Dječače,bježi,to te pakao mami,
nestaše u noći,tvoje iskrene oči,
već si na dnu,u toj mračnoj jami,
otac jeca od bola,razum se koči.
Pakao je otvoren,zjape mu usta,
raj se sunovrati u tamne dubine,
Maroko plače,i za nadanja pusta,
majka Boga moli,vrati mi se,sine.
Maleni Rajan,trideset dva,do dna,
toliko te metara,od roditelja dijeli,
od nade u život,ili od vječitog sna,
u ringu,demon smrti i anđeo bijeli.
Borba se vodi,zanijemio je svijet,
i ljudi se trude,prošlo je pet dana,
da s’ bagerom otkopaju taj cvijet,
a tu su i ljekari,da se zaliječi rana.
A jedan čovjek dobri,rukama kopa,
prašnjavo mu lice,a narod ga bodri,
i napokon,ispod zemljanog stropa,
te ručice male,i jedan dječak modri.
O,nado pusta,ti se budiš na kratko,
ozariš oca,a majka plače od sreće,
a posle pola sata,zaspao si slatko,
oni te nikad’ više,živog vidjeti neće.
Jedan februar peti,tvojih godina pet,
u ovih pet je dana,stao,život na tren,
djetinjstvo,bajke,i svi dječački snovi,
zauvjek će nestati,uz pogled snen’.
Sekunda je mala,al’ nosi velike tuge,
skreneš li pogled,tvoje voljeno biće,
završi na kraju,sa one strane duge,
k'o Rajan u raju,gdje Bog čuva ptiće.
06.02.2022
Autor
Knežević Miodrag-Miki
