LESKOVA / TUTIN – Na prostranstvima Pešterske visoravni, gdje se tišina prekida samo zvukom stoke i vjetrom koji prolazi preko brda, još uvijek žive ljudi koji nisu napustili svoje ognjište. Jedan od njih je i Mithat Fijuljanin iz sela Leskova kod Tutina, čovjek koji je cijeli život ostao vjeran svom kraju i stočarstvu, uvjeren da se na selu može živjeti časno i dostojanstveno – ako čovjek želi da radi. A kada govori o svom kraju, Mithat bez razmišljanja poručuje:
„Za Sandžakliju je Leskova veća i ljepša od dunjaluka.“
Dok iza njega puca pogled na pešterske pašnjake, Mithat govori jednostavno, narodski i iskreno – baš onako kako danas rijetko ko govori.
„Ko hoće da radi, može da opstane na selu. Ko neće, taj uvijek traži razlog. Ko radi – ima. Ko ne radi – nema ništa“, kaže Mithat, koji zajedno sa suprugom danas živi sam u Leskovi i brine o sedam krava.
Njegova djeca otišla su svojim putem – sin živi u Berlinu, ćerke su se poudavale – ali Mithat nije ni pomišljao da napusti Pešter. Kaže da mu život ovdje nikada nije bio težak. Iako je selo nekada bilo puno života, danas su u mnogim kućama ostali samo stariji ljudi. Mladi su otišli za poslom, uglavnom u inostranstvo, ali Mithat priznaje da upravo dijaspora danas pomaže da selo opstane.
„Prave kuće, ulažu ovdje, pomažu. Da nije njih, možda ne bismo mogli ni opstati“, priča on.
Dodaje da Leskovi danas gotovo ništa ne nedostaje – asfalt, ambulanta, pošta, apoteka, prodavnice, pekara – sve je tu. Jedina veća potreba ostala je zamjena dotrajalih bandera i električne mreže u njihovoj mahali.
„Dolazili su, mjerili, obećali… i poslije ništa. Ni dan danas“, govori kroz osmijeh pomiješan sa razočaranjem.
Mithat sa posebnom emocijom govori o nekadašnjoj Pešteri, kada je gotovo svaka kuća držala stoku, a pašnjaci bili puni ovaca.
„Samo naše selo imalo je po dvije, tri, pa i pet hiljada ovaca. Svaka kuća je radila. Narod je bio veseliji, družio se više nego danas“, prisjeća se.
Govori kako se nekada sve moglo prodati u lokalnoj zadruzi – sir, jagnjad, vuna, jaja, ovce, pa čak i konji koje su dolazili da kupuju trgovci iz Italije.
„Ljudi su bili raspoloženiji. Danas svako gleda samo sebe“, kaže Mithat.
U njegovim riječima osjeća se nostalgija za vremenima kada se živjelo sporije, ali, kako kaže, sretnije. Prisjeća se ručne muže ovaca, pravljenja ovčijeg sira i topljenog masla, zimnica i druženja po katunima.
„Kuhao se krompir, pila kafa i čaj, igrale domine i karte. Pravio se ovčiji sir u velikim kacama. Nije bilo ljepšeg života“, govori Mithat.
Danas je, kaže, pravi pešterski ovčiji sir veoma cijenjen i tražen, ali ga malo ko proizvodi u većim količinama.
„Komšija prodaje kilo po 12 eura i opet ne može da napravi koliko narod traži.“
Za Mithata nema dileme – Pešter ima ono što mnogi gradovi više nemaju: čist vazduh, izvorsku vodu i zdravu hranu.
„Nema fabrike, nema zagađenja. Sve je prirodno. Razlika je ogromna između mesa sa Pešteri i mesa iz drugih krajeva“, kaže on.
Jedino što mu smeta jeste smeće koje pojedinci ostavljaju pored puteva.
„To je najveća greška. Sve drugo je ovdje zdravo i čisto.“
Na kraju razgovora, Mithat još jednom potvrđuje koliko voli svoj rodni kraj.
„Za mene je ovdje najljepše“, kaže skromno čovjek koji je čitav život proveo među pešterskim pašnjacima.
I možda upravo u toj jednostavnoj rečenici leži cijela filozofija Pešteri – zemlje teške za život, ali neprocjenjive za one koji je vole.