U selu Gradac, nadomak Pešterske visoravni, vrijeme se polako mijenja, ali uspomene ostaju. Vezira, starija žena iz ovog kraja, prisjeća se kako su nekada živjeli, radili i družili se. Njena priča oslikava tradicionalan način života, u kojem su se žene okupljale, tkale ćilime i staze, muzle ovce i krave, nosile vodu, spremale hranu i brinule o velikim porodicama.

• “Sve se radilo ručno, nije bilo mašina kao sada. Tkale smo ćilime, plele vunene čarape i izrađivale staze za kuću. Krave i ovce su se muzle tri puta dnevno. Sada se sve obavlja mašinski – moj sin sve tako radi, ali ja pamtim kako je bilo drugačije,” priča Vezira.

Nekada se dan započinjao prije svitanja. U četiri sata ujutro, stoka je već morala biti nahranjena i izvedena na pašu. Djeca su pješke išla u školu u susjednom selu Ljeskova, čak i po najhladnijem vremenu.

• “Zimi bi se pantalone zalijepile od leda, ali niko se nije žalio. Danas, čim dijete malo dobije temperaturu, odmah kod ljekara.”

Posebno pamti druženja s komšinicama i rođakama.

• “Uveče, kad se završe svi poslovi, okupljale smo se i tkale. Dođu sestre, komšinice, zajedno radimo i pričamo. Nije bilo televizije, nije bilo telefona, ali nije nam ni trebalo. Ljudi su se tada više družili, a danas svi gledaju u telefone.”

Vezira primjećuje da su nekada porodice bile velike, živjelo se u zajednicama, a danas su svi razdvojeni. “Moj sin i snaha otišli su u Njemačku, a nas dvoje starih ostali smo ovdje. Nekada su porodice bile brojne, danas svako za sebe.”

Ipak, ona ne zamjera mladima što žele bolji život. “Znaju oni koliko smo se mučili. Moji sinovi i kćerke me paze, snahama sam kao majka. Nikada nismo imale problema, sve su složne kao rođene sestre.”

• “Kad se sjetim koliko smo krava i ovaca imali! Po pedeset i više. Sve smo ručno obrađivali, pravili domaći hljeb, nosili vodu sa bunara. Danas je lakše, ali mislim da je nekad bilo ljepše. Ljudi su bili zdraviji, nisu se žalili na umor, a sada, čim neko malo radi, odmah kaže da je umoran.”

Vezira se i dalje trudi da sačuva dio tradicije.

• “Još uvijek pletem vunene čarape. Niko ih više ne nosi, ali ja ne mogu bez njih. Čuvam i svoj kirkit i radboj, nek ostane za uspomenu, kao što ja čuvam majčin.”

Na kraju, sa osmijehom zaključuje:

• “Život se mijenja, ali uspomene ostaju. Bilo je teško, ali lijepo. A najvažnije je da su djeca i unučad zdravi i sretni. To je sve što čovjek može poželjeti.”

Naza Došljak Ukić iz sela Gordijelje, nadomak Pešteri, svoje dane provodi u osami, okružena uspomenama i sjećanjima na neka prošla vremena. Tvrdi da je život tada bio mnogo teži, ali da bi se rado vratila u taj zamršeni, ispunjeni svijet u kojem su se svi poznavali i živjeli drugačije nego danas.

• “Sve bih dala da mi se vrati ono vrijeme. Teško se živjelo, ali je bilo života. Danas, ovo više nije nikakav život. Omladina je otišla, niko nije ostao, sve su kuće zaključane. Nekada se radilo mnogo – plastilo se sijeno, nosilo na vilama, stoka se čuvala. Kad sam bila djevojka, sve te pašnjake sam prošla, pazila ovce i krave. Sada više nema ničega, ni radosti, ni ljudi,” priča Naza sa tugom u glasu.

Nekada je, kaže, selo vrvilo od života. Druženja su bila redovna, posijela su bila vesela, igrale su se karte, pričale priče, dijelila se sreća i tuga.

• “Sobe su bile pune ljudi, smijeha, razgovora. Danas nema ni starijih ni mladih. Sve je nestalo, kao da nikada nije ni postojalo. Omladina umire, odlazi u inostranstvo, a mi stari ostajemo sami.”

Kada se udala, Naza je radila od jutra do mraka.

• “Imali smo veliku zemlju, mnogo sam radila – plastila, grabila sijeno, nosila na vilama. Stoku sam držala, a istovremeno podizala djecu. Radilo se mnogo, ali smo bili sretni. Nekada smo znali da se okupimo, prošetamo do komšija na kahvu, razgovaramo, dijelimo misli i probleme. Danas ni to više ne postoji. Kuće su prazne, ljudi su nestali.”

Sjeća se Naza i velikih seoskih svadbi koje su nekada bile dio svakodnevice.

• “Nekada su se svadbe pravile na otvorenom, pod šatorima. Pucalo se iz pušaka, nevjeste su bile okićene zlatom, igralo se kolo, veselilo do zore. Sada se sve preselilo u hotele, sve se promijenilo. Više nema one iskrene radosti, nema onog seoskog veselja. Posljednja svadba koje se sjećam bila je kada se ženio sin jednog učitelja. Od tada, ništa.”

Danas Naza živi sama, uz posljednju kozu koju nije prodala.

• “Sve su zime bile teške, ali sada su i one postale drugačije. Nema više onih debelih smetova kroz koje smo se probijali. Ipak, navikla sam na te oštre uvjete. Ujutro ustanem, skuham kahvu, pomuzem kozu, umijesim hljeb. I tako svaki dan, ali srce mi je prazno. Fale mi ljudi, fale mi oni razgovori, ona toplina koju smo nekada dijelili.”

Za kraj, Naza ističe da bi sve dala da se vrati prošlo vrijeme.

• “Danas su svi nezadovoljni, sve je postalo suviše brzo i hladno. Nekada smo imali malo, ali smo imali jedni druge. Danas, i pored svega, čovjek ostane sam. To je najteže.”

Dok razgovor završavamo, u očima joj blista tuga pomiješana s nostalgijom, dok rukama prevrće uspomene koje joj jedine ostaju – sjećanja na neka bolja, toplija vremena. Pogledajte video prilog ispod teksta.

Sjenica – Na društvenim mrežama prepoznatljiv je kao “Bradonja 357”, ali iza ovog TikTok pseudonima krije se Kasim Dacić, žestoki momak sa sjeničkog asfalta koji je prošao Evropu, stekao ime u sektoru obezbjeđenja, a sada okuplja hiljade pratilaca svojim autentičnim nastupima na TikToku.

• Od Beograda do Beča – Put borbe i odricanja

Rođen i odrastao u Sjenici, Kasim je vrlo mlad napustio dom. Već sa 15 godina krenuo je put Beograda, tražeći priliku za bolji život. Kaže da se tadašnja sredina nije nudila mnogo, pa je donio hrabru odluku da se samostalno snalazi u velikom gradu.

“Moji su mislili da se živ neću vratiti”, iskreno priznaje. “Ali ja sam znao da moram dalje. Nije bila stvar hoću li, nego moram.”

Kroz godine rada, prošao je brojne poslove, ali se vezao za sektor obezbjeđenja. Prva prilika za rad u obezbjeđenju stigla je sasvim slučajno – u Beču. Vlasnik jednog lokala prepoznao je njegovu ozbiljnost i fizičku spremnost i ponudio mu posao. Tako je krenuo njegov profesionalni angažman u sektoru privatne sigurnosti, gdje danas radi sa ekipom provjerenih momaka, poznatih po korektnosti i profesionalizmu.

“Ljudi traže povjerenje, ne uniformu. Svako može obući prsluk i završiti sertifikat, ali ono što je ključno jeste ko si kao čovjek. Povjerenje je broj jedan”, objašnjava Kasim.

Iako je stekao popularnost na TikToku, Kasim ne robuje trendovima koji većinu korisnika vode putem provokacija i senzacionalizma. Njegov sadržaj promoviše zdrav život, sport i vrijednosti Sandžaka.

“Upalio sam TikTok live i odjednom ušlo 700-800 ljudi. Nisam znao šta se dešava”, prisjeća se svog početka na ovoj platformi. Danas ga prati više od 30.000 ljudi, a taj broj konstantno raste.

Njegova poruka je jasna – obraz i čast nemaju cijenu. Za razliku od mnogih koji se služe psovkama i sukobima kako bi privukli pratioce, on njeguje drugačiji pristup.

“To su mizerni potezi. Balkan je poznat po časti, merhametu i srčanosti. Ljudi u Evropi nas vide kao sposobne i vrijedne, a ne kao one koji se prepiru preko TikToka kao strine.”

Bez obzira na sve što je postigao, Kasim ostaje vjeran svom porijeklu i porodici. Roditelji su, priznaje, u početku bili zabrinuti za njega, ali nikada nije dozvolio da im pruži razlog za sramotu.

“Rekao sam im: nećete doživjeti ništa loše od mene. To je moja dužnost kao čovjeka.”

Njegova vizija budućnosti je jasna – ostaviti pozitivan trag, biti prepoznat po sportu i radu sa omladinom.

“Mladi su dezorijentisani, nemaju jasne ciljeve. Sport ih može usmjeriti na pravi put. Ja bih volio da me ljudi pamte po tome – da sam se borio za svoj kraj, za svoju zajednicu i za prave vrijednosti.”

I dok nastavlja graditi svoje ime, jedno je sigurno – “Bradonja 357” ostaje dosljedan svojim principima, čuvajući ono što je za njega najvažnije: obraz, čast i lojalnost. POgledajte video prilog ispod teksta.