Na visoravnima Pešteri, gdje su nekada odzvanjali zvuci stada, čobanskih dozivanja i zajedničkog rada, danas je sve više tišine. U selu Rasno, nadomak Sjenice i Tutina, stariji domaćini još uvijek čuvaju uspomene na vrijeme kada se živjelo teško, ali, kako kažu, “poštenije i složnije”.
Jedan od njih je i Selman Hasanović, čovjek koji je gotovo cijeli život proveo radeći zemlju, podižući stoku i stvarajući imanje bez odlaska u inostranstvo. Danas, sa sjetom govori o nekadašnjem životu na Pešteri i promjenama koje su, prema njegovim riječima, potpuno promijenile selo i ljude.
“Ranije smo živjeli po bačilima, u plotarama, gore po brdima i šumama. Čim dođe proljeće, izlazilo se sa stadima. Muzle su se ovce, gajila jagnjad, radilo se od jutra do mraka. Nije bilo lako, ali bilo je sloge među ljudima”, prisjeća se Hasanović.
Kaže da je njegova porodica nekada posjedovala stotine hektara zemlje, ali da se imanje vremenom dijelilo. Nakon vojske krenuo je, zajedno sa bratom, da radi gdje god je bilo posla – od Makedonije do Crne Gore.
“Išli smo svuda gdje se moglo zaraditi. Nismo birali posao. Malo po malo, stvarali smo. Kupio sam konje, pa kasnije kamion, a najveća želja mi je bila traktor. Kad bih to rekao ljudima, smijali su se. Mislili su da nikad neću uspjeti”, priča Selman.
Ipak, upornost ga nije napustila. Vremenom je kupio prvi traktor, obrađivao zemlju i širio imanje.
“Radilo se dan i noć. Imali smo ječam, stoku, vršalice. Sve što sam stekao, stekao sam svojim rukama. Nisam čekao da mi neko da”, govori Hasanović.
Najviše ga, kaže, boli što današnje generacije napuštaju sela i poljoprivredu.
“Danas svi hoće da budu gospoda. Neće niko da čuva stoku, neće niko u njivu. Sve se svelo na interes. Nema više čobana, nema zajedništva. Ograde stoje, stoka ostaje sama, a ljudi odlaze”, kaže on.
Posebno ga pogađa činjenica da mnogi ulažu ogromne sume novca u velike kuće koje većinu godine ostaju prazne.
“Napravili vile, a niko u njima ne živi. Djeca im neće da se vrate iz Njemačke. Dođu na odmor i opet odu. Sela ostaju prazna. To nije život”, smatra Hasanović.
Iako je imao priliku da ode i drugačije živi, kaže da nikada nije poželio gradski život.
“Da mi sada neko pokloni vilu u Novom Pazaru, ne bih otišao da živim tamo. Navikao sam na livadu, na vazduh, na zemlju. Mene raduje kad odem na njivu i gledam svoju pradedovinu”, govori ovaj Pešterac.
Danas je dio obaveza prepustio unuku, ali i dalje prati sve što se dešava na imanju. Posebno insistira na oprezu u saobraćaju i skromnosti u životu.
“Nije bitno kad ćemo stići, bitno je da stignemo živi i zdravi. Danas svi žure, svi misle da su postali neko. A čovjek vrijedi onoliko koliko poštuje druge”, poručuje Hasanović.
Na kraju razgovora ostavlja i poruku koja najbolje oslikava njegov pogled na današnje vrijeme:
“Ranije smo imali manje, ali smo bili bliži jedni drugima. Danas ima više para, auta i kuća, ali manje porodice i manje duše. Ako selo nestane, nestaće i narod.”