Srpski novinari ušli u albansko najopasnije selo u Srbiji, Veliki Trnovac

Ulazak policije u ovu etnički čistu albansku sredinu, za koju se tvrdi da je višedecenijsko uporište albanske narko-mafije, uvijek se tumačilo kao izazivanje međunacionalnih sukoba. Mještani ipak su htjeli da razgovaraju sa srpskimnovinarima

Nedavni prvi veliki upad srpske policije u Veliki Trnovac, selo na krajnjem jugu Srbije u opštini Bujanovac, i zaplijena od 300 kilograma marihuane, bila je povod da ekipa 24sedam posjeti ovo mjesto, za koje se tvrdi da je višedecenijsko uporište albanske narko-mafije u kome je, kako se i danas vjeruje, Srbija zabranjena. Prenosimo cijeli članak i viđenje Velikog Trnovca od strane srpskih novinara.

Ulazak u Veliki Trnovac, prema navodima naših zvaničnika, decenijama se izbjegavao, ali ne iz policijskih, već ih političkih razloga, jer se ulazak policije u ovu etnički čistu albansku sredinu uvijek tumačio kao izazivanje međunacionalnih sukoba.

Petočlana grupa narko-dilera, pripadnika albanske mafije, uhapšena je 27. januara na putu između Velikog Trnovca i sela Turija, a droga je trebalo da iz Albanije, preko Sjeverene Makedonije i Srbije, završi u Turskoj.

Tog jutra, prije nego smo stigli na odredište, svratili smo do Bujanovca i samoinicijativno se “prijavili” tamošnjoj policiji gdje idemo, za svaki slučaj, ako nešto krene po zlu.

Uz savjet da se ponašamo kao da idemo u bilo koje drugo mjesto u Srbiji, dobili smo broj telefona da zovemo, ako nešto krene naopako.

Poslušali smo. Sa beogradskim tablicama ušli smo u Veliki Trnovac i parkirali se u glavnoj ulici, na sred trotoara, nadomak jedne od tri džamije u selu.

Fotoreporter i snimatelj, Goran i Ivan, “naoružaše se” opremom iz gepeka i krenuše da rade svoj posao. Niz ulicu već se stvoriše tri-četiri grupe od po nekoliko mještana, ali se činilo da se više sporazumevaju pogledima nego riječima. Uigrani u obavještajnom radu, nema šta.

Dok se mimoilazimo, u njihovom pogledu nema straha, ni prezira. Uzvraćamo istom mjerom.

Sve oči kroz izloge nekoliko kafića uprte su u nas. Ulazimo u jedan, sedamo da popijemo kafu. Na naše “dobar dan” konobar otpozdravlja, na srpskom. Gosti za okolnim stolovima registrovaše nas ćutke i nastaviše svoje razgovore. Doduše, jedan od njih nekoliko puta je ustao od stola i izašao napolje, pa se vraćao, svojim, ili nekim drugim poslom. Situaciju, ipak, razumijemo kao određeni kulturološki šok, jer nije baš uobičajeno da žesnka osoba sedi u kafiću.

Posle ispijene kafe, krećemo dalje niz ulicu, gledajući ko bi mogao biti ma kakav sagovornik, dok Milan i Ivan hvataju kadrove, vrata na berbernici se otvoriše i jedan stariji čovek pozva nas da uđemo, kaže, hoće da priča sa novinarima.

U berbernici, koja podsjeća na već dotrajalu scenografiju iz kultnog “Kuma”, na crvenim kožnim stolicama sjede još dvojica, jedan je tu usput, a drugi je majstor. Rukovasmo smo se, reče da se zove Sulejman Đeljaj.

Razmišljam, najbolje je da kroz šalu uđemo u razgovor, pa rekoh:

– Gorane i Ivane, vidi na šta ličite, prvo brijanje, pa onda priča.

Obojica me izbezumljeno pogledaše.

– Sulejmane, ne smeju pod vašu britvu, kazah, što je majstor stoički prihvatio kroz osmeh.

Kažemo da smo došli da vidimo kako izgleda mjesto od kojeg svi zaziru, da svaka kuća ima po nekoliko kilograma droge spremne za prodaju…

Dok se Sulejman još smeje, njegov prijatelj Feta Abdulahi kaže da Veliki Trnovac nije svetilište, ali nije ni uporište narko mafije, kako se to u javnosti predstavlja.

– To je propaganda, vjerujte. Da je tako kako se piše, pa ne bi živjeli ovako bijedno. Od 11.000 stanovnika, samo je stotinu zaposleno, sva omladina ode u inostranstvo jer ovdje nema gdje da se zaposle, ništa ne radi, nema nijedna fabrika od Vranja na ovamo. Živimo od socijalne pomoći i od toga što nam rodbina pošalje – kaže Abdulahi, dodajući da nisu tačne ni priče da Srbi ovde nisu dobrodošli.

– Mještani koji su otišli da rade u inostranstvo, prave i obnavljaju svoje kuće, i vjerujte, najviše je u sezoni radnika, Srba iz okolnih mjesta. Niko ih ne dira, lijepe pare zarade, dodaje on.

Sulejman kaže da posao slabo ide, ne samo njemu nego i svakome ko se još bavi nekim zanatom u selu.

Na opasku da su država u državi jer godinama nisu plaćali struju, obojica kažu da se računi plaćaju redovno, jer ko ne plati, njega isključuju, kao i svugde drugo.

U selu ima dosta oronulih i napuštenih domova i lokala, ali ima i novosagrađenih kuća koje su uglavnom opasane betonskom ogradom i obezbjeđenje video nadzorom.

Za nekoliko provedenih sati u Velikom Trnovcu vidjeli smo samo jednu ženu na ulici i jednu staricu koja je virila kroz kapije ali čim je videla kameru, povukla se.

Na izlasku iz sela, za svaki slučaj, slikali smo se ispod table Veliki Trnovac, da nam neko ne bi rekao da smo, možda, promašili mjesto na koje smo hteli da idemo.

Izvor 24sedam.rs