rekao je Palmer studentima.

Nove mogućnosti

On je poručio da se Kosovo ne može izostaviti iz trajnog rješenja na Balkanu, i naglasio da rješavanje odnosa Kosova i Srbije ostaje strateški prioritet SAD. Palmer je rekao i da njegova država podstiče novu kosovsku vladu da ojača plan dijaloga sa Srbijom.

“Bilo koji korak koji se preduzme nakon normalizacije bit cće lakši. Otvaraju se mogućnosti za radna mjesta. Kada bude formirana nova vlada, morat će da oživi pregovore. Ne vidimo integraciju vaše zemlje bez pomirenja sa Srbijom. Zaslužujete NATO, EU, UN, zaslužujete da ne budete iza SAD, nego rame uz rame sa nama. Takva je budućnost kroz dijalog jer status-kvo nije dovoljan”, istakao je Palmer.

SAD ne nameću sporazum

“Pregovori sa Srbijom su bili komplikovani. Ali kosovska historija oduvijek se odnosila na prevazilaženje izazova i kompromisa. Vaša državotvornost je neopoziva i sada vam je potrebna normalizacija da bi iskoristili veliki potencijal koji posjedujete”, naveo je Palmer.

On je rekao da bi Srbija trebalo da zaustavi kampanju za povlačenje priznanja Kosova.

“Trebali bi da imaju prostor za pregovaranje bez straha. SAD ne nameću sporazum, Kosovo i Srbija ga moraju postići i odobriti. Pregovarači moraju imati prostora za istraživanje ideja”, dodao je Palmer, objavio je portal kosovo-online.com.

Izvor: Kosovo-online.com

Jesu li Osmanlije osvojile ili oslobodile srednjovjekovnu Bosnu?

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Za historičare nema dileme da je Bosna ‘osvojena’, ali se u ideološkim mitologizacijama taj događaj često opisuje kao ‘oslobođenje’.

Piše:

Jasmin Agić

Osmanlije su gotovo cijelo jedno stoljeće nad Bosnom održavale konstantne vojne, ekonomske i političke pritiskeArhiva

Svaka generacija ima legitimno pravo gledati na prošlost iz rakursa vlastite historijske situacije, a interpretacije historiografskih činjenica dozvoljene su i poželjne sve dok slijede naučnu metodologiju i za cilj imaju uspostavu istinitog narativa. No, sporovi u tumačenju određenih historijskih događaja često proizvedu diskusije koje su daleko od nivoa naučne polemike i tada historija biva “uvučena” u rasprave koje se više odnose na uspostavljanje ideološke supremacije nad historijskim znanjem nego na potragu za istinom o prošlosti.

Jedan takav događaj jest i osmansko osvajanje srednjovjekovne bosanske države, na koje se u Bosni i Hercegovini gleda iz više uglova, a svaki u sebi nosi perspektivu nepomirljivu s ostalima. Ključna pitanja koja nauka postavlja u ovom slučaju glase jesu li Osmanlije bile “osvajači” Bosne i koliko je moguće uspostaviti historijski kontinuitet srednjovjekovne bosanske države s osmanskom i kasnijom Bosnom.

Mitologizacija prošlosti

Mnogo se mitova ispreplelo oko procesa završenog 1463, a jedan od najpogrešnijih svakako je da je “Bosna šapatom pala”, odnosno da su Osmanlije bez borbe i vojnog osvajanja porazile srednjovjekovnu bosansku državu. Historija se tim pitanjima intenzivno bavi već duže od dva stoljeća, kaže historičar Enes Dedić.

“Osmanlije su gotovo cijelo jedno stoljeće nad Bosnom održavali konstantne vojne, ekonomske i političke pritiske, potkopavali suverenost i etablirani sistem, slabili moć vladara, vlastele i naroda da bi na kraju 1463. vojnim putem upriličili posljednju epizodu bosansko-osmanskih državnih odnosa. Uprkos tome pojedine teritorije ranije bosanske države održavale su se i nakon čuvene 1463, otkad nije egzistirala ni država ni institucija vladara. Kraj srednjovjekovne bosanske države nužno je posmatrati u kontektstu tadašnjih događaja u jugoistočnoj Evropi, gdje je istovremeno veći broj država zadesila ista sudbina, tj. prodor najmoćnijeg carstva tadašnjeg svijeta. To bi bili utemeljeni historijski fakti, a preostaje pitanje koliko današnji čovjek u formiranju stava prema prošlosti posvećuje pažnje fundamentalnim naučnim ostvarenjima baziranim na višegodišnjim istraživanjima zahtjevnih historijskih izvora.”

Mitologizacija prošlosti problem je s kojim se ozbiljna historiografija neprekidno suočava. Jedan od mitova o prošlosti Bosne govori da su Osmanlije bile “oslobodioci Bosne”. Takva interpretacija historiografskih činjenica pogubna je za pravilno razumijevanje prošlosti, kaže historičar Husnija Kamberović, za koga nema sumnje da su “Osmanlije srušile srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo”.

“U historiografiji je detaljno istražena dinamika tog osvajanja. Nije to bio samo jedan čin, udarac jednom nogom ‘u crvotočnu zgradu’, nego obračun najmoćnije sile tadašnjeg svijeta (Osmanskog Carstva), koja je nadirala u Evropu i koja je prije uništenja bosanske države već s lica zemlje bila izbrisala moćno Vizantijsko Carstvo i osvojila Konstantinopolis (kasnije Istanbul), a zaprijetila i snažnim državama srednje Evrope, približivši se Rimu i Beču. Zbog činjenice da tada nisu pomogle Bosni, u Evropi je ubrzo nakon pada bosanske države izgrađen mit o tome kako su Osmanlije osvojile Bosnu zahvaljujući slabom otporu Bosanaca. Bio je to pokušaj ‘pranja savjesti’. U suštini, to je jednako kao što danas neki pokušavaju konstruirati priču o tome da Osmanlije sredinom 15. stoljeća nisu bile osvajači nego oslobodioci, što je apsolutno besmisleno. Riječ je o mitu o kojem bi se moglo dosta govoriti.”

Drugačija kulturna paradigma

Sagledavanje bosanske historije prije dolaska Osmanlija nužno zahtijeva da se uzme u obzir i kasnije uspostavljanje drugačije kulturne paradigme, koja je značila nastanak drugačijih društvenih vrijednosti i obrazaca ponašanja, pojašnjava Kamberović. Danas se u Bosni i Hercegovini mnogo življe, dublje i dinamičnije živi kultura Osmanlija, a naslijeđe iz tog vremena prisutnije je i u pojavnom i vidljivom dijelu bosanskohercegovačke stvarnosti. Sve to ne daje nikome pravo da historiju zemlje ograničava na osmansko doba.

“Mislim da su tu stvari prilično jasne ako bi se na njih gledalo u kontekstu vremena, a to znači da su Osmanlije nakon rušenja srednjovjekovne Bosne uspostavile nove društvene odnose i donijeli novu kulturu, koju mi danas baštinimo. Dio tog nasljeđa, u arhitekturi, naprimjer (dovoljno je spomenuti Stari most u Mostaru ili sarajevsku Baščaršiju), doista je dio svjetske kulturne baštine. Osmansko naslijeđe, uz štošta drugo, dio je današnjeg identiteta Bosne i Hercegovine i to ne treba niti se može odbaciti, ali se stvari moraju precizno imenovati i smjestiti u vremenski kontekst. Danas moramo znati šta hoćemo njegovati u našoj kulturi sjećanja, jer to pokazuje šta želimo u našoj budućnosti. Teško je istodobno njegovati sjećanje na srednjovjekovnu bosansku državu tražeći svoje duboko povijesno utemeljenje, a sve ostalo svoditi na početke osmanskog doba, kako to čini aktuelna vlast u Gradu Sarajevu s idejom o konstruiranju Dana utemeljenja grada.”

Jedan od najvećih izazova za savremene historičare jest shvatiti proces u kojem se “istodobno veliča srednjovjekovna država i slavi onoga ko ju je srušio”, kaže Kamberović, koji smatra da je to složen proces, kojem se ne smije pristupati “naivno”.

“Drugo je pitanje koliko je sjećanje na srednjovjekovnu bosansku državu preživjelo burnu bosansku historiju od 15. stoljeća do danas i zašto je to tako bilo. Mislim da ne smijemo odbacivati našu prošlost, ali jest teško razumjeti kako istodobno veličati srednjovjekovnu državu i slaviti onoga ko ju je srušio. Pravdati to tezom da Bosna koju je sultan Mehmed Osvajač srušio, a to je Bosna kraljeva Tomaša i Stjepana Tomaševića, nije isto što i Bosna bana Kulina ili kralja Tvrtka, djeluje naivno. Pa, naravno da nije isto, kao što nije isto osmansko rušenje srednjovjekovne Bosne i sve što su Osmanlije kasnije ugradile u bosansko društvo.”

Ista zemlja, različiti identiteti

Polemike o “sadržaju” prošlosti vode se na naučnom i ideološkom polju, što je prirodna stvar, kaže Dedić, ali problem nastaje onog trenutka kada historičar izgubi iz vida svoju primarnu misiju, a to je potraga za istinom o prošlosti, što mora uvijek biti ideal u svim historiografskim naporima.

“Polemike o percepciji prošlosti uvijek se odvijaju i na naučnom području i na ideološko-političkim sučeljavanjima. Međusobnih interakcija između ova dva zasebna prostora uvijek je bilo i, čini se, uvijek će i biti. Svakako da historija pisana u određenom vremenu sadrži obrise tog vremena u kojem je historičar živio i radio. Danas živimo u demokratskom društvu, gdje svaka osoba ili šira skupina ima legitimno pravo na istraživanje, preispitivanje i tumačenje historijskih događaja i procesa. Nauka je uveliko zaštićena jer svaka naučna polemika mora biti utemeljena na historijskim izvorima, te se nedokazana tumačenja lako marginaliziraju. S druge strane, svaki savjestan i moralan naučnik mora pristupiti svojim istraživanjima i zaključcima uz uvažavanje Tacitovog metodološkog postulata pisanja historije bez mržnje i pristranosti.”

Polemike i diskusije potrebne su, jasan je Kamberović, uz isticanje činjenice da bismo, kao društvo, napokon trebali “dopustiti da prošlost postane dio povijesti”. Osim toga, identitet je fluidna i kompleksna stvar i, kada se počne graditi na pojednostavljenjima, pa i onim historijskim, u pravilu bude izgrađen na nekim neodrživim i protivrječnim temeljima.

“Svaka historijska diskusija, ma koliko se trudila biti isključivo naučna, uvijek trpi i utjecaje suvremenih društvenih kretanja, jer su i historičari dio društva, od kojeg se ne mogu apsolutno odvojiti. Čini mi se da je neko već rekao da je naša nesreća to što nikako ne dopuštamo da prošlost postane dio povijesti. Pa nisu Osmansko Carstvo i srednjovjekovna Bosna iz 15. stoljeća isto što Carstvo i u njoj Bosanski ejalet u 18. stoljeću, a pogotovo nisu isto što su današnja Republika Turska i Bosna i Hercegovina! Jednako tako, ni identitet ljudi koji su živjeli u srednjovjekovnoj Bosni nije identičan identitetu nas koji danas živimo u Bosni i Hercegovini. Možda to neki ne razumiju, pa u kontekstu savremenih interesa gledaju i na povijesne procese koji su se odvijali prije 556 godina? U velikom su problemu oni koji ne vide da se svijet promijenio u proteklih 556 godina!”

Izvor: Al Jazeera

Detalji sinoćne likvidacije vođe navijača

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Detalji likvidacije jednog od vođa “Alkatraza”: Sa sobom imao “tetajac”, pokušao pobjeći od ubicePolicija traga za nepoznatim napadačem koji je na žrtvu ispalio šest hitaca

U pucnjavi koja se dogodila sinoć na Voždovcu, nastradao je Ljubomir Marković Kića, jedan od vođa Partizanove grupe navijača “Alkatraz”. U Markovića je šest hitaca ispalio nepoznati napadač na benzinskoj pumpi u Ulici Grčića Milenka.

On je prije ubistva bio u balonu gdje je igrao fudbal, a ubica ga je čekao ispred objekta, prenosi “Telegraf”. Balon u kojem je Marković bio nalazi se u neposrednoj blizini pumpe na kojoj je preminuo. On je pokušao pobjeći od napadača, ali ga je ubica ipak sustigao. Kako nezvanično saznaju srbijanski mediji, Marković je kod sebe imao pištolj “tetejac”, ali ga nije uspio upotrijebiti.  

U toku večeri bili su pregledani i snimci sigurnosnih kamera sa okolnih zgrada, ne bi li se identificirao ubica. Kako se nezvanično navodi, na snimcima je moguće vidjeti kako je ubica nakon ubistva pobjegao sa mjesta nesreće.

Policija je vrlo brzo pokrenula akciju i blokirala ovaj dio grada. Policajci su se nakon ubistva bacili u potjeru za crnim BMW H5 šabačkih tablica, kojim je, kako se sumnja, ubica pobjegao sa mjesta zločina. 

Na snagu je stupila i akcija “Vihor”, pa su svi izlazi iz Beograda bili zatvoreni, a pripadnici MUP-a kontrolirali su sva vozila koja su izlazila iz Beograda. Policajci su legitimisali i zaustavljali sve automobile i u neposerdnoj blizini mjesta nesreće.

Navijači Partizana došli su do mjesta gde je ubijen Kića, kako bi saznali da li je istina da je ubijen njihov prijatelj. 

Inače, Ljubomir Marković Kića imao je jednogodišnje dijete, a bavio se i kik-boksom. Javnosti je postao poznat 2009. godine, nakon što je bio osumnjičen za ubistvo Brisa Tatona. Marković je prvo bio osuđen na 30 godina zatvora zbog ubistva Francuza, nakon čega mu je kazna smanjena na 15 godina zatvora, ali je odležao devet godina. Na slobodu je izašao tokom 2017. godine. 

Prije nego što je postao jedan od navijača crno-bijelih, Ljubomir Marković zajedno sa Aleksandrom Vavićem bio je navijač Crvene zvezde. Marković je zajedno sa Damjanom Šobićem, Draganom Miščevićem i Draganom Lovrenom bio optužen za izazivanje nereda na utakmici OFK Beograda i Partizana 2008. godine, i protiv njih je vođena istraga.

Foto Telegraf
Izvor Sandzak Danas/Avaz

1...3.4333.4343.435...3.560Page 3.434 of 3.560

Kontakt – Sandžak Danas Viber / WhatsApp / Poziv: +381 65 333 9741 Email: [email protected]

Sandzak danas

U trendu

Kategorije

© Sandzak Danas 2025