Svjedočenje Hazbije Rizvanovića vraća sjećanje na jedan od najmračnijih dana Sandžaka
Dok se 11. juli danas širom svijeta vezuje za genocid u Srebrenici, malo je poznato da je upravo na isti datum, ali davne 1922. godine, selo Starčeviće kod Tutina doživjelo jedan od najtežih zločina nad bošnjačkim stanovništvom u historiji Sandžaka.
Prema svjedočenjima potomaka žrtava i historijskim zapisima koji su decenijama ostajali na margini javnosti, četničke jedinice pod komandom Kosta Pećanac upale su u selo i tokom jedne noći ubile više od 30 mještana. Među žrtvama su bili ugledni domaćini, starci, žena, pa čak i tek rođeno dijete. Potresno svjedočenje o tom događaju ispričao je Hazbija Rizvanović, potomak ubijenih mještana Starčevića, koji je podsjetio da je selo nekada bilo veliko i naseljeno porodicama doseljenim iz okoline Rožaja.
„To je bilo 11. jula 1922. godine. Vojska je poslata od kralja, na čelu sa Kostom Pećancem, da ‘učutka’ selo i primora narod da poštuje Kraljevinu. Ali nisu došli razgovorom, nego silom i zločinom“, priča Rizvanović.
Prema njegovim riječima, napad je izvršen tokom noći, a ljudi su ubijani tiho i brutalno – bez pucnjave, kako okolna sela ne bi čula šta se događa.
„Mog djeda su ubili tako što su mu kolcem razbili glavu, samo da se ne čuju pucnji. Išli su od kuće do kuće“, govori Hazbija.
Posebno jeziv dio svjedočenja odnosi se na novorođeno dijete koje je, prema porodičnom predanju, ubijeno svega nekoliko sati nakon rođenja.
„Dijete je bilo muško. Četnik ga je navodno podigao na bajonet. Samo zato što je bilo muško dijete“, kaže Rizvanović kroz težak glas.
U tom krvavom pohodu, žene su pokušavale spasiti dječake skrivajući ih i prerušavajući u djevojčice. Hazbijin amidža preživio je upravo zahvaljujući prisebnosti svoje sestre, koja mu je oko struka omotala platno kako bi izgledao kao djevojčica. Nakon pokolja, selo je ostalo bez muškaraca sposobnih da sahrane ubijene. Ljudi iz okolnih sela dolazili su da pomognu u ukopu žrtava.
„Nisu ih mogli nositi ni do pravog groblja. Ukopani su u sred sela, na jednoj parceli. Danas to obilježavamo kao šehidsko groblje“, navodi on.
Ova tragedija ostavila je duboke posljedice na cijeli kraj. Mnoge porodice su nakon zločina napustile Sandžak i odselile se u Tursku, dok su oni koji su ostali godinama živjeli u siromaštvu i strahu.
„Od imućnih porodica postali su sirotinja. Nije bilo mogućnosti ni za školovanje ni za napredak“, kaže Rizvanović.
Danas u Starčeviću živi tek dvadesetak domaćinstava. Nekadašnje veliko selo gotovo je opustjelo, a mladi odlaze u inostranstvo tražeći posao i sigurniju budućnost. Hazbija, koji dio života provodi u Sweden, kaže da ga uprkos svemu rodni kraj uvijek vraća sebi.
„Ovdje sam odrastao. Ovaj zrak, zelenilo, behar, voda… to čovjek ne može zaboraviti. Gdje god da odeš, vuče te nostalgija“, kaže on.
Iako o zločinu u Starčeviću decenijama gotovo niko nije govorio, potomci žrtava danas nastoje da sačuvaju sjećanje na nevino ubijene i da istina ostane zapisana za buduće generacije.