Bosna i Hercegovina, (datum) – “Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način,” čuvene su reči Lava Tolstoja koje se često pokazuju kao surova istina u stvarnom životu. Sudbina Šemsa Ibrahimovića (88) iz Bosne i Hercegovine upravo je takva da stvara knedlu u grlu, a u glavi ostavlja pitanja o mogućnosti da se ovakve tragedije dešavaju u današnjem “modernom” svijetu.
“Dok se ikoga budeš kleo, kuni ga da nema mira u svojoj kući, i ja sam to doživio,” započinje svoju priču kroz jecaje i suze djed koji je početkom jula napunio 88 godina.
Šemsu je odrastao u siromaštvu, a nakon rata se suočavao sa glađu. Otkako je došao na svijet, borio se za preživljavanje, sanjajući da može zadovoljiti osnovne životne potrebe svojih najmilijih i sebe.
“Svijet je vidio svašta, ali ovakvu bijedu rijetko. Bos sam zimi išao, jeo sam ostatke kukuruza,” prisjeća se Šemso svojih teških dana.
Nakon napornog rada i truda, kada je konačno stvorio uslove za pristojan život, oženio se i nadao da su pred njim sretni dani. Međutim, ispostavilo se da mu je supruga imala, prema njegovim riječima, urođenu šizofreniju, ali to nije odmah primijetio.
“Rodila mi je četvero djece, dvoje ima njenu klicu, a dvoje nema. Sa kćerkom sam strašno propatio. A ne mogu je smjestiti u neku ustanovu, jer općina ne dozvoljava. Bila je nedavno dva mjeseca na liječenju u Zenici, doktorica je rekla da nije za kuću i da težeg pacijenta nije imala. Vezali su je i odveli. Htjela me je ubiti. Znate li koliko je sve to teško gledati, srce mi se cijepa,” priča Šemso kroz suze.
Molio je doktore da je ostave u bolnici, ali ga niko nije slušao. Nakon kratkog liječenja, vratili su je kući.
“Kupio sam joj drva za ogrijev, cijelu zimu nije htjela da loži, ne znam ni kako je preživjela onu hladnoću. Odnesem joj da jede, ona baci. Nikada me nije obišla, kada sam bio strašno bolestan, sad nosim i kateter,” dodaje Šemso.
I sa ženom je imao velikih problema; istjerala ga je iz velike kuće uz pomoć ucjena, pa je proveo sedam godina u pomoćnoj zgradi, naglašavajući da tada niko od njegovih nije dolazio u posjetu.
“Imao sam i sina, koji je godinu dana stariji od kćerke, umro je u kanalu. Napravio sam mu radionicu za popravku kola. Dva puta me je gotovo ubio, jer sam branio njegovu ženu od batina, jedva sam živ ostao. Tražio sam spas u selima, da me sin rođeni ne ubije. Moja žena ga je podržavala,” kaže Šemso.
Njegovi stari dani nisu donijeli mir.
“Napravio sam im kuću od 900 kvadrata. Bio sam jedan od najboljih radnika u firmi, išao sam u školu tri godine i položio ispit, vozio sam ogroman bager. Mogu raditi na svim mašinama, osim na saobraćajnim. Selio sam se pet puta, od osamdesetih godina sam počeo da primam veoma dobru plaću, tad sam krenuo da gradim. Nikad nisam kupio sebi kola, vozio sam bicikl, kako bi njima više stvorio. Imam ja para, ali nema ko da mi pomogne,” žali se Šemso.
