Mula Jakup Kardović je rođen 1869. godine u Rožajama, od oca mula Ahmeta i majke Nurke (rođene Hubanić, iz Bijelog Polja). Bio je srednjeg rasta, izuzetno širokih ramena, tamnih očiju, okruglog lica sa izbačenim rumenim jagodicama.

Zahvaljujući njegovom ocu mula Ahmetu mladi Jakup upisuje medresu u Skoplju i jedan je od trojice u cijelom rožajskom kraju koji je završio medresu. Mula Ahmet je imao veliko imanje u selu Vučoj, a živio je i radio kao imam u Gornjoj džamiji u Rožajama. Zemlja na kojoj je izgrađena donja Kučanska džamija bila je njegova i on je dao u vakuf za izgradnju ove džamije koja i danas postoji. Mula Ahmet je imao samo jednog sina – Jaku pa i dvije ćerke.

Pretpostavlja se da je mlad umro jer ga niko od unuka nije zapamtio. Nakon završene medrese mula Jakup je govo rio nekoliko jezika: arapski, persijski, turski, albanski, njemački i italijanski. Puno je putovao pa je bio u toku tadašnjih zbivanja. Poznavali su ga svi viđeniji ljudi toga vremena u Sandžaku i na Kosovu.

Jakup je po zavrešetku medrese služio turski asker u Beranama, sve do odlaska Turaka iz Sandžaka krajem 1912. godine. Ženio se dva puta. Prva žena mu je bila iz sela Godova i bila je rodom od Hazderevića. Sa njom je imao sina Sulja i dvije ćerke; Nakon prerane smrti svoje supruge Jakup je zaprosio njenu prvu bratučedu lijepu Hukiju sa kojom je imao osmoro djece – pet ćerki i tri sina. Ćerke su mu se zvale: Fatma, Ožulšaha Taha Ajša i Esma a sinovi Jusuf, Medo i Bahrija. Nakon bal kanskih ratova Srbija i Crna Gora okupiraju Sandžak a rožajski kraj pot pada pod crnogorsku upravu. Nova vlast je sebi postavila kao “sveti cilj” istrebljenje Bošnjaka iz Sandzaka na što veći mogući način srbijanskog terora i zuluma koji sprovodi nova vlast, sandžački Bošnjaci se počinju odmetati u komite radi očuvanja gole egzistencije. Masovnim iseljavanjem u Tursku muslimansko stanovništvo u Sandžaku je skoro prepolovljeno, a ono što je ostalo izloženo je neviđenom teroru. Tada se i mula Jakup odselio u Peć gdje je ostao i radio kao imam osam godina ..

Upoznao je sve kosovske Albance između ostalog Isa Boljetimca, Hasana Prištinu, Bajrama Curija i mnoge druge. Kod njih je ostavio dobar utisak tako da su mu oni i pjesme opjevali koje se mogu slušati na njihovim veseljima (u Ă akovici i Peći posebno). Nakon formiranja vještačke tvorevine Kraljevine Jugoslavije, mula Jakup 1920. godine dolazi u selo Vucoj na imanje svoga oca i počinje da radi kao državni imam u Biševu koje je tada imalo status opštine.

Sandžački Bošnjaci 19. avgusta 1919. Godine upućuju čuveni Memorandum tadašnjem predsjedniku vlade Ljubi Davidoviću u kojem ga obavještavaju da su četnici Koste Pećanca u. Sandžaku “opljačkali 194 sela i ubili 1300 Muslimana”. Utoku 1924. godine Crnogorci izvršavaju dva velika pokolja u Sandžaku. Prvi u šahovićima (današnje Tomaševo) i Pavinom Polju u novembru 1924. godine, a drugi u rožajskom kraju 12. decembra iste godine. Sarajevski list “Pravda” u broju 13. od 17. januara 1925. godine ovaj drugi događaj naziva “Rožajsko klanje”.

Nakon što je bila spriječena u svojoj namjeri da pobije beranske Bošnjake, razjarena crnogorska masa predvođena Zarijom Joksimovićem, Simom Cukićem, Krkotom Pantovićem, Vukom Bojićem, Lazom Dimićem i Tomom Joksimovićem je krenula u pravcu Rožaja. Kako navodi historičar Hakija Avdić u svojoj knjizi Crnogorci su najpre u rožajskom selu Baletiću ubili Muslimana koji je bio kurir rožajskog komesara. Zatim su naišli na seljaka Galja Kujevića koga su takođe ubili. Dolaskom u selo Neguš ubijaju vjeroučitelja Mula Sadriju i jednog njegovog prijatelja. U selu Besnik na zvjerski način ubijaju osmoricu ljudi, tri sina Kadrije Dacića i četiri sina Adema Bajrovića, zatim Bulja, sina Rekova iz istog sela. Svoj krvavi pir nastavljaju u selima: Prilepu, Baču, Pripeču i Bukoviku. Tom prilikom su ukupno ubili 21 čovjeka.

Zbog počinjenih crnogorskih zločina mula Jakup upućuje žalbe nadležnim vlastima, ali bez ikakvog uspjeha. Kod Rožajaca je ubrzo stekao veliki autoritet tako da su oni nakon izbijanja Drugog svjetskog rata masovno prilazili njegovoj miliciji (nazivali su se i “vulnetarima) koju je formirao u avgustu 1941. godine. Nagodbom između Nijemaca i Italijana Rožaje već od maja 1941. godine pripada italijanskoj okupacionoj zoni u sastavu tzv. “Velike Albanije” i pećke prefekture. Kako navodi dr. Mustafa Memić:
“Nosilac velikoalbanske vlasti u Rožaju bio je Adem Kurtagić np. dužnosti nonprefekta (načelnika sreza). Komandir žandarmerije bio je Ă erim Kurpejović, a vilnetarske jedinice mula Jakub Kardović. U vezi ovih vilnetarskih jedinica gospodin M. Memić navodi da su one organizirane avgusta 1941. godine samo na prostorima gdje je bila uspostavljena “velikoalbanska vlast”.

Međutim, treba napomenuti da je mula Jakup zajedno sa Mujkom Mukovićem ostao na liniji odbrane i da je do danas upamćen kao veliki junak i spasitelj rožajskog kraja. Drugi svjetski rat ga je zateko u Tutinu gdje je vršio dužnost predsjednika opštine. Kada je Novom Pazaru prije toga i Sjenici zaprijetila smrtna opasnost od srbijanskih četnika, mula Jakup je odmah organizovao Rožajce i Biševce i istovremeno obavijestio svog prijatelja sa Kosova – Šabana Polužu da odmah priskoči Pazaru u pomoć jer mu prijeti velika opasnost. Ova dva čovjeka su pored Aćifa efendije, Džemaila Koničanina i braće Drešević odigrala ključnu ulogu u odbrani Novog Pazara od srbijanskih četnika. Opis ovog događaja dao je rahmetli Ejup Mušović. “U toku oktobra i novembra 1941. godine Novi Pazar i srez deževski (novopazarski) pretvorili su se u velike antagonističke vojne logore.

U Novi Pazar stiglo je preko 3.200 naoružanih Albanaca iz raznih krajeva Kosova i oko 1.800 naoružanih Muslimana iz Biševa i Pešteri iz popaljenih muslimanskih sela sreza deževskog i Novog Pazara. Ceo grad je opkoljen stražama i zasedama, koje su se danonoćno smenjivale i čuvale grad od upada četnika.

Drugi antagonistićki logor (četnici) opkolio je grad u vidu polukruga od Rogozne do Štitara preko Cokovića, Pilareta i Deževe. Nakon prvog četničkog napada na Pazar (04. novembra 1941.) na poziv Aćifa efendije, Polužini i mula Jakupovi borci, njih oko 2.600, izvršili su kontranapad na grad Rašku – jaku četničku bazu udaljenu 21 km od Novog Pazara. Napad je izvršen 16. novembra 1941. godine u 10 časova, a završio se 17. novembra oko 16 časova.

Postignut je veliki uspjeh i zauzeta su sva srpska sela postijenske, vračevske, nikoljačke i pološke opštine. Združene albanske i bošnjačko-muslimanske snage su bile pred samim ulazom u grad Rašku. Međutim, pad ovog grada spriječili su Nijemci upozorivši ih da ne smiju ući u grad.

Danas, 55 godina nakon ovih događaja, borci mula Jakupove milicije koji su i danas živi pričaju da je Jakup, nakon dojave da su četnici napali Pazar, odmah zakazao sastanak u jednoj kuli u selu Besnik sa prvacima svih rožajskih sela i saopćio im da je Pazar napadnut i da im je dužnost da u što većem broju pođu i pomognu Pazarcima.

Na poziv se odazvalo preko 2.000 slabo naoružanih boraca. Krenuli su preko sela Godova u Pazar. Na čelu se nalazio mula Jakup sa tada već svojih 70 godina. Sa njim je bio i njegov najstariji sin Suljo. “Već na ulazu u Novi Pazar, sačekao ih je četnički mitraljez postavljen u jednoj kući – pričao je nakon rata Jakupov najstariji sin Suljo, koji je prije nekoliko godina umro u Novom Pazaru. Mitraljesko gnijezdo je bilo postavljeno u jednoj kući pokraj mosta na rijeci Raški, tako da nijesmo mogli prijeći rijeku.

Moj rahmetli babo je pozvao dobrovoljce da unište ovo gnijezdo. Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja dobrovoljaca da ućutkaju četničkog mitraljesca koji je sijao smrt na sve strane, rahmetli babo me je pozvao i rekao: “Suijo idi naprijed!” Kad sam pošao prema bunkeru pridružio mi se i moj pobratim Albanac. Proučio sam Hajir dovu, i nas dvojica smo potrčali preko mosta ka bunkeru. Na pola mosta pobratim je poginuo, a ja sam uspeo da pređem most i uništim bunker. Kada su ostali borci sa babom pristigli čudno su me gledali. Pogledao sam sebe i shvatio zbog čega me tako gledaju. Moja odjeća je bila cijela izrešetana, a mene je samo jedan kuršum pogodio u mali prst od ruke. Odatle smo ušli u Pazar sa velikim moralom i željom za pobjedom. Babo je jahao na bijelom konju ispred nas. Pazarci su nas dočekali sa velikim oduševljenjem.

Tada smo četnike udarili s boka i oni nas verovatno nisu očekivali i u tom momentu su bili potpuno zbunjeni našim napadom. Nastala je velika bežanija četnika u pravcu Raške. Istovremeno pristižu Polužini borci i kod Novopazarske Banje napadaju četnike s leđa. Oni su bili prepolovljen i i za njima je ostao krvav trag sve do Raške”. Pored toga što se istakao u odbrani Pazara, mula Jakup je, kada je trebalo, priskočio i Sjeničacima u pomoć. Bilo je to 12. decembra 1941. godine kada su partizani prekršivši dogovor sa sjeničkim prvacima pokušali da zauzmu ovaj grad na prevaru! Tada je Hasan Zvizdić, predsjednik Vijeća odbrane pozvao u pomoć trojicu sandžačkih prvaka: Sulejmana hodžu Pačariza, Džemaila Koničanina i mula Jakupa. Ovi su tada sa svojim borci ma opkolili partizane i nanijeli im težak poraz. Jakupova najstarija ćerka Fatima je o učešću svog oca u bici za Sjenicu kasnije pričala da je: ” … tada rahmetli babo 15 dana bio kod Hasan-age Zvizdića u Sjenicu i nakon što je stigao kući govorio da sve vrijeme dok je bio u Sjenici niti je spavao niti je sjeo!

U planovima crnogorskih četnika rožajski kraj je trebao “da se očisti od Turaka” čim se zauzme područje Gornjeg i Donjeg Bihora. Gornji Bihor se spasio zahvaljujući mula Osmanu Hrastoderu i Ă ulu Agoviću, a Donji je u prvom četničkom naletu (početak januara 1943. godine) zauzet da bi ga nakon par mjeseci vojska Cazima Sijarića povratila a četnike protjerala s druge strane Lima.

Sredinom 1943. godine branitelj Gornjeg Bihora mula Osman Hrastoder obavještava pismom mula Jakupa da: “četnici već pale Bihor i da namjeravaju da to isto urade sa Rožajama i dalje”. Kada je primio ovo pismo bio je Ramazan – mjesec posta. Nakon što je otklanjao ikindiju namaz, mula Jakup se se ispred Kućanske džamije obratio okupljenom džematu riječima: “Braćo muslimani! Cetnici napadaju Bihor i krenuli su na Rožaje. Ko šta ima od oružja nek ponese i trkom na Kacuber!” Na ove hodžine riječi jedan od prisutnih džematlija je upitao: “Kako ćemo hodža kad postimo, Ramazan je “? Mula Jakup je odgovo- rio:
“Dajte mi čašu vode, ja ću se prvi iftarit, pa i vi to učinite, a odužićemo dan za dan. Vatan je u pitanju !”

Ovaj govor je podigao moral kod okupljenih džematlija i oni su se razišli kućama da pripreme oružje za veliku bitku koja će odlučiti dalju sudbinu rožajskih Bošnjaka. U isto vrijeme mula Jakup šalje jednog svog povjerlji vog emisara u Peć da zatraži pomoć od albanske braće sa Kosova. I ovog puta Albanci su bez razmišljanja pritekli u pomoć. Oni su došli sutra dan. Do borbe sa četnicima je došlo sljedećeg dana. Mula Jakup je otišao kući, uzeo mašinku i pištolj, uzjahao konja i među prvima stigao na Kacuber. Pristigle Rožajce i Albance odmah je organizovao u u vodove i čete i imenovao njihove starješine. Pošto su se dobro ukopali i utvrdili na jednoj uzvišici sa koje su imali idealan pregled na prostor ispred sebe, združene bošnjačko-albanske snage čekale se crnogorske četnike.

Prema kazivanju učesnika ove bitke Idriza Husića borba se ovako odvi jala: “Cetnici su se približavali jašući na konjima uz pjesmu i sa razvije nim bajracima, a mi smo ih čekali sa punim puškama. Kad su se dovoljno približili zapucali smo po njima tako da su padali i kotrljali se niza stranu ko trupci. Odmah su se dali u povlačenje i kad su se malo sabrali krenuli su organizovani napad, ali mi smo ih dočekali sa još žešćom vatrom. Napadali su danima tako da smo se na pojedinim mjestima borili prsa u prsa, ali odbranu nisu probili. Pokušali su se poslužiti i lukavstvom. Znali su da je Ramazan i da su Bošnjaci vjernici, pa su, kad je došlo vrijeme za džuma namaz mislili da će svi otići da klanjaju i da ih u tom trenutku treba napasti i pobiti! Međutim, mula Jakup je i takvu situaciju predvidio pa je izdvojio jednog Rožajca koji je imao jak i prodoran glas i rekao mu da kad dođe podne da zauči ezan, a da će ostali čekati u zaklonima. U trenutku kad se čuo ezan četnici su se trkom približili, a mi smo ih pustili da dođu sasvim blizu i onda otvorili žestoku paljbu po njima. Zatim smo prešli u kontranapad i protjerali smo ih do Dapsića gde smo držali linije odbrane sve do kraja rata”.
Da bi naoružao svoju vojsku Jakup je išao i u Tiranu, kod Džatera Deve i od njega tražio pomoć u oružju koje je kasnije i dobio.

Početkom septem bra 1943. godine Italija je kapitulirala, a njeni vojnici iz Rožaja i Tutina pokušavaju da se probiju do Berana i priključe se matičnoj diviziji “Vene- cija”. Glavna kolona je išla preko planine Turjak, i nju su Jakupovi borci zajedno sa seljanima zaustavili razoružali. Ovaj događaj se desio 10. se p tembra 1943. godine. Tom prilikom je zaplijenjeno dosta oružja i dva kamiona koje je jedan Pazarac doterao do Rožaja.

Idriz-aga Husić je govorio i o velikom gestu koji je mula Jakup pokazao i prema jednoj Crnogorki i njenim sinovima koji su bili u četnicima. Naime, jednog dana je u Rožaje došla jedna starica i tražila je da razgovara sa mula Jakupom. Molila je da poštedi četvoricu njenih sinova-četnika koji su se krili u jednoj pećini mjesecima i bili su na izmaku snage. Tražila je da im pokloni život. Jakup je tada dao starici besu da ih njegovi vojnici neće dirati i da mogu da idu kud god žele! Tako je i bilo, četnici su izašli a među njima je bio i jedan koji je bio prije rata učitelj u Rožajama. Ovaj ljudski gest, čak i prema neprijatelju, je, nakon rata, spasio glavu Jakupo vom najstarijem sinu Sulju kojeg su partizani odmah po oslobođenju htjeli da ubiju. Ta ista starica je, kad je čula da je mula Jakupov sin u zatvoru, otišla kod upravnika i ispričala kako je njegov otac spasio njena četiri sina. Nakon njene intervencije Suljo je bio odmah oslobođen.

Ovog junaka i danas pamte Srbi koji žive u Novom Pazaru i Raški. Naime, u toku četničkih napada na ovaj grad mula Jakup je spasio 420 lokalnih porodica, sklonivši ih u u prostorije Okružnog suda i zatvora u Novom Pazaru. On se plašio da bi muslimansko lokalno stanovništvo moglo izvršiti odmazdu nad lokalnim Srbima, zbog zločina koje su četnici izvršili u tom periodu dok su napadali Novi Pazar i njegovu okolinu. Oko prostorija gdje su bili smješteni Srbi danonoćno se smenjivala straža, koja je štitila Srbe od upada pojedinaca ili grupa iz redova Muslimana.

Iako je imao izuzetnom korektan odnos prema Srbima i Crnogorci ma, to ga nije spasilo od par tizanske osvetničke ruke. Bojali su se veličine njegovog autoriteta koji je uživao u narodu. Nakon doživljenog poraza na planini Turjak u avgustu 1943. godine crnogorski četnici nisu više nikada krenuli na Rožaje. Međutim, nova snaga koja se pojavila – partizanski pokret u koji je ušao i veliki broj sandžačkih Bošnjaka, nadajući se da će dobiti autonomiju koju su im komunisti obećali, uradili su ono što nije uspjelo četnicima. Uspjeli su da razbiju sandžačku Muslimansku miliciju i njene vođe pobiju. Tako Dušan Lutovac piše da su “komunisti-partizani imali poseban zadatak da pronađu i likvidiraju mula Jakupa Kardovića … U okolini Rožaja je bilo i nekoliko balističkih grupa, koje su se krile oko planina Hajle, Kuline, Ban džove, vrela Ibra i drugdje. Za mula Jakupa je dobijeno obavještenje da se krije u svojoj kući u Hožajama.”‘”

Interesantno je napomenuti kako je ovaj autor opisao mula Jakupovu smrt a kako su je Rožajci upamtili. Dušan Lutovac piše ovako: “Namjera je bila da se mula Jakup uhvati živ i preda nadležnim vlastima radi suđenja. Pošto je noć bila mračna, a uhvaćeni nije bio vezan, u trenutku se trgnuo i pokušao da bježi. Borci su brzo reagovali i ubili ga.” Međutim, stari Rožajci kojih još ima među živi ma, kao i Jakupova familija iznose potpuno drugačiju verziju. Oni tvrde da je početkom 1945. godine jedna grupa partizana među kojima su bili i neki rožajski komunisti pošla u pravcu mula Jakupove kuće s namjerom da ga uhapsi. Rožajci su prije nego što će doći partizani molili mula Jaku pa da napusti Rožaje jer će ga komunisti ubiti. Međutim, on to nije učinio. I kao što reče Dušan Lutovac stari, ali još uvijek dobrodržeći Jakup je “ostao da se krije u svojoj kući (?)”.
Pored njega su bili još supruga i dvije maloljetne ćerke. Partizani su mu rekli da moraju da ga privedu i da treba da mu se sudi jer je navodno kriv zbog ubistva braće Hamzagića u Tutinu, ali njemu je bilo jasno o čemu se radi. Izvadio je svoj zlatni džepni sahat i dao ga supruzi i halalio se sa porodicom. Partizani su bili zaprepašćeni njegovom pojavom i jedan od njih je prokomentarisao: “Zar je moguće da je ovaj starac pravio takva čuda”? Na putu od njegove kuće prema zgradi nove vlasti, jedan od partizana mu je iz automata mučki pucao u leđa i ubio ga.

Partizani su ga optužili za ono što su učinili sredinom 1944. godine braća Drešević u Tutinu kada su likvidirali braću Hamzagić, jer je on tada kao predsjednik ove opštine, navodno odobrio njihovu likvidaciju. Treba napomenuti da je rahmetli Jakup imao zaštitnički stav prema lokalnim komunistima. Tako je u periodu kada se organizovala velika hajka protiv komunista u novopazarskom kraju, Haso Rožajac sa svojom grupom komunista našao utočište upravo kod mula Jakupa koji ih je smjestio u svojoj kući u Vučoj gdje ih je krio i hranio šest mjeseci. Nakon rata ovaj njegov gest niko od tih komunista nije pomenuo.

(sandzaklije.square7)

Esad Rahić/Zoranić Suad