Klodijana i Duško Maraš iz sela Goševo već 11 godina njeguju brak ispunjen ljubavlju i zajedništvom, uprkos izazovima s kojima se svakodnevno suočavaju. Njihova priča započinje u Albaniji, gdje su sudbinski putevi spojili ove dvoje ljudi. “Kuma je došla u moje selo sa svojim kumom i tako smo se upoznali 6. marta 2013. godine. Već 28. aprila iste godine smo se vjenčali. Imala sam tada samo 15 godina, a Duško 37. U to vrijeme bilo je teško naći osobu s kojom ćeš dijeliti i dobro i zlo, ali ja sam pronašla svog životnog partnera”, prisjeća se Klodijana.

Razlika u godinama, državljanstvo i vjeroispovijest nisu bili prepreka njihovoj ljubavi. Klodijana, katolkinja iz Albanije, bila je zabrinuta kako će izgledati život u Srbiji, ali ljubav prema Dušku bila je jača od svih strahova. “Nisam razumjela jezik, sve mi je bilo novo, ali sam osjećala da smo predodređeni jedno za drugo. Danas smo 11 godina zajedno i nikada se nisam pokajala zbog svoje odluke”, iskreno govori.

Klodijana i Duško su roditelji pet djevojčica, od kojih najstarija ima 10 godina, a najmlađa godinu i po dana. Njihov život nije jednostavan – svakodnevno se suočavaju s teškim uvjetima života na planini, gdje temperature zimi padaju u debeli minus, a do najbliže škole putuje se više od 13 kilometara u jednom smjeru. ”

Snalazimo se kako znamo. Duško radi poljoprivredne poslove, pomažem mu koliko mogu, ali najviše vremena provodim s djecom. Sve radimo zajedno, uz osmijeh i ljubav”, kaže Klodijana.

Iako su uvjeti života u staroj kući, bez vode i kupatila, bili teški, porodica se zajedničkim snagama borila za bolje sutra.

Promjena dolazi zahvaljujući ljudskoj dobroti i velikodušnosti. Klodijanina zaova, Radica, prijavila je porodicu u humanitarnu organizaciju “Srbi za Srbe,” koja je prepoznala njihovu potrebu za boljim uvjetima života. Međutim, najdirljiviji trenutak desio se kada je poznata pjevačica Dragana Mirković posjetila porodicu Maraš.

“Dragana je bila kao član porodice. Kada je ušla u staru kuću i vidjela u kakvim uvjetima živimo, zaplakala je. Zajedno s prijateljima pomogla nam je da završimo novu kuću. Organizirala je koncert u Kragujevcu, a sav prihod od karata bio je namijenjen za izgradnju našeg doma. Zahvaljujući njoj, moja djeca danas imaju uvjete za bolje sutra”, govori Klodijana kroz suze radosnice.

Danas porodica Maraš živi u novoj kući, okružena ljubavlju i zahvalnošću prema svima koji su im pomogli. Njihova priča je dokaz da su ljubav, zajedništvo i vjera u bolje sutra jači od svih prepreka. Klodijana i Duško svojim primjerom pokazuju da porodica nije samo mjesto, već osjećaj pripadnosti i podrške.

“Najvažnije je biti dobar čovjek. Novac i materijalne stvari nisu važni ako nema ljubavi i sloge u porodici. Mi smo svoj san ostvarili, a sada radimo na tome da našoj djeci pružimo budućnost punu ljubavi i sreće,” zaključuje Klodijana.

Priča porodice Maraš dirljivo podsjeća na snagu humanosti i dobrote, pokazujući da se snovi mogu ostvariti uz trud, vjeru i pomoć ljudi velikog srca. Pogledajte tv prilog ispod teksta.

Autor Suad K Zoranić

Emir Abdullahi predstavlja posebnu generaciju Novopazaraca, onih koji su obilježili zlatno doba čaršije. U to vrijeme, kada je moda u Jugoslaviji bila svjetski fenomen, momci iz Novog Pazara su se isticali ne samo fizičkom snagom, već i harizmom, inteligentnim humorom i jedinstvenim šarmom. Grad je tada imao svoju supkulturu, ali ne u negativnom smislu – to je bila kultura hiperprodukcije intelektualno snažnih ličnosti i opasnih momaka koji su bili prepoznati širom Evrope.

U toj generaciji dominirala je filozofija: ako si jak, moraš biti najjači, ako si inteligentan, moraš se isticati. Humor i pozitivan pogled na život činili su Novopazarce posebnim. Emir je pravi predstavnik te epohe – sin proslavljenog fudbalera i gimnastičarke, koji je svojim pričama oživljavao duh jednog vremena.

Jedna od njegovih anegdota, podijeljena na društvenim mrežama, oslikava početke kafića u Novom Pazaru. Dok je Beograd imao svoja prepoznatljiva mjesta za izlazak, Novi Pazar je bio pionir autentične atmosfere kafića. Kafić „Akvarijum“ postao je legendarno mjesto, kada su konobari bili glavne figure svakodnevnog čaršijskog života.

Emirove priče o legendarnom kafiću „Akvarijum“ podsjećaju nas na vrijeme kada su konobari bili ne samo uslužni radnici već i protagonisti svakodnevnog humora. Evo kako Emir opisuje jedan od legendarnih trenutaka:

„Ar. Nane, konobar, donosi djevojkama kokakolu s ledom. Djevojke negoduju: ‘Neću kokakolu s ledom.’ Nane zavlači dva prsta, vadi led iz čaše i odlazi kao da je to najnormalnija stvar. One u čudu, a on poslije donosi novu kolu.“

Ovakve epizode nisu samo smiješne – one pričaju priču o specifičnoj vrsti humora, spontanosti i opuštenosti koje su krasile Pazar tog vremena.

Drugi junak, Ar. Nasko, bio je poznat po svojoj komunikaciji s gostima i improvizacijama. Njegovi legendarni odgovori, poput „Hvala, molim, izmakni se!“ postali su dio lokalnog folklora. Emir nije bio samo posmatrač; bio je i kreator scena koje su obilježavale to vrijeme. Kroz domišljate igre s Naskom, uspijevao je nasmijati cijeli kafić.

„Nasko je zauzeo sto, a ja, mnogo mlađi, dolazim s curom, pitam je li slobodno, sjednemo, predstavim curu i krene priča. Poslije sat vremena krenem da ispratim curu, najavim da ću se brzo vratiti. Na brzinu je ispratim do pola puta, sretnem drugaricu i zamolim je da odglumi. Vraćam se do Naska, predstavljam drugaricu riječima: ‘Nasko, da te upoznam s mojom djevojkom.’ Još je potvrdim poljupcem u obraz, a ona glumi za medalju.

Nasko u čudu, milo mu, ali mu neprijatno.

I ona krene kući, a ja kažem Nasku da se brzo vraćam. Ispratim je, kad ono, sretnem najbolju drugaricu u to doba. Na brzinu joj objasnim situaciju, vratimo se kod Naska. Naravno, Nasku namignem ‘da šuti’, predstavljajući je mojom CURICOM.

Nasko u čudu puta OSAM. Šuti, šuti i šuti, a onda prasne: ‘Ti si mi najbolji drug! Tiiiii si mi najbolji drug! Najbolji! Najbolji!’ hahahaha“ – napisao je Emir.

Na kraju, Emir se emotivno osvrće na rahmetli Naneta i Naska, izražavajući zahvalnost i sjećanje na ljude koji su oblikovali to vrijeme. Priče poput ovih čuvaju duh Novog Pazara i podsjećaju nas na šmek generacija koje su svojim humorom i harizmom uokvirile identitet ovog grada, kao i na značaj sjećanja – ne samo zbog prošlosti, već i kao inspiraciju za budućnost. U svijetu globalizacije, Emir Abdullahi nas vraća na bitnu stavku, koliko su lokalni identiteti važni.

Priče iz stvarnog života ponekad nadmašuju i najdramatičnije filmske scenarije. Takav je slučaj Ermina iz malog mjesta u Bosni i Hercegovini, koji je nakon dugogodišnjeg braka ostao sam s osmogodišnjim sinom. Razlog? Supruga ga je napustila zbog sestrinog muža, a cijela situacija, kako tvrdi, započela je na društvenim mrežama.

Ermin se sjeća dana kada je njegov život krenuo nizbrdo.

“Bilo je to 23. oktobra. Rekla mi je da joj je majka bolesna i da mora otići kod nje. Predložio sam da je zajedno posjetimo, ali insistirala je da ide sama. Tog dana sam morao otići do Živinica da preuzmem neke stvari. Kada sam se vratio kući, dočekala me prazna kuća. Sve mi je postalo jasno kada sam vidio da nema ni dječije kase. Uzela je novac iz kase i njime platila taksi. Kasnije sam saznao da je otišla kod sestrinog muža,” prisjeća se Ermin kroz suze.

Prema njegovim riječima, sve je organizovano putem društvenih mreža.

“Njena sestra mi je slala poruke i obavijestila me o tome šta se dešava. Nisam mogao vjerovati. Bili smo porodica koja je prolazila kroz teške trenutke, ali nikada nisam mislio da će ovo biti kraj. Facebook je odigrao ključnu ulogu u njihovom zbližavanju. To mjesto je postalo više od društvene platforme – postalo je sredstvo izdaje,” priča on.

Nakon ovog šoka, Ermin je ostao sam s osmogodišnjim sinom. Napustio je posao kako bi mogao brinuti o djetetu. “Ne znam kako živim i odakle mi snaga. Odnijela je vrijedne stvari iz kuće, ali najteže je to što je moje dijete ostalo bez majke. Pokušavam biti i otac i majka, ali nije lako. Radim sve što mogu da mu nadoknadim taj gubitak. Noći su najteže. Kada on zaspi, ostajem budan s mislima i pitam se gdje sam pogriješio,” iskreno priznaje Ermin. Suočava se i s osudama okoline.

“Komšiluk ima razne priče. Neki kažu da sam i ja kriv, drugi me podržavaju. Stidim se, ali znam da moram ostati jak zbog sina. Njegov osmijeh je jedino što me drži.”

“Facebook je postao alat za povezivanje s pogrešnim ljudima. Ljudi se zbliže s onima s kojima nikada ne bi trebali. Vjerovao sam da smo mi jaka porodica, ali prevario sam se. Ovo je bio udarac za mene, ali i podsjetnik za sve koliko je povjerenje važno u vezi,” kaže Ermin.

Iako je preživio jedan od najtežih perioda u svom životu, Ermin se i dalje nada boljoj budućnosti. Njegov sin je njegov najveći motiv.

“Vrijeme liječi rane, kažu ljudi. Nadam se da će i meni donijeti mir. Moj sin zaslužuje srećno djetinjstvo, a ja ću učiniti sve da mu to i obezbijedim,” zaključuje Ermin. Njegova priča je upozorenje i pouka.

Povjerenje, iskrenost i komunikacija ostaju temelj svake zdrave veze. U svijetu prepunom digitalnih izazova, porodice moraju pronaći načine kako da se odupru iskušenjima i održe svoje zajedništvo. Dok se svakodnevno bori da svom sinu pruži bolji život, Erminova priča podsjeća sve nas na važnost porodice i vrijednosti koje često uzimamo zdravo za gotovo. Njegov put nije lak, ali njegovo srce i odlučnost pokazuju da su ljubav i snaga roditelja neizmjerne. Pogledajte vpotresan video prilog ispod teksta.

Dok se prvi mrazovi najavljuju u Sandžaku, domaćinstva iz Pazara već su spakovala teglice zimnice koje će uskoro putovati ka Njemačkoj. Istovremeno, iz Njemačke stižu paketi sa darovima za porodice koje s nestrpljenjem iščekuju povratak svojih najmilijih.

Ovog petka, stotine autobusa, kolona automobila i beskrajni redovi na graničnim prelazima svjedoče o masovnom dolasku naše dijaspore. Pazarci su spremni – domovi su topli, trpeze pune, a osmijesi na licima spremni za najdraže goste. Pogledajte prilog ispod teksta.