Zamišljam ovaj članak kao mali razgovor s našim roditeljima i vjerskim pedagozima.
Nedavno sam zatekao svog bliskog prijatelja, inače dobrog i oduševljenog Muslimana, kako piše članak o odgoju muslimanske omladine. Pročitao sam članak koji još nije bio dovršen, ali čije su glavne misli bile već izložene. Insistirajući na odgoju u duhu vjere, moj prijatelj poziva roditelje da kod djece njeguju vrline finoće, dobrog ophođenja, skromnosti, neisticanja, milosrđa, praštanja, pomirenja sa sudbinom, strpljenja itd. On naročito upozorava vaspitače da čuvaju djecu od ulice, kaubojskih i kriminalističkih filmova, nekorisne štampe, nekih sportova koji podstiču agresivnost i duh nadmetanja itd. Ipak, najčešća riječ u članku mog prijatelja bila je: poslušnost. Kod kuće dijete treba da se pokorava roditeljima, u mektebu hodži, u školi učitelju i nastavniku, na ulici čuvaru reda, a sutra na poslu direktoru, šefu, starješini.
Ova tužna filozofija pokornosti, čije pravo porijeklo ne znam, ali koja, sigurno, ne potiče od Islama, vrši dvije funkcije koje se savršeno i nesretno dopunjuju: s jedne strane, ona umrtvljuje žive, a s druge strane, ističući u ime vjere pogrešne ideale, ona oko islama okuplja one koji su umrli prije nego su počeli da žive.
Da bi ilustrovao svoj “ideal”, pisac prikazuje dječaka koji se kloni svega lošeg, koji se nikada ne tuče na ulici, ne gleda kaubojske filmove (umjesto toga ide na časove klavira u muzičku školu), ne igra fudbal, ne nosi dugu kosu, ne hoda s djevojkama (njega će roditelji oženiti “kada za to bude vrijeme”). On nikada ne viče, njegov glas se nigdje ne čuje (“kao da nije živ”), on se svugdje zahvaljuje i izvinjava. Pisac to ne kaže, ali možemo nastaviti: njega zakidaju – on šuti. Udare mu čušku – on ne uzvraća nego dokazuje da to nije lijepo. Jednom riječju, on je od onih “što ni mrava ne bi zgazili”.
Čitajući ovaj članak potpuno sam shvatio smisao one izreke koja kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama. I ne samo to: mislim da sam dokučio barem jedan od uzroka našeg nazadovanja posljednjih stoljeća: pogrešan odgoj ljudi.
Ustvari, već vijekovima, kao posljedica neshvatanja izvorne islamske misli, mi našu omladinu pogrešno odgajamo. Dok je neprijatelj, obrazovan i nemilosrdan, potčinjavao jednu po jednu muslimansku zemlju, mi smo našu mladež učili da bude fina, da “muhi zla ne misli”, da se miri sa sudbinom, da bude poslušna, da se pokorava svakoj vlasti “jer svaka vlast je od Boga”.
Ova tužna filozofija pokornosti, čije pravo porijeklo ne znam, ali koja, sigurno, ne potiče od Islama, vrši dvije funkcije koje se savršeno i nesretno dopunjuju: s jedne strane, ona umrtvljuje žive, a s druge strane, ističući u ime vjere pogrešne ideale, ona oko islama okuplja one koji su umrli prije nego su počeli da žive. Od normalnih ljudskih stvorenja ona stvara nesigurne ljude, progonjene osjećajem grijeha i krivnji, postaje istovremeno vrlo privlačna za ona promašena stvorenja što bježe od stvarnosti i traže utočište u pasivnosti i utjehi.
Samo na ovaj način može se objasniti činjenica da i u današnjem vijeku buđenja, upravo nosioci islamske misli, ili oni koji sebe tako nazivaju, u svakoj konfrontaciji redovno gube bitku. Spleteni ovom filozofijom zabrana i dilema, ovi ljudi, inače visokog morala, pokazuju se inferiorni i nedorasli u sukobu s manje čestitim, s manje kulturnim, zato odlučnim i bezobzirnim protivnicima, koji znaju šta hoće i koji ne biraju sredstva da postignu svoje ciljeve.
Šta bi bilo normalnije nego da muslimanske narode vode ljudi odgojeni u islamu i nadahnuti islamskom mišlju? Ali oni to ne uspijevaju iz jednostavnog razloga: odgajali su ih ne da vode, nego da budu vođeni.
Šta bi bilo prirodnije nego da upravo Muslimani u muslimanskoj sredini budu nosioci bunta protiv tuđinske vlasti, tuđinskih ideja i političkog i ekonomskog nasilja? Ali oni to ne mogu, opet iz istog osnovnog razloga: nisu ih učili da dižu glas, nego da se pokoravaju.
Odgajali smo (ili okupljali), dakle, ne muslimane nego poltrone, skoro sluge.
U jednom svijetu koji je bio pun poroka, ropstva i nepravde, propovijedati mladeži da se kloni, da bude mirna, da se pokorava – nije li to saučesništvo u porobljavanju i tlačenju svog vlastitog naroda?
Psihologija, o kojoj je riječ, ima više aspekata. Jedan od njih je uvijek ponovna priča o prošlosti. Našem mladiću ne govore šta islam treba biti, nego šta je nekada bio. On zna za Alhambru i davna osvajanja, za grad iz “hiljadu i jedne noći”, biblioteke u Samarkandu i Kordovi. Njegov duh stalno okreće slavnoj prošlosti i on počinje živjeti od nje. Prošlost je naravno važna. Ali danas je korisnije popraviti dotrajali krov skromne džamije u svojoj mahali, nego znati nabrojati sve veleljepne džamije što ih sagradiše naši davni preci. Čini se da bi trebalo spaliti svu tu slavnu historiju, ako ona postaje utočište za uzdisanje i život od uspomena. Bilo bi bolje porušiti sve te velebne spomenike, ako je to uslov da konačno shvatimo da se ne može živjeti od prošlosti i da je potrebno da i sami nešto uradimo.
Paradoksalno je da se ova pogubna pedagogija pokornosti i neprotivljenja propovjeda u ime Kur’ana, u kojem je princip borbe i otpora spomenut na barem pedeset mjesta. Kao zakonik, Kur’an je ukinuo pokoravanje. Umjesto pokoravanja mnoštvu lažnih autoriteta i veličina, Kur’an je uspostavio jednu jedinu pokornost – pokornost Bogu. Ali, u ovoj pokornosti prema Bogu, Kur’an je izgradio slobodu za čovjeka, njegovo oslobođenje od svih drugih pokoravanja i strahova.
Šta možemo, dakle, savjetovati našim roditeljima i pedagozima?
Prije svega, možemo im poručiti da ne ubijaju sile u mladom stvorenju. Neka ih radije oblikuju i usmjere. Njihov uškopljenik nije Musliman, niti ima načina da se mrtav čovjek “prevede” u islam. Da bi odgajali Muslimana, neka odgajaju ljude, i to što kompletnije i potpunije. Neka im više govore o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu. Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste.
Jer zapamtimo: progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.
(Alija Izetbegović, Preporod, II, 26. 1. oktobar 1971., str. 7.)
