Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Turski predsjednik Erdogan primio grčkog pravoslavnog patrijarha Jerusalema
ISTANBUL, 13. septembar – Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan sastao se u subotu sa grčkim pravoslavnim patrijarhom Jerusalema, Teofilosom Giannopoulosom, koji mu je uručio poseban poklon – repliku historijskog dokumenta iz 7. stoljeća kojim su kršćanima garantirana prava nakon muslimanskog osvajanja Jerusalema.
Svečani prijem održan je u palati Dolmabahče u Istanbulu, gdje je patrijarh Giannopoulos Erdoganu predao uramljeni primjerak dokumenta poznatog kao “Omerov zavjet”, izdat kršćanskom vođi Jerusalema Sofroniju 638. godine.
Ovaj zavjet, izdat od strane halife Omera ibn el-Hattaba nakon što su muslimanske snage preuzele Jerusalem, osigurao je sigurnost i slobodu vjeroispovijesti za kršćansko stanovništvo grada. Njime su zaštićene i najvažnije hrišćanske svetinje – Crkva Svetog groba u Jerusalemu i Bazilika Rođenja Isusova u Betlehemu.
Tokom razgovora, patrijarh je naglasio simboliku ovog dokumenta kao temelja suživota i poštovanja među religijama, dok je Erdogan istakao da je Turska posvećena očuvanju svetih mjesta i međuvjerskog dijaloga.
Ovaj susret dodatno potvrđuje Erdoganovu politiku održavanja bliskih odnosa sa vjerskim liderima različitih konfesija, čime Turska, kako je ocijenjeno, želi naglasiti ulogu mosta između Istoka i Zapada.
Košarkaška reprezentacija Turske već tri decenije živi i diše kroz igrače porijeklom iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Gdje god da pogledate – od Istanbula i Ankare pa sve do NBA parketa – korijeni vode pravo u Novi Pazar, Sjenicu, Žepče ili Sarajevo.
Najbolji primjer današnjice je Čedi Osman. Njegova majka je iz Novog Pazara, a otac Turčin. Odrastao je u Sarajevu, igrao sa bratom u KK Bosna, a onda je krenuo putem Efesa i NBA lige. Kada govori našim jezikom, jasno se osjeti da pripada ovom podneblju – Sandžak mu je u srcu.
Pored njega, tu je i Kenan Sipahi, koji je prve korake napravio na Kosovu, čija je porodica takođe iz Sandžaka, tačnije iz Bijelog Polja, a danas igra za Tursku. Govori i bosanskii albanski, a njegova priča podsjeća na mnoge mlade talente sa Balkana koji su sportski procvjetali tek kada su dobili šansu u Turskoj.
Ne možemo zaboraviti ni Semih Erdena, čija porodica vodi porijeklo iz Sjenice – Šehovići. Njegovi počeci vezani su za beogradski Partizan, a danas je jedno od prepoznatljivih lica turske košarke.
Hidajet Turkoglu, legenda Fenerbahčea i reprezentacije, rođen je u Istanbulu, ali u naselju Bajrampaša – mjestu gdje živi veliki broj ljudi iz Sandžaka. Njegova porodica nosila je prezime Ramićević i potiče iz okoline Sjenice. On je dokaz da Sandžak daje šampione i onda kada promijene dres.
Mirsad Turkdžan, brat naše Emina Jahović, još je jedno ime koje je obilježilo Tursku i evropsku košarku. Malo je onih koji znaju da je njegovo pravo prezime Jahović, ali istorija sporta to jasno bilježi.
Posebnu priču nosi Asim Pars, rođen kao Asim Paščanović u Kalesiji. Njegova karijera u Turskoj je ostavila dubok trag, iako se završila tragično.
Iz BiH dolazi i Emir Preldžić, koji je godinama bio među najboljim evropskim košarkašima. Nakon blistave karijere u Fenerbahčeu i reprezentaciji Turske, vratio se u Žepče, gdje gradi sportsku infrastrukturu i ulaže u budućnost djece.
Nova generacija Sandžaka ponovo blista. Tarik Biberović, sin Eska iz Novog Pazara, iz sarajevskih Sparsa otišao je pravo u Fenerbahče. Danas ga mnogi vide kao nasljednika velikih turskih imena. Njegovi poeni i borbenost podsjećaju da Sandžak nikada nije bio samo geografska regija, nego rasadnik talenata.
Sutra, kada Turska izađe na parket u finalu Eurobasketa protiv Njemačke, čitav Sandžak će gledati i navijati. Jer na tom parketu, kroz osmijeh i borbu Čedija Osmana, kroz šut Tarika Biberovića, kroz tradiciju i naslijeđe Jahovića, Preldžića, Erdena i Turkoglua – igra i naš Novi Pazar, igra i naša Sjenica, igra cijeli Sandžak.
Sandžak je opet na mapi Evrope – ovoga puta kroz košarku.
Prema modernim istraživanjima, bogumilstvo se u Sandžaku zadržalo od XII do XV veka uprkos velikim progonima: zabeleženo je da je car Dušan čak zabranio pomen imena “babun” (bogumil) u svojoj zakonskoj povelji. Ime Paljevo (Tutin) prema predanju potiče baš od burnih obračuna sa bogumilima: selo je često paljeno zbog njihovog boravka, pa je ostalo “paljeno” (od čega je, navodno, i nastalo ime). O ostacima njihovog nasleđa govore brojni stećci i mezarja bogumila u Tutinskom i Pešterskom kraju, kao i specifični toponimi – npr. naselja zovu se „Bijela Voda“ jer su kod bogumila izvori smatrani „čistim“, što je simbolika posvećenosti čistoj vodi i prirodi. Zbog svega ovoga Paljevo danas smatraju veoma značajnim arheološkim spomenikom bogumilske tradicije.
Arhitektonske osobenosti bogumilske bogomolje u Paljevu
Ovaj izvorni izgled pećinske građevine u Paljevu jasno pokazuje njen neobičan karakter. Radi se o maloj jednobrodnoj („niskoj“) građevini isklesanoj u steni, dimenzija približno 4×8,30 m. Umijesto kupole ili zvonika, građevina ima polukružnu oltarsku apsidu na istočnom kraju i prazne kamene zidove – čitava forma više podseća na hermitsku ćeliju nego na raskošnu crkvu. Zgrada je dobro očuvana samo u stubovima i lukovima, a u boru pored ulaza vidi se tradicionalni malter. Prema odluci lokalne uprave iz 1987, ova pećinska „crkva“ ima status kulturnog dobra od posebnog značaja i pod zaštitom je Zavoda za zaštitu spomenika iz Kraljeva. Danas je na nju zvanično stavljen i pravoslavni predznak – Srpska pravoslavna crkva ovde povremeno služi molebane i posvećuje je Svetom Nikoli – ali spoljašnjost objekta nema ništa uobičajeno pravoslavno.
Unutrašnjost bogumilske bogomolje u Paljevu je izuzetno skromna: zidovi su bijeli i gipsani, nema fresaka ni ikona, a prostor je uređen veoma jednostavno. Na slici se vidi samo kamenolomen džakljuščet (polukružna kamena klupa) ispred oltarske niše i drveni trozglobni stolac uza zid – nema ni oslikane oltarne pregrade ni ikona svetaca. Ovo je upravo u skladu sa bogumilskim učenjem: prema narodnom predanju u objektu „nema ni ikona ni fresaka“. Jednobrodna, skromna arhitektura (jednobrodna građevina sa polukružnim oltarom) potvrđena je i novijim arheološkim rekonstrukcijama. U praksi, po ljudskom sjećanju, u crkvi („bogumilskoj ćeliji“) tokom decenija nisu postojali ni oltarski ikona-posveta ni crkvene slike – veruje se čak da su vrata bila otvorena i da je narod dolazio iz različitih vera upravo da bi se molio na „čist“, nepriznat način. Sve to daje snažan utisak da građevina nije projektovana kao klasična pravoslavna crkva, već kao bogumilska molitvena ćelija.
Ulaz u Paljevsku hižu
Bogumili su, u duhu svog dualizma i asketizma, veoma retko gradili monumentalne hramove ili uspostavljali svešteničku hijerarhiju. Oni nisu imali stalne bogoslužne zgrade, već su se vijernici okupljali često na otvorenom ili u privatnim domovima. Imajući „savršene“ askete (perfekte) koji su prestajali u strogom postu i molitvi (rekli bi se najposvećeniji monasi) i ostale obične vernike (credentes) koji su učestvovali u zajedničkim molitvama, bogumili su negovali život bez raskoši. Bitne obredne komponente pravoslavlja – liturgija, krštenje i tajne – bogumili su ili preinačili ili odbacili. Ikonama su se otvoreno suprotstavljali: pošto su za njih tijela i svijet materije zli, poštovanje ikona i moštiju smatrali su idolopoklonstvom i praznoverjem. Tako ni u paljevskoj pećini nije preostalo ničega svetog osim „čistog prostora“ za molitvu.
U bogumilskom učenju čistota (posvećenost) prostora i vode ima posebno značenje. Česte pojave toponima „Bijela voda“ na ovom podneblju pripisuje se tradiciji bogumila koji su svoja izvorišta zvali baš čiste, „bijele vode“. Time se ističe apstraktan motiv sakralne čistote (bogomili su „vodili čistu vodu“ umesto da klešu kipove svetaca). Paljevska bogomolja, s belim zidovima i bez ikakvih slika, unutar sebe simbolično potvrđuje tu težnju za duhovnom čistoćom i asketskim molitvenim stanom.
Za razliku od jednostavnih bogumilskih svetišta, pravoslavne crkve iz istog perioda (XII–XIV vek) bile su dekorisane i slavile institucionalnu liturgiju. One su najčešće krunisane kupolama, bogato ukrašene bogatim mozaicima ili freskama u unutrašnjosti, a kroz stubište ikonostasa izmedu naosa i oltara isticala su se ikone svetaca. U Paljevu pak nema ničega od toga: nema boji, nema fresaka po zidovima, a jedina prozračno obojena površina jeste bela malter zida. Narodni izveštaj koji prenose i autoriteti beleži da objekat ima „potpuno nepravoslavni izgled i nema fresaka“, što se tumači kao znak da uopšte nije bila zamišljena pravoslavna crkva, već je reč o bogumilskom hramu–ćeliji. Drugim riječima, dok bi pravoslavni objekat tog doba imao trodelnu oltarsku pregradu i puno ikona, paljevski prostor je samo puka molitvena ćelija: „(Svetinja) je u skladu sa bogumilskim učenjem – u njoj nema ni ikona ni fresaka“. Na taj način, arhitektonske i umetničke razlike podržavaju tumačenje da je objekat bio izgrađen za drugačiju versku zajednicu – upravo onu bogumilske pasivne i asketske tradicije.
Nakon Drugog svetskog rata lokalne vlasti su paljevsku bogomolju poštovale kao nasledje – 1987. je zvanično zaštićena kao nepokretno kulturno dobro od posebnog značaja. Godinama je praktično napuštena, no u novije vreme SPC u njoj priređuje povremene molitve i odnosi je Svetom Nikoli. Nama je važno naglasiti da se slože suprotstavljena viđenja: nacionalistički krugovi ponekad negoduju zbog toga što crkva prisvaja građevinu koja – prema drugim tumačenjima – pripada bogumilskoj baštini. Istoričari poput S. Aličkovića beleže da su je starosedelci odvajkada nazivlju „bogumilskom ćelijom“ i lečilištem, po predanju – molitveni prostorom gde se vijernici iz svih vijera mole za izlečenje. Iz tih se priča često citira legendarni prizor: „tetak Hasim“ sedi na trozglobnom stolcu unutar pećine i priča mladima o njenom čudotvornom značaju – što, iako ne dočarano u zvaničnim monografijama, krasi narodno sećanje. Ukratko, dok arheologija i zapisani podaci potvrđuju bogumilsko poreklo objekta, savremene interpretacije prepliću službena crkvena posvećenja sa tradicijom legendi: jedni ga vide kao „posvećenu“ pravoslavnu bogomolju, a drugi kao poslednju očuvanu bogumilsku hižu (molitvenu ćeliju) na Balkanu. Kako je zapisao Haćim Rastoder u priči o svom tetku Hasimu:
Gostionska soba bila je puna smijeha i mirisa kahve, a tetak Hasim sjedi na svom tronožnom stolcu, noge mu se ljuljaju k’o da plešu. Pogleda okupljene posječare i reče:
„E, braćo moja, čujte sad jednu staru priču, da vam srce stisne, a stomak se nasmije. Idete vi drumom prema Tutinu, pa skrenete malo u Paljevo… i naiđete na pećinsku ‘crkvu’. Al’ da znate – to nije crkva k’o one na koje ste navikli. Nego, to vam je bogumilska hiža, molitvena ćelija, mjesto gdje su stari arijanci dolazili da se mole i da se sakriju od vlasti.
Bogumili, kažu, nisu htjeli ni pod Rim, ni pod Bizant. Kad su Nemanići gospodarili ovim našim krajevima, gonili su ih kô zmije po livadi. Jednom su, veli priča, cijelo selo spalili jer su u njemu zatekli bogumile – otuda i ime selu Paljevo kod Tutina. Strašna priča, a kažu da je dim gorio danima i da je krv tekla niz litice.
Al’ što je zanimljivo, ta hiža i danas stoji. Nema u njoj ni ikona, ni fresaka, a opet, ko uđe unutra – smiri se, kô da mu neko sve brige odnese. I ljudi su dolazili sa svih strana – pravoslavci, muslimani, katolici – da pronađu lijek za svoju boljku.
I da znate, 1987. vlasti su rekli: ‘E, ovo je kulturno dobro, posebno!’ Danas je pod zaštitom Zavoda iz Kraljeva, al’ i dalje stoji skromna i tiha, četiri metra široka, osam i po duga, s polukružnim oltarom.
A Srpska crkva tu drži službe i posvetila je Svetom Nikoli, al’ ako pogledaš dobro, vidjećete – to nije pravoslavna crkva. To je bogumilski trag, jedini takav u Evropi. I eto vam ga, braćo, za nauk i priču uz tagar.
Srbi su majka za izokretanje istine.
Posječari su se smijali, ali i zamišljali zidove tihog kamenog hrama, a tetak Hasim otpuhao dim iz lule i dodao:
„A sad pijte kahvu, i pamet u glavu, jer ko ne zna svoju prošlost, lako izgubi i put do kuće!“
U selu Grabovac kod Obrenovca u subotu se dogodio ozbiljan incident kada je policija privela N. P. (24) zbog nasilja u porodici. On je, prema navodima istrage, u pijanom stanju fizički napao svog starijeg brata N. P. (32) ispred jednog ugostiteljskog objekta.
Kako se saznaje, do sukoba je došlo nakon žestoke svađe, a mlađi brat je u više navrata udario starijeg staklenom flašom po glavi. Povrijeđeni je zadobio lakše povrede, te mu je odmah ukazana ljekarska pomoć u obližnjoj zdravstvenoj ustanovi.
Policija je brzo reagovala, privela nasilnika i odredila mu zadržavanje do 48 sati. Protiv njega je podnijeta prijava za nasilje u porodici, a dalju istragu vodi Osnovno javno tužilaštvo u Obrenovcu.
Mještani Grabovca su, prema riječima očevidaca, šokirani događajem, ističući da su se braća i ranije sukobljavala, ali da ovako brutalan napad niko nije očekivao.
Sjenica – Nakon što je mještanka sela Jevik u mjestu Kladnica prijavila svog komšiju H.S. (1965) za pokušaj silovanja, policijski organi sproveli su detaljnu istragu i utvrdili da u ovom slučaju nema elemenata krivičnog djela pokušaja silovanja.
Prema zvaničnim informacijama, događaj u kojem su učestvovali H.S. i njegova komšinica E.Š. (1974) ipak neće biti kvalifikovan kao krivično djelo iz nadležnosti tužilaštva, već će postupak biti nastavljen putem privatne tužbe.
Policija je nakon prijave odmah izašla na teren, privela H.S. i prikupila sve relevantne izjave i dokaze. Ipak, nakon provedenih mjera, zaključeno je da se ne može potvrditi navod o pokušaju silovanja.
Ovim epilogom slučaj iz Jevika prelazi u nadležnost građanskog postupka, gdje će se činjenice utvrđivati pred nadležnim sudom na osnovu privatne tužbe.
Na magistralnom putu Cetinje – Budva, u mjestu Obzovica, danas se dogodilo veliko odronjavanje stijena koje je u potpunosti blokiralo saobraćaj. Na lice mjesta odmah su upućene ekipe policije, hitne pomoći i nadležnih službi za održavanje puteva.
Prema prvim informacijama, odron se desio danas oko podneva, kada se s obronaka sručila ogromna količina kamenja i zemlje. Više vozila je oštećeno, među njima i jedno teretno vozilo, dok su uviđajne ekipe još na terenu kako bi utvrdile ima li povrijeđenih.
Očevici navode da je scena bila dramatična, jer su stijene zatrpale čitavu širinu puta, a vozači i putnici su u panici napuštali automobile. Policija je odmah blokirala saobraćaj, a vozači se preusmjeravaju na alternativne pravce.
Iz Uprave policije potvrđeno je da su ekipe na terenu i da se radi na uklanjanju kamenja, ali zbog obima odrona očekuje se da će put biti zatvoren duži vremenski period. Stručne službe trenutno procjenjuju stabilnost stijenske mase iznad puta kako bi se spriječili novi odroni.
Mještani podsjećaju da je ovo područje i ranije bilo rizično, ali ovako veliki odroni nijesu zabilježeni u posljednje vrijeme. Pogledajte video ispod teksta.
U subotu veče, oko 20:30 časova, na Obrovačkom putu kod naselja Telep u Bačkoj Palanci dogodila se teška saobraćajna nesreća u kojoj je život izgubila devetnaestogodišnja djevojka M.P.
Prema prvim nezvaničnim informacijama, u vozilu koje je sletjelo s puta nalazile su se četiri osobe. Fotografije sa mjesta nesreće, koje su objavljene na društvenim mrežama, prikazuju potpuno smrskan automobil, nalik na zgužvanu limenku.
Jedna osoba zadobila je teške tjelesne povrede i hitno je prevezena u Urgentni centar Kliničkog centra Vojvodine u Novom Sadu, dok se o stanju ostalih putnika još uvijek čekaju zvanične informacije.
Zbog nesreće, saobraćaj iz Bačke Palanke prema Obrovcu bio je u prekidu sve do 23:30 časova. Nakon završenog uviđaja, vozilo je uklonila šlep služba, a saobraćaj je ponovo normalizovan. Policija i nadležne službe utvrđuju sve okolnosti koje su dovele do ovog tragičnog događaja. Pogledajte fotografije sa lica mjesta ispod teksta.
Brian Walsh, muškarac iz Massachusettsa optužen da je ubio i raskomadao svoju suprugu Anu Walsh, rođenu Beograđanku, doživio je nasilni napad u zatvoru svega nekoliko sedmica prije početka suđenja.
Incident se dogodio u četvrtak uvečer, nešto prije 22 časa, unutar stambene jedinice kazneno-popravnog centra u Dedemu. Prema saopštenju kancelarije šerifa okruga Norflok, jedan zatvorenik je savladan, a kod njega je pronađeno improvizovano tupo oružje.
Advokat Larry Tipton potvrdio je za Masslive.com da je upravo Walsh bio meta napada i da je zadobio ubodne rane.
Walsh je hitno transportovan u bolnicu Beth Israel Deaconess Medical Center u Bostonu, gdje mu je pružena medicinska pomoć. Nakon ukazane pomoći, vraćen je u zatvor tokom noći.
Iz kancelarije šerifa za Fox News Digital poručeno je da se okolnosti incidenta i dalje istražuju, a identitet drugog učesnika napada nije zvanično objavljen.
Podsjetimo, Walsh je optužen da je u januaru 2023. godine ubio i raskomadao svoju suprugu Anu Walsh, majku troje male djece i uspješnu agenticu za nekretnine iz Washingtona. Ana je nestala na Novu godinu 2023, a nekoliko dana kasnije prijavljena je kao nestala.
Ovaj slučaj je šokirao američku i balkansku javnost, budući da je Ana porijeklom iz Beograda, a godinama je živjela i radila u Sjedinjenim Američkim Državama. Suđenje Brianu Walshu zakazano je za oktobar ove godine.
Rođena Sjeničanka Lara Sara Baltić iz sela Kladnica, koja već duže vrijeme živi u Sarajevu, izazvala je pravu lavinu pozitivnih emocija nakon što je na Facebooku podijelila video-snimak iz restorana Sinija. U objavi pod naslovom „Sandžaklije u Sarajevu zapjevale Pazarcima“, zabilježena je atmosfera ispunjena pjesmom, harmonikom, klarinetom i tarabukom.
„Sinoć je u restoranu Sinija pjesma Kad pogledam sa Bedema odlijegala uz harmoniku, klarinet i tarabuk… duša na sto načina. Hvala našem domaćinu Samiru – čovjeku kojeg je moj rahmetli babo posebno volio. Ako ste ikad probali Heljdaeko doo Sarajevo proizvode, znajte da iza njih stoji upravo on. Pazarci, pjesma je krenula iz Sarajeva – neka stigne pravo do vas! Selame šaljemo pjesmom. Samo da napomenem da u društvu nema Pazaraca – Sjenica, Tutin, Cazin, Sarajevo, Bijelo Polje, Brodarevo, al’ Pazaraca ni za lijeka“, napisala je Baltić u emotivnoj poruci.
Video je ubrzo izazvao ogromnu interakciju i mnoštvo komentara širom regiona i dijaspore. Ljudi su prepoznali duh Sandžaka i zajedništvo koje pjesma nosi.
„Imao sam zadovoljstvo da se nađem u tom restoranu i družim se sa tim divnim ljudima koji imaju dušu i srce k’o Golija“, napisao je Ringo Hamidović. „Moj prijatelj i drug, ef. Rifat Ličina (harmonika)“, dodao je Esad Garibović, dok je Muamer Dizdarević kratko poslao poruku: „Selam za Novi Pazar“.
Zijah Bihorac je posebno istakao vrijednost sevdalinke: „Akšamlije i meraklije, na zadovoljstvo gostiju u restoranu ‘Sinija’ izvode jednu od najljepših sandžačkih sevdalinki, autora Mijata Božovoća. Zadovoljstvo je slušati ih, jer sve rade spontano i u skladu sa vrijednostima koje sevdalinka nosi sobom, još kad se izvodi u ambijentu kakav je ovaj.“
Komentari su stizali sa svih strana – iz Sarajeva, Sandžaka, pa i iz dijaspore: „Nema bolji na svijetu, jedan i jedini moj voljeni grad Novi Pazar“, poručio je Buco Rugovac. „Bravo naše Sandžaklije“, dodala je Sehada Kubur. „Sandžaklije su najbolji ljudi što se tiče gostoprimstva, poštenja i svega ostalog. Pozdrav za sve Sandžaklije širom svijeta“, napisao je Rale Softić.
Veliki broj ljudi naglasio je koliko su pjesma i druženje probudili nostalgiju i uspomene: „MašAllah momci živi i zdravi bili, vratili ste mi dušu u neka prošla vremena kad su ljudi bili ljudi i INSANI. Hvala vam“, emotivno je poručila Halima Halima.
Pored promocije kulture i pjesme, Lara Sara Baltić aktivno radi i na promociji turizma Sandžaka, posebno hotela Borovi u Sjenici, gdje je često na putu između Sarajeva i rodnog kraja. Njena objava još jednom je pokazala kako pjesma i tradicija povezuju ljude i brišu granice. Pogledajte video ispod teksta.
Ablendovanje, odnosno blicanje farovima kako bi se upozorili drugi vozači, već decenijama je uobičajen način komunikacije u saobraćaju. Najčešće se koristi da bi se skrenula pažnja na policijsku patrolu ili radar u blizini, zbog čega mnogi vozači usporavaju i voze opreznije.
Međutim, pitanje koje se često postavlja jeste – da li je ovakvo ponašanje zakonom dozvoljeno ili se može smatrati prekršajem?
Okanović: „Nema kazne, a ima koristi“
Odgovor daje Damir Okanović iz Komiteta za bezbjednost saobraćaja. On naglašava da ablendovanje u Srbiji nije zabranjeno i da za ovakvo ponašanje ne postoji nikakva kazna.
– U Srbiji to nije zabranjeno, nema ni kazne. Najvažnije je da vozači uspore. Da li su usporili jer su ih upozorili drugi vozači ili su sami vidjeli patrolu – potpuno je svejedno – objašnjava Okanović.
On dodaje da je osnovni cilj svake radarske kontrole upravo usporavanje saobraćaja na kritičnom mjestu, te da je ablendovanje sa tog aspekta ne samo opravdano već i korisno.
Doprinos bezbjednijoj vožnji
Iako se u nekim državama ablendovanje kažnjava kao ometanje službenih lica ili upozoravanje na policijsku kontrolu, u Srbiji je situacija drugačija. Stručnjaci ističu da na ovaj način vozači indirektno doprinose smanjenju brzine i time povećavaju bezbjednost u saobraćaju.
Zaključak je jasan – ablendovanje u Srbiji nije kažnjivo, a njegova svrha u praksi može biti i pozitivna jer doprinosi bezbjednijoj vožnji.
