Inflacija, nevidljivi požar koji je devedesetih godina proždirao Jugoslaviju, nije bila samo ekonomski fenomen; bila je to tragedija koja je oblikovala sudbine i izmijenila svakodnevicu građana. U tom vremenu neizvjesnosti, cijene su bile poput neobuzdanog vjetra, rastući za 62 odsto dnevno, pretvarajući novac u papir bez vrijednosti.
[/video]Zamislite, “siromašni milioneri” su s mjesečnom platom u rukama mogli kupiti tek olovku. Ratovi, raspad države, međunarodne sankcije, i beskrajno štampanje novca stvorili su jednu od najgorih inflacija u svjetskoj historiji. Ljudi su imali milione, ali su u stvarnosti bili siromašni.
Redovi ispred prodavnica, tada svakodnevni prizori, svjedočili su o nestašici osnovnih potrepština. Ulje, brašno, šećer – sve je to postalo rijetko blago. Milioni dinara, sada vrijedni tek dinar-dva, često su se mijenjali za njemačke marke, u nadi za očuvanje vrijednosti.
U takvim vremenima, Novi Pazar je postao centar sive ekonomije. Od 1991. do 1995., ovo mjesto, smješteno između južnih brda Srbije, bilo je glavna ruta za trgovinu različitom robom, privlačeći kupce i trgovce iz širokog regiona. Pod međunarodnim sankcijama, kao i ostatak Srbije, Novi Pazar je ipak uspio pronaći načine za opstanak.
Jedan od tih načina bio je i veza s bošnjačkom zajednicom iz Republike Türkiye. Ta trgovina nije bila samo ekonomski mehanizam, već i način održavanja i obnavljanja veza s muslimanskom slavenskom dijasporom.
Propast novopazarske industrije tekstila TK Raške tijekom prvih godina ‘90-ih potaknula je ljude da se okrenu improviziranim fabrikama odjeće u svojim domovima. Ovi mali poduzetnici, nekad zaposleni u TKS-u, koristili su svoje vještine i porodične veze u Republici Türkiye da bi proizvodili farmericu i drugu odjeću. Tajna proizvodnja krivotvorene robe, uključujući popularne marke poput „Levi's“, „Diesel“ i „Reply“, procvjetala je, a Sandžak, posebice Novi Pazar, postao je glavni igrač u ovom sektoru.
U ovom haotičnom okruženju, gdje su rat i sankcije prouzročili opći nered, precizni podaci o prihodima su nedostupni. Međutim, procjenjuje se da su godišnji prihodi dosezali između 50 i 100 miliona dolara. Do kraja ‘90-ih, Novi Pazar je imao oko 500 tvornica tekstila, privlačeći hiljade ljudi u rastuću industriju.
Ali, svaki uspjeh ima svoju cijenu. Beograd je brzo prepoznao ovaj uspjeh i poslao je svoje “utjerivače poreza”, poznate među lokalnim stanovništvom kao reketaši, zauzimajući svoj dio kolača u ovoj sivoj ekonomiji.
Inflacija ‘90-ih nije samo priča o ekonomskom kolapsu; to je priča o otpornosti, izdržljivosti i snalažljivosti ljudi suočenih s nezamislivim izazovima. To je priča o Novom Pazaru, gradu koji je postao simbol otpora i preživljavanja u najtežim vremenima.
