Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Prema dostupnim informacijama, saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovao Preljević F., 76-godišnjak, dogodila se u uslovima padavina, kada je kolovoz bio mokar i klizav. Vozač je, kako se sumnja, nije prilagodio brzinu stanju puta, usljed čega je izgubio kontrolu nad vozilom i izazvao udes.
Na magistralnom putu, na samom ulazu u Novi Pazar kod Banjske petlje, sinoć oko 1:20 sati dogodila se teška saobraćajna nesreća koja je, uprkos silini udara, završena bez težih posljedica po ljudske živote.
Kako je potvrđeno, vozilom je upravljao Preljević F. (1951. godište), koji je usljed neprilagođene brzine izgubio kontrolu nad automobilom u zoni naseljenog mjesta, gdje je dozvoljena brzina 50 km/h. Prema podacima sa mjesta nezgode, kazaljka brzinomjera se u trenutku sudara zaustavila na oko 120 km/h, što ukazuje na ekstremno prekoračenje brzine.
Vozač je alkotestiran na licu mjesta, a test je pokazao da nije imao alkohola u krvi. Tom prilikom zadobio je lake tjelesne povrede, uglavnom posjekotine po licu, nakon čega mu je ukazana medicinska pomoć. U ovoj nesreći, srećom, nije bilo drugih povrijeđenih, niti učesnika u saobraćaju.
Fotografije s lica mjesta svjedoče o razornim posljedicama udesa. Prednji dio vozila je potpuno smrskan, motorni prostor razoren, dok su dijelovi automobila i kablovi razbacani pored kolovoza. Oštećena je i zaštitna ograda, a pričinjena je velika materijalna šteta. Samo pukom srećom izbjegnut je najcrnji scenario. Policija je obavila uviđaj, a više detalja biće poznato nakon završetka zvanične istrage. Pogledajte video ispod teksta.
Na samom ulazu u Novi Pazar, kod Banjske petlje, sinoć oko 1:20 sati dogodila se teška saobraćajna nesreća koja je, srećom, prošla bez povrijeđenih, ali sa ogromnom materijalnom štetom. Prema dostupnim informacijama, vozač putničkog vozila novopazarskih tablica nije prilagodio brzinu uslovima i ograničenju kretanja, iako je riječ o naseljenom mjestu gdje je maksimalno dozvoljena brzina 50 km/h.
Kako se vidi na fotografijama sa mjesta nesreće, kazaljka na brzinomjeru se u trenutku sudara zaustavila na oko 120 km/h, što jasno ukazuje na ekstremno prekoračenje brzine. Usljed siline udara, automobil je sletio s kolovoza, udario u zaštitnu ogradu i infrastrukturne elemente, pri čemu je prednji dio vozila potpuno uništen. Motorni prostor je razoren, kablovi i dijelovi rasuti su po zelenoj površini, dok je vjetrobransko staklo potpuno smrskano.
Na terenu je zabilježena velika materijalna šteta, a registarske tablice i vidljiva oštećenja vozila jasno se mogu uočiti na priloženim fotografijama. Ova nesreća još jednom potvrđuje koliko neprilagođena brzina, posebno u naseljenim mjestima, može imati katastrofalne posljedice. Samo pukom srećom u ovom slučaju nije bilo povrijeđenih, iako su okolnosti upućivale na mogući tragičan ishod. Nadležne službe obavile su uviđaj, a saobraćaj je tokom noći bio usporen. Pogledajte video ispod teksta.
Prava drama odigrala se na obilaznici oko Beograda, gdje su mladić i djevojka doživjeli pravi horor nakon što je vozač teretnog vozila, shvativši da ga snimaju, namjerno kamionom udarao u njihov automobil, a potom pobjegao s mjesta događaja.
Ono što je počelo kao obična vožnja u jednom trenutku se pretvorilo u borbu za goli život. Prema informacijama iz istrage, incident je započeo kada je vozač kamiona, iz zasad neutvrđenih razloga, kroz prozor bacio plastičnu flašu prema automobilu marke “smart” u kojem su se nalazili mladić i djevojka.
Vozač “smarta” pokušao je gestikulacijom da ukaže na opasnost takvog ponašanja, ali je to samo dodatno razbjesnilo vozača teretnjaka. U strahu da bi situacija mogla eskalirati, djevojka je izvadila mobilni telefon i počela snimati, pokušavajući da zabilježi registarske oznake kamiona.
U tom trenutku, prema riječima očevidaca, vozač kamiona potpuno gubi kontrolu. Umjesto da se zaustavi, on se namjerno približava malom vozilu i počinje brutalno da ga udara.
– Bilo je zastrašujuće gledati. Ogroman kamion se zaletio u mali auto, udario ga jednom, pa ponovo, kao da pokušava da ih izgura s puta. U tom trenutku nisu imali gdje da pobjegnu – navodi izvor blizak istrazi.
Nakon nekoliko silovitih udara u zadnji dio “smarta”, vozač kamiona je naglo ubrzao i pobjegao u pravcu jedne od petlji, ne zaustavljajući se i ne pruživši pomoć povrijeđenima.
Na licu mjesta policija je zatekla potpuno oštećen automobil, dok su prizori, prema riječima svjedoka, bili potresni. Mladić i djevojka prevezeni su u Urgentni centar sa vidnim povredama i u stanju teškog šoka. Ljekari su potvrdili da su van životne opasnosti, ali se stepen povreda i dalje utvrđuje.
O incidentu je obaviješteno nadležno javno tužilaštvo, a policija intenzivno traga za vozačem kamiona. Pregledaju se snimci sa nadzornih kamera na obilaznici, naplatnim rampama i obližnjim benzinskim pumpama, kako bi se identifikovalo teretno vozilo i vozač koji je nakon ovog nasilnog čina pobjegao. Istraga je u toku.
Dok većina njegovih vršnjaka slobodno vrijeme provodi uz telefone, igrice i društvene mreže, desetogodišnji dječak iz jednog seoskog domaćinstva svaki dan započinje – u štali. I to bez prisile, bez žaljenja i bez bježanja od obaveza. Njegov svijet su krave, koze, konji, kolica puna silaže i miris štale koji, kako sam kaže, iskreno voli.
Još prije svitanja, dok je zima i dok se mnogi tek okreću u toplim krevetima, ovaj dječak već zna šta ga čeka. Hrani stoku, čisti, razgrće hranu, mjeri količine, vodi računa da se ništa ne prospe i da svaka životinja dobije tačno ono što joj treba. Sve radi smireno, sigurno i s nevjerovatnom odgovornošću – kao da je riječ o odraslom domaćinu, a ne djetetu koje još nema ni punih deset godina.
U razgovoru koji prati cijeli radni dan, dječak bez imalo ustručavanja objašnjava svaki korak: zašto se prvo razgrće silaža, kako se pravilno puni korito, zašto se životinjama baca hrana u više navrata i kako se smiruju one nemirnije. Zna imena životinja, njihove navike, pa čak i raspoloženja. Kaže da ga ponekad znaju iznervirati, ali ih, uprkos svemu, voli.
Posebno fascinira činjenica da sve ovo radi s osmijehom. Bez žaljenja, bez prigovora. Kaže da mu nije teško, iako priznaje da se nekad ustaje i nakon samo nekoliko sati sna. Nova godina ga, kako kaže, nije spriječila da se već ujutro vrati obavezama – proslavio je s porodicom, ali je štala ipak čekala.
„Djeca danas gledaju telefone, a ja za dva sata završim ono za šta nekome treba tri“, kaže ponosno, dok gura kolica puna hrane i brzo prelazi iz jedne štale u drugu. Krave, koze i konji navikli su na njegov glas, pokrete i prisustvo. Životinje mu vjeruju, a on zna kako da im priđe bez straha, čak i kada su u pitanju jači bikovi ili životinje s mladima.
Ova priča nije samo simpatičan video ili neobičan prizor. Ona je podsjetnik da još uvijek postoje djeca koja odrastaju uz rad, disciplinu i odgovornost, učeći vrijednosti koje se danas često zaboravljaju. Ne zato što moraju – već zato što to žele. Njegov dan je težak, ali ispunjen. Njegove ruke su male, ali sigurne. A njegova ljubav prema selu i životinjama – iskrena i velika. Ako postoji nada da će selo živjeti i u budućnosti, onda ona danas ima samo deset godina – i već zna kako se postaje pravi domaćin. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
Kad neko spomene Sjenicu i Peštersku visoravan, većina odmah vidi isto: snijeg, led, maglu i „debeli minus“ koji zna da ugrize i kad ćutiš. Ali baš tamo gdje zima najduže traje, nastaje i hrana koja ima najviše karaktera — jer na Pešteri se ne jede da se „proba“, nego da se pamti.
Ove godine, zima je malo zakasnila, putevi su bili prohodniji nego što to Pešter obično dopušta, a taj „poklon“ vremena bio je dovoljan razlog da krene jedna drugačija potraga — ne za pejzažima (njih ovdje ima i previše), nego za onim što Sjenica stavlja na sto.
Prva stanica bili su Borovi, mjesto koje je već godinama sinonim za peštersko gostoprimstvo. Doček je, kako se ovdje i podrazumijeva, bio domaćinski: kafa „na tajni način“, a zatim trpeza koja izgleda kao da je spremljena za svadbu, a ne za jutro.
Na stolu se redaju domaći sirevi (kravlji i ovčiji), paprika u pavlaci, heljdina pita i heljdine palačinke, kačamak, domaća jaja, lepinice, pršuta, ali i ono zbog čega se mnogi vraćaju — bivolji kajmak, specijalitet koji se ne sreće često ni u mnogo većim gastronomskim pričama.
U Borovima ne kriju odakle sve to dolazi: većina namirnica stiže sa njihove farme, udaljene oko 12 kilometara, gdje se proizvodi ono najbolje što se može staviti na peštersku trpezu.
Sljedeća stanica vodi na veću nadmorsku visinu, do farme porodice Selek, gdje se i u januaru može osjetiti ona pešterska „zimska bajka“ — samo što ovdje bajka ima miris sijena, zvuk stoke i radnu atmosferu.
Na farmi se uzgaja ozbiljan stočni fond: oko 400 ovaca, 50 koza, 20 bivolica i 70 angusa, uz kompletnu mehanizaciju i organizaciju koja pokazuje da se na Pešteri ne radi „od danas do sutra“, već planski i domaćinski.
Posebnu pažnju privlače bivolice — jer upravo od njihovog mlijeka nastaje kajmak koji je tog jutra bio glavna zvijezda doručka. Bivolje mlijeko nije izdašno kao kravlje, ali ima ono što gurmani traže: punoću i masnoću koja daje posebnu teksturu i ukus. Na Pešteri se i zdravlje često objašnjava jednostavno: „Krave jedu ljekovito bilje“ — pa zato i mlijeko ima drugačiji miris, a sir posebnu aromu.
Tu je i lokalna ponosna priča: sjenička pramenka, autohtona rasa ovaca sa naglašenom proizvodnjom mesa, zbog koje je sjenička jagnjetina već godinama na glasu kao jedna od najboljih u Srbiji.
Nakon farme, put vodi nazad u grad — u mlekaru Korzo, gdje se sjenički sir ne pravi „po osjećaju“, nego precizno, po postupku koji se prenosi iskustvom. U prostoriji se osjeća ono što turisti često prvo primijete: miris svježeg mlijeka i sira koji je tek izašao iz procesa.
Sjenički sir je poznat širom Srbije, ali ovdje objašnjenje zvuči jednostavno: ključ je u mlijeku, jer „priroda je zdrava, netaknuta“ i stočni fond se čuva na visoravni. Sir ide na zrenje, ali mnogi, baš kao i posjetioci, priznaju — mladi sjenički sir ima posebnu draž.
A onda dolazi drugi kralj sjeničke trpeze: mladi kajmak, svjež, tek posoljen, bez dugog odležavanja, jer ovdje se najviše cijeni ona čista, svježa, „tek nastala“ punoća. Gastro priča nije mogla proći bez kućne tradicije. U domu porodice Guđić, dočekuje radna atmosfera i jedna od najvažnijih rečenica cijelog putovanja:
„Prvi uslov za sjeničku pitu je sjenički sir — bez toga nema pite.“
U receptu nema komplikovanja: sir, domaća jaja, maslac, brašno, so i voda. Ali način slaganja jufki, premazivanje maslacem, „listanje“ tijesta i ritam rada govore da je ovo umijeće, a ne obična kuhinja.
Ovu tradiciju čuva i udruženje žena „Sjeničanke“, koje nije samo simbol domaćinstva, već i čuvar lokalnog identiteta — kroz hranu, običaje i zajedništvo. Finale priče dočekuje u restoranu kod Jukića, gdje domaćin priprema trpezu kao iznenađenje: razne vrste pita, sarme, mantije, pilav, slatkiši poput halve i hasude, ali ono što se najviše očekuje — sjenička jagnjetina.
I u tom trenutku postaje jasno: ovo nije ručak, ovo je demonstracija jedne kulture. Na Pešteri se gost dočekuje tako da mu bude neprijatno koliko je sve obilno — ali baš to je pešterski običaj: da se gostu pokaže poštovanje kroz sto.Sjenica se ne obilazi samo da se vidi. Sjenica se obilazi da se osjeti — kroz sir, kajmak, jagnjetinu i ljude koji još uvijek znaju šta znači domaćin. Pogledajte video prilog ispod teksta. Uz pjesmu, druženje i horsko pjevanje žena, poruka dana je jednostavna:
Što se tiče gastronomije — niko nema što Sjenica ima.
Obilne snježne padavine koje su ovih dana zahvatile region otežale su saobraćaj i svakodnevni život građana, a zimski talas posebno se osjetio u Sarajevo, gdje su ulice prekrivene snijegom i ledom.
Ipak, dok su mnogi muku mučili s čišćenjem prilaza i probijanjem kroz smetove, jedan simpatičan prizor iz glavnog grada BiH pokazao je da ni zima ne može ugasiti duh humora i snalažljivosti.
Na društvenim mrežama munjevitom brzinom proširio se snimak na kojem muškarac, uz osmijeh i oprez, “spušta” trudnicu niz snijegom prekriveno brdo. Trudnica leži na leđima, dok je on drži za noge i koristi snijeg poput improvizovanih sanki. Video je objavljen uz duhovit opis: „Kako spustiti trudnicu niz brdo“.
Snimak je izazvao lavinu reakcija i pozitivnih komentara širom regiona. Korisnici društvenih mreža nizali su šale poput: „Bebino prvo sankanje“, „Parola – snađi se“, „Snalažljivo, genijalno i najsigurnije“, uz poruke podrške i smijeha.
U moru vijesti o snježnim problemima, ovaj kratki video podsjetio je da i u najhladnijim danima ima mjesta za toplinu, humor i optimizam – osobine po kojima su Sarajlije i ovaj put osvojile srca gledalaca.Pogledajte video ispod teksta.
U južnoj Francuskoj započelo je suđenje Cyril Zattare, bivšem instruktoru plesa i samoprozvanom hipnoterapeutu, kojeg tužilaštvo tereti za dugogodišnje sistematsko drogiranje i seksualno zlostavljanje žena, uz tajno snimanje zločina. Optužbe, koje obuhvataju period od gotovo deset godina, potresle su francusku javnost.
Zattare se nalazi u istražnom zatvoru od 2021. godine. Prema optužnici, tereti se za silovanje najmanje 14 žena, dok se dodatnih 20 pojavljuje u predmetu zbog neovlaštenog snimanja intimnih scena. Kako prenosi BBC, optuženi je tokom istrage priznao krivnju po deset tačaka koje se odnose na silovanje.
Iako je dio oštećenih žena tražio da suđenje bude javno kako bi se, kako su navele, “njihov glas čuo što šire”, sud u Aix-en-Provence prihvatio je zahtjev jedne od žrtava da se postupak, planiran da traje dvije sedmice, vodi iza zatvorenih vrata.
Istraga je utvrdila obrazac ponašanja: Zattare je, prema policijskim nalazima, žrtve – najčešće prijateljice ili partnerice – omamljivao tabletama za spavanje koje je potajno ubacivao u piće. Ključni dokazi pronađeni su na njegovom računaru, gdje su istražitelji otkrili arhivu snimaka na kojima se vide žene u besvjesnom stanju tokom seksualnog iskorištavanja.
Jedno od presudnih svjedočenja datira iz 2019. godine, kada je žena prijavila napad nakon navodne sesije hipnoterapije. Nakon konzumacije vina izgubila je svijest i probudila se s mučninom. Forenzički nalazi potvrdili su prisustvo Zattareovog DNK-a, kao i tragove snažnih sedativa u njenom organizmu.
Zbog sličnosti metoda, javnost ovaj slučaj povezuje s nedavnim procesima koji su potresli Francusku i Evropu, a koji su otvorili pitanje tzv. “hemijske potčinjenosti” – zloupotrebe sedativa u bliskim odnosima. Suđenje Zattareu ponovo je usmjerilo pažnju na sigurnost žena, povjerenje u pseudo-terapijske prakse i potrebu za snažnijom institucionalnom zaštitom žrtava.
Jedan od najuticajnijih estradnih menadžera s prostora bivše Jugoslavije, Sadik Pašić Paja, otvorio je dušu govoreći o čovjeku kojeg publika pamti kao legendu, a prijatelji kao rijetku i tihu dobrotu – Halid Bešlić.
U emotivnom svjedočenju, Pašić je ispričao niz ličnih anegdota koje otkrivaju Halida daleko od reflektora: bez glume, bez foliranja, skroman, neposredan i iskreno posvećen ljudima. Kako kaže, o Halidu se danas govori s poštovanjem ne zato što „tako dolikuje o mrtvima“, već zato što je njegov život takav i bio.
„Kod nas se uvijek govorilo: kakva ti bude dženaza, takav si bio čovjek. Kad se pogleda Halidov ispraćaj – masa ljudi, tišina, suze – sve je jasno“, prisjeća se Pašić. „To se ne može isfolirati. Ljudi osjete ko si.“
Posebno snažan dio razgovora odnosi se na priču koju, kako kaže Pašić, nije ispričao ni Halidovom sinu. U jednom sarajevskom restoranu, kasno navečer, pojavio se nepoznat čovjek – Nijemac, koji je u ruci nosio cedulju s Halidovim imenom. Ispostavilo se da je njegova supruga, Bosanka i slikarka, tokom ratnih godina u Njemačkoj pokušavala da započne novi život. Kada je upoznala Halida, on joj je, bez ikakvog pitanja, dao 5.000 maraka – tada ogroman novac.
„Ta žena je godinama odvajala da mu to vrati. Poslala je muža da ga nađe“, kaže Pašić. „Sjeli smo zajedno, kafana se nije zatvarala. Takav je bio Halid – pomogne, okrene se i ode, bez potrebe da iko zna.“
Iako su sarađivali godinama i ostvarili bezbroj koncerata, Pašić ističe da s Halidom nikada nije potpisao ugovor. „Radili smo na riječ. Sa velikim imenima možeš tako. Sa sitnim dušama – ne“, kaže on, podsjećajući da je Halid uvijek birao pjesmu, a ne marketing, te da je i s njegovom suprugom, pjevačicom Branka Sovrlić, imao uspješan duet.
Najpotresniji dio ispovijesti odnosi se na Halidovu bolest. Pašić tvrdi da mnoge stvari tada nisu bile jasno rečene – ni Halidu, ni njegovoj okolini.
„Rečeno mi je da je u Ljubljani snimana jetra i da je tada postojala mogućnost operacije koja bi mu produžila život. Ne znam zašto se to nije desilo. Jedan doktor iz Banje Luke je kasnije rekao: ‘Njegov život je otišao džabe’. Doktori mu, navodno, nisu govorili sve – da ga ne bi uplašili“, priča Pašić.
Kako kaže, Halid je više brinuo o drugima nego o sebi, o druženjima, ljudima i putovanjima, nego o vlastitom zdravlju. „Bio je čovjek koji je više davao nego što je uzimao.“
Pašić se osvrnuo i na pjesmu posvećenu Sejdi, ističući da je nastala iz lične tragedije. Sejda je bolovala od teške, maligne bolesti i mnogi su očekivali da će ona otići prije Halida. Upravo je njena borba bila trenutak u kojem je Halid, vodeći je po doktorima, saznao i za vlastitu dijagnozu.
„Tako mu je pao grah“, kaže Pašić tiho. „Bio je duša. Mnogi su se kasnije kitili njegovim imenom, baš kao u stihu: ‘Gdje si bio kad sam bio niko?’“
Na kraju, priznaje da ga je zaboljelo i ponašanje dijela estrade na Halidovoj sahrani. „Neki su došli samo da se slikaju. Ja nisam mogao zbog zdravlja. Ali znam jedno – da je bio loš čovjek, rekao bih to. Nije bio. Bio je duša.“
Ova ispovijest još jednom potvrđuje ono što publika odavno zna: Halid Bešlić nije bio samo glas jedne epohe, već čovjek čija je ljudskost ostavila trag dublji od bilo koje pjesme.
Porodicu Beqiri iz sela Bajgora, u opštini Mitrovica, zadesila je nezapamćena tragedija koja je potresla ne samo njihovu porodicu, već i širu zajednicu. U razmaku od svega tridesetak minuta, preminuli su otac i kćerka – Riza Beqiri, veteran Oslobodilačke vojske Kosova, i njegova kćerka Syleme Beqiri – Shabani.
Prema informacijama koje su potvrdili članovi porodice, najprije je stigla vijest o smrti Rize Beqirija. Dok su se porodica i rodbina još nalazili u šoku zbog tog gubitka, svega pola sata kasnije uslijedila je još teža vijest – iznenadna smrt njegove kćerke Syleme, što je dodatno produbilo bol i nevjericu.
Vijest o dvostrukoj tragediji brzo se proširila Bajgorom, Mitrovicom i drugim dijelovima Kosova, izazvavši snažne emocije i brojne poruke saučešća. Riza Beqiri bio je poznat i poštovan kao ratni veteran, dok je Syleme ostala upamćena kao brižna kćerka, sestra i majka, omiljena među rodbinom i prijateljima.
Porodica Beqiri obavijestila je javnost da će dženaza Rizi Beqiriju i njegovoj kćerki Sylemi Beqiri – Shabani biti klanjana danas, a ukop obavljen na gradskom mezarju u Shipolju, nakon ikindije-namaza, u 14:06 sati.
U objavi porodice navodi se:
“Sa slomljenim srcima i dubokim bolom obavještavamo rodbinu, prijatelje i poznanike da je iznenada na ahiret preselila naša draga Syleme Beqiri – Shabani.”
Novi Pazar se godinama suočava s nelegalnom gradnjom, uzurpacijom javnog prostora i improvizovanim nadogradnjama. Međutim, slučaj koji donosimo u ovom tekstu daleko prevazilazi uobičajene urbanističke zloupotrebe. Ako se sutra u Novom Pazaru dogodi urušavanje zgrade, požar sa žrtvama ili tragedija u kojoj ljudi ne budu imali kuda da pobjegnu – krivci su već danas poznati, a institucije su na vrijeme upozorene.
Ono što se dešava ispod dvije stambene zgrade nije urbanistički haos, već otvoreno igranje ruske rulete s ljudskim životima. Nelegalna gradnja, rušenje nosećih stubova, kopanje tunela ispod temelja i blokiranje protivpožarnog puta stvorili su tempiranu bombu u samom centru grada. Svaki dan ćutanja nadležnih povećava rizik da se Novi Pazar probudi uz sirene, ruševine i crnu hroniku.
Prema dokumentovanim činjenicama i fotografijama, Fikret Idrizović, u javnosti poznat kao Fikro Taliban, nije se zaustavio na nelegalnoj nadogradnji na samoj zgradi. Uzurpirao je javni put, podigao lokal uz samu zgradu – direktno na saobraćajnici – a zatim otišao korak dalje: iza tog lokala zatvorio je protivpožarni put i pretvorio ga u vešeraj, čime je stanarima onemogućio jedini mogući pravac bjekstva u slučaju požara.
Tu se nije zaustavio. Iz prostora koji je nezakonito zauzeo, probio je temelj zgrade i ušao u podrum. To više nije bahatost. To je svjesno zatvaranje izlaza ljudima koji u slučaju požara mogu ostati zarobljeni u plamenu.
Lokal na javnom prostoru i zauzeće protivpožarnog puta
Lokal na javnom prostoru i zauzeće protivpožarnog puta
U susjednoj zgradi, nakon kupovine podruma, porušio je noseće stubove, čime je direktno narušena statika objekta. Dodatno, prostor ispod zgrade i ispod javnog parkinga proširen je tunelima, izvan gabarita objekta, što predstavlja teško ugrožavanje stabilnosti tla i same konstrukcije. U slučaju čak i umjerenog zemljotresa, rizik od urušavanja nije hipotetički, već realan.
Drugim riječima – narušena je statika zgrada u kojima ljudi spavaju, odgajaju djecu i žive, bez ikakve kontrole, bez projekta, bez struke. Jedan jači zemljotres. Jedan požar. Jedno slijeganje tla. Ishod je jasan svima koji imaju elementarno građevinsko znanje: urušavanje. Smrt. Katastrofa.Ovdje više nema prostora za relativizaciju. Ovo nije prekršaj – ovo je krivično djelo s elementima teškog ugrožavanja opšte sigurnosti.
Srušio noseće stubove i nelegalnim tunelima izašao je izvan gabarita zgrade.
Srušio nosećestubove i nelegalnim tunelima izašao je izvan gabarita zgrade.
Posebno zabrinjava činjenica da je Fikro Taliban osoba s bogatim kriminalnim dosijeom, koja je, prema dostupnim informacijama, više puta osuđivana, a trenutno se nalazi u pritvoru zbog napada na odbornika koji je zahtijevao da se ispita upravo ovaj kriminalni poduhvat. Javnosti je poznato i da jedan od njegovih sinova izdržava zatvorsku kaznu zbog kriminalnih aktivnosti. U takvoj atmosferi straha, stanari nisu smjeli da prijavljuju bilo šta – jer su znali s kim imaju posla.
Jedina osoba koja je skupila hrabrost i podnijela prijave jeste Jasmina Nušević, šefica apoteke u zgradi kojoj je zatvoren protivpožarni put. To govori dovoljno – ne o njenoj „hrabrosti“, već o stepenu zastrašenosti ostalih stanara.
Da stvar bude gora, lokal sagrađen na putu jeste u postupku rušenja jer je ulica ucrtana. Ali rušenje tog lokala neće riješiti suštinu problema. Ako se objekat ukloni, a ispod zemlje ostanu tuneli, porušeni stubovi i oštećeni temelji, opasnost ostaje ista. Zato ovim putem javno i bez uvijanja poručujemo lokalnim vlastima:
– Ako se sada ne reaguje, vi snosite odgovornost. – Ako se desi tragedija, niko se neće moći sakriti iza birokratije.
Zahtijevamo HITNO:
– Uzimanje originalnih projekata zgrada i vanrednu statičku ekspertizu od nezavisnih stručnjaka; – Zapečaćenje svih nelegalnih podzemnih i nadzemnih prostora; – Momentalno oslobađanje protivpožarnog puta; – Krivičnu odgovornost svih učesnika, bez obzira na ime, prezime ili dosije; – Javno saopštenje o tome šta je urađeno i u kojem roku.
Ovo je posljednje upozorenje. Redakcija će iz dana u dan pratiti reakcije institucija. Ukoliko se pokuša zataškavanje, odugovlačenje ili „dogovor ispod stola“, slučaj će biti proslijeđen svim relevantnim medijima u Srbiji. Jer ovdje više nije riječ o Fikru Talibanu. Riječ je o ljudskim životima.
