- Između tradicije i savremene medicine – priča o drevnim tehnikama liječenja koje i danas izazivaju podijeljena mišljenja
U vremenu kada su ambulante bile daleko, a ljekari rijetkost, narod Sandžaka oslanjao se na ono što je imao – iskustvo, intuiciju i znanje prenošeno s koljena na koljeno. Među najpoznatijim metodama koje su preživjele do danas izdvajaju se takozvano „podizanje vrata“ i „namještanje pupka“, tehnike koje su mnogi pamtili iz djetinjstva, ali ih rijetko ko danas otvoreno praktikuje.
Ove metode, duboko ukorijenjene u narodu, bile su odgovor na svakodnevne tegobe – od bolova u grlu kod djece do neobjašnjivih bolova u stomaku koje su naši stari nazivali „struna“
„Osjećaj je bio kao da vas dvije igle bodu u grlo. Svaki gutljaj je bio bolan, djeca nisu mogla ni jesti“, prisjeća se jedna sagovornica, opisujući simptome zbog kojih su majke pribjegavale podizanju vrata.
Ova metoda, kako se vjerovalo, primjenjivala se kada dođe do problema sa krajnicima ili upalom grla. Proces je bio jednostavan, ali zahtijevao iskustvo: nakon pranja ruku, koristio se nišador – vrsta kamene soli, koja se smatrala prirodnim dezinfekcionim sredstvom.
Osoba koja izvodi tretman lagano bi opipala područje iza zuba, tražeći „iglicu“, kako su je nazivali. Ukoliko bi se ona osjetila, pristupalo se blagom pritisku i „podizanju“. Djeca bi, prema riječima svjedoka, često bila kratko podignuta za glavu, a tretman se ponavljao najviše tri dana. Za mnoge, to nije bio samo medicinski čin – već spoj brige, vjere i tradicije, često započet riječima „Bismillahirrahmanirrahim“. Druga metoda, poznata kao „namještanje pupka“ ili liječenje strune, bila je odgovor na iznenadne i jake bolove u stomaku.
„Bol je bio oštar, kao žica kroz stomak. Moraš da se saviješ, ne možeš da stojiš uspravno“, opisuju oni koji su to doživjeli.
Dijagnoza se postavljala jednostavnim testom: osoba bi legla na ravnu površinu, a iskusna žena bi prstom provjeravala pupak. Ako bi osjetila pulsiranje van centra, smatralo se da je pupak „pomjeren“. Terapija je uključivala masažu stomaka, ruku, pa čak i pritisak na određene tačke na šaci – što danas podsjeća na principe akupresure. Nakon tretmana, stomak bi se povezivao maramom kako bi se „stanje stabilizovalo“.
Iako savremena medicina danas nudi precizne dijagnoze i efikasne terapije, ove metode nisu nestale. One i dalje žive u pričama, sjećanjima i, povremeno, u praksi – naročito u ruralnim sredinama. Stručnjaci upozoravaju da se ovakve tehnike ne mogu smatrati zamjenom za medicinsku pomoć, ali mnogi ističu da one imaju kulturnu i psihološku vrijednost.
Jer, kako kažu sagovornici, „nije sve bilo u lijeku – nešto je bilo i u ruci koja te liječi“. Na kraju, iza svake od ovih metoda stoji ista priča – majka koja traži način da pomogne svom djetetu.
„Majka će pokušati sve. I kad nema izbora, naći će ga“, poručuje jedna od žena koja je ove tehnike naučila još kao djevojčica.
Možda upravo tu leži odgovor na pitanje zašto ove metode i dalje traju – ne kao zamjena za medicinu, već kao dio identiteta, tradicije i nepokolebljive roditeljske brige. Pogledajte tv prilog ispod teksta.