Vjerujem, iako je film gledao odavno, čitalac je zapamtio “Time to Kill“ iz 1996. Ako ne baš čitavu priču od početka do kraja, onda barem završnu reč advokata Jakea Brigancea (igra ga izvanredni Mathew McConaughey). Priča je mučna, i da nije te završne riječi, publika bi je mahom zaboravila naprosto zato što smo skloni da potiskujemo iz svjesti mučne stvari, makar one bile i fikcija. Dvojica belaca silovali su crnu djevojčicu. Otac djevojčice iz osvete ubije obojicu i zbog toga ga izvode pred sud. U toj čuvenoj (filmskoj) završnoj riječi, njegov advokat Brigance do detalja ispriča kako je djevojčica stradala i onda porotu, gdje sjede sve sami bijeli ljudi, zamoli da zamisle da je djevojčica – bijela.
Njegov poziv izaziva šok kod porotnika, ali i kod svih u sudnici, bilo crnih bilo bijelih ljudi. Takav užas i za jedne i za druge u rasističkoj Americi sredinom 20. veka naprosto je bio nezamisliv za bijele djevojčice. Apel advokata stoji na jednostavnom načelu univerzalnog morala – reciprocitetu (nije isto što i etika reciprociteta). Univerzalni moral ne podrazumijeva, kako se to obično misli, isključivo opšte važeća načela, on je mnogo jednostavniji od toga. Treba da budemo u stanju da se zamislimo na mjestu žrtve, i da iz njene pozicije sudimo o nasilju čija je ona meta. Univerzalno je tu da smo svi jednako vrijedna bića, uključujući i žrtvu, te da zato možemo sebe zamisliti na njenom mjestu i razumeti njenu patnju.
(Kratka ograda u vezi s filmom: priča sve vrijeme kao po sječivu klizi duž razlike između reciprociteta univerzalnog morala i etike reciprociteta. Čini se da je glavni događaj – osveta – otelovljenje etike reciprociteta, pa ispada da film zapravo brani načelo – oko za oko, zub za zub. Ali, preokret na samom kraju nedvosmisleno se temelji na načelu reciprociteta univerzalnog morala. Što onda unazad baca drugačije svijetlo i na osvetu.)
Ali, zašto uopšte podsjećam čitaoca na ovaj stari film i drobim o moralu? Šta je nas uostalom briga za tamo neke američke filmove i američki rasizam? Odgovoriću krajnje jednostavnim pitanjem – kako je moguće da policajac iz Priboja nije u stanju da zamisli svog tek rođenog sina na mjestu muškaraca žrtava pokolja u Srebrenici i da se kao otac zapita – kako se u vezi s tim osjeća? Tako je, mislim na policajca i njegove kolege što su se radovali rođenju bebe veličajući zločin u Srebrenici i priželjkujući da se on ponovi. Taj jedan policajac, srećni otac, radovao se s kolegama policajcima tako što je prizivao smrt drugima dok je slavio novi (treba li reći, srpski) život. Pamet staje: raduju se životu tako što zazivaju smrt.
Ruku na srce, policajac se odmah izvinio. Kaže, pjesma je slučajno krenula s interneta. Eh, slučajno. Čitalac zna i to, nema na internetu slučajnih lista pjesama: one se precizno kroje prema nalogu korisnika. Što znači da onaj koji je listu pustio ima svoju historiju slušanja, što su je negdje tamo zabeležili algoritmi, sačuvali i u skladu s tim kreirali listu da ugode korisniku. Ali, neka bude da je slučajno: kako pjesmu niko, ni slučajno, nije prekinuo, policajac ne kaže. Istina, obećao je da sledeći put hoće, prekinuće je. I još kaže – izvinjavam se svima koje je povrijedila pjesma… Kao što rekoh, neka se policajac zamisli na mjestu roditelja žrtava – da li bi mu izvinjenje bilo dovoljno?
Što smo se okomili na policajca? Možda je stvarno čovijek bio van sebe od sreće. I njegove kolege takođe. Šta god da su slušali, oni bi se radovali, jer su pjesme, hoće da nam kaže policajac, same po sebi bile nebitne. Bitna je bila radost – beba je došla na svijet. Ali, baš u tome je stvar, što je policajac, a u tom smislu on je reprezentativan za veliki broj žitelja Srbije, u stanju da kaže da je jedna takva pjesma sama po sebi nebitna. Nisu je ni primjetili. Na jedno uvo ušla, na drugo izašla. Gotovo pa kao vazduh koji udahnemo pa izdahnemo, tobože ne ostaje u nama. Ali je tu, svuda oko nas, a mi to ne primjećujemo. O tome se radi – navikli smo se na zločin, dođe nam zločin kao vazduh koji dišemo.
Sad stvarno, ostavimo policajca, što je bilo do njega, uradio je, kako-tako priznao je grešku i izvinio se kako je znao i umio. Treba verovati da je bio iskren, da mu je zaista žao što je povrijedio svoje susjede. Ne treba biti maliciozan, pa reći da je to bio odgovor policije na projekcije filma “Quo vadis, Aida“ u Novom Pazaru. Neka sve bude duboko nesrećni sticaj okolnosti. Ali, jednom kad se dogodilo, više nema slučajnosti.
Recimo, na Vučićev komentar već se ne može gledati kao na slučajnost. On je imao vremena da razmisli. Pošto je razmislio, rekao je – “ostavite me pjesama“. I dodao, kad god je u Sandžaku i hoće da pojede ćevape ili burek, ljudi iz VBA i BIA mu govore, nemoj tamo, tamo pjevaju pjesme Naseru Oriću. Tako to vidi naše Srpče. Mi imamo svoje (koljačke) pjesme, a oni opet svoje. Šta da se radi, ljudi su takvi, pustimo pjesme. Ćevapi, bureci, pendreci – sve je to isto i može u isti Vučićev koš. Kad se bolje razmisli, Vučić je u pravu. Između policijske stanice, ćevabdžinice i burekdžinice u Srbiji teško da ima velike razlike. Sve se to sad vodi kao svojevrsna samostalna ugostiteljska radnja. (Kao i EPS uostalom.)
Jednu ruku Vučić je pružio Bošnjacima – ovo je i njihova zemlja, rekao je. Dok je drugom rukom pomilovao policajce – pevajte braćo, i oni pevaju. Nema od Vučića (moralne) vajde. Zato se moramo vratiti policajcu. Njegovo moralno čulo kao da se nije skroz ugasilo. Treba se nadati da ima smisla pozvati ga, kao u filmu, da – zamisli… I pošto zamisli, da ponovo napiše izvinjenje.
Izvor: Peščanik.net
Piše: Dejan Ilić
