Rehim Suljić iz pešterskog sela Glogovik poručuje: „Kad pređem granicu i krenem prema Sandžaku, taj osjećaj ne mogu opisati“
GLOGOVIK, TUTIN – Dok se mnogi pitaju kako izgleda život na Pešterskoj visoravni danas, Rehim Suljić iz sela Glogovik daje jednostavan odgovor: „Ovdje imamo sve što čovjeku treba za život.“ Njegove riječi dolaze iz srca čovjeka koji je osjetio i život na Pešteri i život u Njemačkoj, ali koji bez dileme kaže da mu je najljepše upravo na rodnoj grudi.
„Mi smo ovdje rođeni, ovdje živimo i ovdje smo navikli. U grad ne bih mogao živjeti. Bavimo se stočarstvom i poljoprivredom, od toga živimo i hvala Allahu dobro nam je. Imamo vodu, struju, mir i slobodu“, priča Suljić dok pokazuje nepregledna pešterska prostranstva.
„Nekada je bilo siromaštva, ali je život bio slađi“
Prisjećajući se svog djetinjstva, Rehim kaže da je nekada bilo mnogo više djece, više rada, ali i više zajedništva.
„Ja bih se prije vratio u ono vrijeme nego u ovo sada. Bilo je nemaštine, ali je nekako sve bilo ljepše. Hrana je bila slađa, ljudi su bili bliži jedni drugima. Danas imamo svega, a kao da nemamo ništa. Svega ima, ali nema onog osjećaja koji je nekad postojao“, kaže on.
Njegova rečenica odzvanja kao poruka mnogih starijih Pešteraca koji smatraju da je moderni život donio udobnost, ali odnio dio ljudske topline.
„Njemačka je spasila Pešter, ali nije mogla zamijeniti zavičaj“
Posebno emotivno Suljić govori o odlasku ljudi na rad u Njemačku.
„Pošteno da kažem – Njemačka je izvadila ovaj kraj. Ljudi su tamo zaradili novac, napravili kuće, kupili stoku, podigli domaćinstva. Da nije bilo Njemačke, mnoga sela danas ne bi postojala.“
Ipak, i pored toga što priznaje značaj dijaspore, Rehim jasno pravi razliku između novca i sreće.
„Njemačka ima sve, a nema ništa“
„Njemačka ima pare, ali nema ništa drugo. Ima novac, ali nema ono što ima naše selo. Nema ovaj mir, nema ovu prirodu, nema komšiju koji će ti doći na vrata bez najave, nema rodnu kuću.“
Njegove riječi posebno pogađaju one koji godinama žive daleko od Sandžaka. Najemotivniji trenutak razgovora dolazi kada opisuje povratak iz inostranstva.
„Kad pređem mađarsku granicu i uđem u Srbiju, taj osjećaj ne mogu opisati. Kao da mi srce zaigra. A kad se približim Sandžaku, svom kraju, svojoj kući i svom narodu, to je nešto što se ne može kupiti novcem.“
Dodaje da se mnogi ljudi nakon godina rada u Njemačkoj vraćaju upravo na Pešter.
„Vraćaju se svom. Vraćaju se tamo gdje su rođeni. Čovjek može otići bilo gdje, ali rodni prag ostaje u srcu.“
Stočarstvo i dalje čuva život na Pešteri
Iako danas nema toliko ovaca i krava kao nekada, stočarstvo je i dalje glavni oslonac stanovnika Glogovika i okolnih sela.
„Nekad su domaćinstva držala po 200 ovaca i po 20 krava. Danas je toga manje, ali ljudi i dalje žive od stoke. To je naš život i naša budućnost“, kaže Suljić.
Uprkos izazovima, vjeruje da će se život na Pešterskoj visoravni održati upravo zahvaljujući ljudima koji nisu zaboravili svoje korijene.
„Može čovjek obići cijeli svijet, ali nema ljepšeg mjesta od rodnog kraja. Za mene su Glogovik, Melaje i cijela Pešter najljepši dio Sandžaka. Ovdje su pošteni ljudi, dobri domaćini i komšije koje se međusobno poštuju. Zato je ovdje najljepše živjeti.“