U vremenu kada sela Sandžaka polako ostaju bez djece, stoke i života, u brdima iznad Novog Pazara, u selu Gornje Goševo, još uvijek žive ljudi koji čuvaju uspomene na neka druga vremena. Vremena kada su avlije bile pune naroda, kada su se vrata kuća rijetko zatvarala, a komšija bio bliži od rođenog brata.
U razgovoru za serijal “Sandžak u vaktu i zemanu”, svoje uspomene i životnu priču podijelili su Ismet Koničanin, Avdo Kahrović, Emina Koničanin, Esad Koničanin, Hamdo Kahrović, Safka Ujkanović i drugi mještani ovog pešterskog kraja. Njihove riječi nisu samo obična sjećanja. To je svjedočanstvo jednog vremena koje polako nestaje.
- „Nekad su ovdje bile pune sobe naroda, veselja i posljedaka. Danas ima kuća, ali nema ljudi“, govori jedan od sagovornika dok pokazuje prema zaraslim imanjima koja su nekada hranila čitave porodice.
Mještani pričaju da su nekada gotovo sve njive bile obrađene, da se sijalo žito, držale krave i ovce, te da se živjelo teško, ali složno. Danas, kažu, sela imaju moderne kuće, ali su roletne spuštene, a avlije puste.
„Ima svega više nego prije, ali nema duševnog mira. Nema više onog raspoloženja i slobode koju smo nekad imali“, kaže stariji domaćin iz Goševa.
Posebnu emociju izazvala je priča o rahmetli Biki – Igbali Ujkanović, djevojački Zečević, ženi koju selo i danas pamti po dobroti, gostoprimstvu i otvorenim vratima za svakoga. Njena želja pred smrt bila je da se stara kuća ponovo otvori i oživi.
„Kad je posljednji put izlazila iz kuće, okrenula se i zaplakala. Rekla je: ‘Eh, moja kućiša, otvoriti se više neće.’ To me mnogo zaboljelo“, prisjeća se član porodice.
Upravo ta rečenica bila je razlog da porodica ponovo obnovi staru kuću i vrati joj život. Danas se, makar povremeno, potomci opet okupljaju u dedovini.
„Da nismo obnovili kuću, ostali bi samo temelji. Ovo je amanet naših starih“, poručuju domaćini.
Mještani Goševa sa sjetom pričaju kako su nekada porodice imale po osmoro ili devetoro djece, kako su svi zajedno radili zemlju, pomagali jedni drugima kroz mobe i zajedničke poslove, te kako niko nije ostajao sam.
„Ako neko ne dođe na posljedak ili skup, odmah se pita šta mu je i treba li mu pomoć. Danas je narod otuđen“, govore oni.
U razgovoru se posebno osjetila tuga zbog masovnog odlaska mladih iz sela. Kažu da omladina danas mora trčati za poslom i zaradom, dok sela ostaju prazna.
„Nema računice da neko ostane zbog dvije krave. Omladina ode, a stari ostanu sami da se muče“, kaže jedan od domaćina.
Ipak, uprkos svemu, ljudi ovog kraja i dalje vjeruju u vrijednosti na kojima je Sandžak nekada počivao – poštenje, gostoprimstvo, porodicu i međusobno poštovanje.
„Nikad nisam mrzio nikoga. Volio sam da narod dođe. Kuća bez ljudi nije kuća“, kaže starina iz Goševa.
Dok kamera bilježi stare kuće, zarasle njive i lica ljudi koje je život naučio skromnosti, jedna poruka ostaje snažno da odzvanja kroz cijelu priču: Možda su vremena drugačija, ali duša Sandžaka još uvijek živi u njegovim selima i ljudima koji nisu zaboravili šta znači biti čovjek.